Šta mi je ispričao Ivan poslije pete čaše

 

Ta bagra prvo piše o ljubavi i slobodi
A onda se institucionalizira
Pa proglasi ljubav i slobodu utopijom
Kao da su im ljubav i sloboda krivi
Što ne smiju ostati sami sa sobom

Jebo pisaca koji ne smije sam
Ni do Mostara vozom
Jebo pisca koji se plaši
Šefa
Policajca
Lokalnog razbijača
Ti skotovi se plaše čak i kiše
Nigdje ne idu bez kišobrana
A hoće svojim frigidnim tekstovima
Da nas ubijede kako je sve lijepo utopija
Stvarna je moja kamp prikolica sa knjigama
Nisam je izmaštao
I kofer u koji si spakovala život stvaran je
I tvoj ljubavnik što ti ljubi stopala
I ova kiša što nam se sliva po koži
Stvarna je

Oni imaju stanove na sunčanoj strani
Imaju mačke i pse
Kojima daju imena pisaca
I uvijek ljetuju
Na istom mjestu
Oni se pojavljuju u čoporima
Oni doživljavaju katarzu
Kad neko usamljen padne
A potajno čeznu
Da se po njima zove neka ulica

 

 

Crvena Ema

 

Najdraži,
Vrijeme je za pečatiranje pasoša
I posmatranje neba
Pristiže ih hiljade
Na hiljade prekobrojnih
Naoružanih do zuba
Da obave posao
Koji moraju obaviti

1919. bila je očajna
U Piteru ljudi su crkavali od gladi
Lovili smo ptice i pacove

 

Anarhizam  ne uništava zdravo tkivo
Nego parazitske izrasline što se  hrane životnom esencijom društva!
Čisti zemlju od korova
Da ona konačno može dati zdrave plodove.
Anarhizam je jedina filozofija koja ljudskom biću donosi svijest o sebi.
Sloboda govora! Sloboda govora!

Sloboda govora? – oštro je odbrusio Vladimir Vladimirovič
Evo nas, ovdje, okruženi sa svih strana neprijateljima!
Šta mislite kada kažete sloboda govora?
Ne možete imati slobodu govora, ovo je revolucija!

Najdraži,
Topovi nad Kronštatom 16. marta 1921. godine
Nisu ubili samo  mornare
Ubili su i moju vjeru da je naša borba
Početak kraja ovog nepravednog društva.

Kronsustanak?
Ne.

Revolucija je mrtva

 

Kavezi za ljude

 

U starim industrijskim gradovima
Jednosobni stanovi liče na kaveze:
Nagomilani predmeti
I mali prozori
Kroz koje možeš samo zvrljati u nebesa
Ili opsovati komšijinom djetetu mater
Što se smije glasno
U vremenu u kome nema razloga za smijeh.

U starim industrijskim gradovima
Zadovoljna su samo lica na plakatima
Što vise na oronulim fasadama.
Ruke otimaju ono što im ne pripada.
Dok zazivaju bogove
Stavljaju tuđe u svoje džepove.

Ovdje se snovi otapaju poput snijega.
Hromi penzioner na buvljaku prodaje
Uramljenu fotografiju diktatora
Što je prodavao djeci lizala sa okusom svijetle budućnosti.

 

Enesa Mahmić (1989), dobitnica je više regionalnih nagrada („Aladin Lukač 2016“,  „Risto Ratković 2016“, „Festival poezije mladih 2015“,  „Sosed tvojega brega 2016“). Poezija joj je prevođena na slovenački, talijanski i španski. Učestvovala je na više od  pedeset konferencija i festivala. Objavila: ‘Faustova kći’ (2015), ‘Mape Alme Karlin’ (2016), ‘Na mjestu koje izaziva uzdah’ (2016). Email: enesamahmic2@gmail.com

Fotografija: Mika Hiironniemi

 

Advertisements