Dunja se i jutros spušta do mora, probat će ponovo. Vjetar ne puše prejako. Ipak, u ovo doba godine još uvijek nema kupača. Sjeda uz plićak bacivši peraje kraj sebe. Kvasi noge, a na tren kao da osluškuje. Dobro je, more nije posve hladno.

Tjelesna građa, sasvim kratka kosa i rez na koljenu, vječiti podsjetnik na ozljedu koja ju je maknula s parketa, odaju sportašicu. Pljuje u masku, razmazuje pljuvačku po staklu pa ispire. Ne smije se magliti tijekom zarona.

“Kad je oblačno i južina, riba radi”,  često mi je govorila. Ako vrijedi ta ribarska logika, danas bi se još i mogla vratiti doma s kakvom hōbom.

Kad god sam bila u prilici prisustvovati njenim ulascima u more, činilo mi se da se iznova zaljubljujem. Njeni su pokreti polagani, pomalo svečani, a istodobno rutinirani. Jasno je da pripada moru. Ne samo po pokretima nego i po načinu na koji promatra njegovu površinu prije nego se sljube. Već sam pristankom na preseljenje ovdje priznala da se ne vrijedi boriti s odjekom tog plavetnila u njoj. Budući da sam doživjela njihov nijemi tango passionato, postala mi je bliskija njena šutnja. Počela sam shvaćati one trenutke kada bi se, dok smo još bile u Gradu, isključivala i zagledala u neodređeno. Istovremeno sam ćutila podvojenost. Jer, uza svu ljubav kojom me oblači, ne pripada samo meni. More je prima u svoje skute, uzima i vraća u vlastitim samoživim intervalima.

Skupa smo šesnaest godina. Neprestano. Upoznale smo se na jednom velegradskom partiju i zaboravile se rastati. Otkako smo došle na crnogorsko primorje, preživljavamo i živimo od mora. Nije nam to bio plan, premda tako živimo već jedanaest godina. Zapravo, nismo ni imale plan. Jednostavno, bilo je jasno da nam veza na daljinu nije opcija.

Nakon ozljede Dunja je mogla prekrižiti bavljenje sportom, a od povremenih loše plaćenih poslova u trgovini nije se moglo živjeti u velikom gradu. I tako smo se spakirale i došle. Isprva smo bile kod njenih. Bez para nismo ni mogle drugačije. Rekla im je da sam joj prijateljica koja je u teškoj situaciji, da mi treba pomoć i da ću neko vrijeme biti tu. Nisu dalje ispitivali. Ljudi vole kad se osjećaju potrebnima. Kad im prilike tutnu u ruke lopticu moći s koje, kao s reklamnoga letka, vrišti naslov: “Mogu nešto učiniti, mogu pomoći, netko će mi sutra biti zahvalan.” Prava je cijena uvijek ispisana puno sitnijim fontom. Ubrzo je postalo jasno da smetamo. I tako sam jedne večeri izašla van, samo da se maknem iz stana, bilo je ljeto, pušila sam prislonjena uza zidić na rivi kad se nedaleko pojavila jedna djevojčica. Odabrala je komad zidića uz šetnicu, počela vaditi nešto iz ruksaka i slagati. U nekoliko redova šarenile su se figurice od školjaka. Prodavala ih je turistima kao suvenire. Nije prošlo ni 15 ˗ 20 minuta, a ona je svoju pseudotezgu rasprodala i otišla. Vidjevši to, kasnije sam priupitala Dunju:

“Je li, bokte…?! Umiješ li ti nešto izvaditi iz tog tvog mora?”

I tako je to krenulo…

Njena je stara pizdila na novu inicijativu. Nije bila ni najmanje oduševljena prvom zaradom. Sjedenje na zidiću u ulozi prodavačice smatrala je sramotom. Ona je svoj status riješila poodavno – udajom, a ugled rađanjem. Uz profesiju majke jedna joj je od najodgovornijih zadaća neka vrsta čuvanja obraza. To je, naravno, teška djelatnost, osobito ako odluke i poteze rođenih glava cijeli život lijepiš na svoj obraz, ili uvjetuješ njegovom čistoćom. Počeli su njihovi sukobi. Postalo je mučno. Nastojale smo otići što prije. Zbog različitih poimanja „obrazočistoće“.

Prvih je sezona broj izrađenih suvenira diktirala količina sakupljenih školjaka. Same nismo mogle sakupiti puno, ali skrpale bismo za platiti neko podstanarstvo, zaduživale se… Kad nam je moja rođakinja besplatno ustupila dio vikendice, počele smo se polako čupati iz dugova. Da bismo što prije došle do nekakve nule, Dunja je već s prvim toplijim danima u godini svakodnevno išla u podvodni ribolov.

Ribarska se logika danas pokazala djelotvornom i Dunja se vratila noseći četiri hōbe. Najmanju ćemo zalediti za neku našu buduću večericu, a preostale će tri završiti na tanjurima budvanskoga restorana. Ne znam koliko će kila salate od ovih hobotnica izvući restoranski kuhari, ali nama će kinta od njih pokriti bar dvije trećine režija. Vadim ih iz kante i stavljam u putnu ambalažu. Na pripremljenom ledu širim hōbine krakove i, nesvjesna automatske konverzije koja mi se dogodila u glavi,  na glas nabrajam:

“Jedan za struju, jedan za vodu…”

Dunja ulazi u kuhinju da bi nešto pojela prije nego što krene za Budvu, i dobacuje mi osmijeh nevjerice.

“Kao da sam ušla u mjenjačnicu.”

“Jebiga, ljubavi… Nije namjerno, znaš da mi mozak sam počne računati.”

Umjesto replike dobivam prijekorni pogled, zagrljaj od onih blag i snažan istodobno i pusu nasukanu na rub čela.

* * *

Direktna isporuka freško ulovljenog restoranima posebno se cijeni. Zato se bez velikoga odgađanja spremam za Budvu i tamošnji riblji restoran, prije nego me stigne umor nakon zarona. Hōbe su već u auto. Preostaje da utovarim suvenire. Usput ću i njih da odnesem čika Draganu, do njegove prodajne kućice. Ubrzavamo utovar tako što mi Bojana dodaje kutije preko ograde.

Uključivanje u saobraćaj odnedavno traje malo kraće. Naselje je neuredno građeno, s preuskim ulicama, kuće su nagomilane, vrlo blizu jedna drugoj, često nadograđivane kao da se dijete igralo plasetelinom. Samo, s puno više ćoškova i puno manje mašte. Tako je i izlaz iz naše uličice nepregledan i opasan. No, neophodno sferno ogledalo na izlasku iz ulice nabavljeno je tek nedavno, kad nam se u kvart doselio momak čiji brat od strica radi u policiju.

Dakle, bratsko ogledalo zbori da mogu da se uključim. Umjesto odmora, startuje isporuka. Hvata me blagi umor, a i bolno koljeno mi je proradilo. Dati mi neće uranit prokleta tetka iz Crvenke i sjebat zarone ovih dana, kad je vrijeme idealno za ribolov?!

Dan se dugo čupao iz oblaka. Bezuspješno. Putem počinje da me prati sitna kiša i niski oblaci po usjecima. Ćudljivo je vrijeme. Po krivudavoj cesti smjenjuju se tuneli i odroni. Ovaj pejsaž, na trenutke, i domaćem čeljadetu izgleda sablasno. Nedugo zatim, kako se asfalt odmotava, nastupa inflacija izgradnje. Iza komadića razlomljenog i dovijeka nezakrpljenog trotoara, s  obadvije strane puta, gusti je niz kuća. Naguravaju se u grad, no zalud. Dišem k’o da štedim zrak. Mora bit da kiseonik ovih dana loše stoji na berzama.

U krivinama šuška ambalaža. Javljaju se hōbe, složene između slojeva leda. I gepek je pun. U svaku od kartonskih kutija, u nekoliko etaža, zaštićeni novinama, složeni su suveniri. Njih istovaram nakon jedne od krivina, iza koje starim Yugom moram na vrijeme počet da usporavam. Ubrzo zastajem, pa skrećem na proširenje. Neveliki plato vidikovca, na sreću, trenutno nije pod opsadom oduševljenih azijskih turista naoružanih snimalicama svih vrsta. Neki se znaju k’o divokoze spuštat niza stranu. Dobro je da još niko nije zaginuo, k’o žrtva savršenog kadra. Doduše, kadar i jeste kao s razglednica. Kao s one najprepoznatljivije crnogorske razglednice. Odavde se, naime, najbolje vidi Sveti Stefan. Istovremeno, zbog konfiguracije terena, divlja gradnja ostaje nevidljiva. Utoliko je turističkim vodičima lakše. Jer, za ono što ne vide znatiželjni turisti ne mogu da pitaju. Uz rub platoa vidikovca smještena je drvena kućica sa suvenirima. Ovdje, zbog lokacije, ima nešto posla i kroz predsezonu.

“Dobardan, čika Dragane. Kako ste? Ima l’ što posla?”

“Ha, ima ponešto… Mada, i nije neki dan za izlete. Sad bi to moglo planut, čim osvježimo asortiman”, hinjio je optimizam.

Vlasnik odnedavno otkupljuje i drži u ponudu, za početak, skromnu količinu naših kreacija. Razradile smo sistem, više ne zavisimo samo od onoga što same pronađemo. Sad imamo dobavljače od kojih kupujemo školjke, tako da zimi slažemo figure i pripremamo sve potrebno za ljeto, a ljeti izrađeno prodajemo. Poštenije bi, doduše, bilo reć da Bojana izrađuje figurice. Ja imam sve manje strpljenja za lijepljenje i filigranske postupke, a nju baš to odmara. Najmanje tri ure svaki dan posveti izradi suvenira.

Po brzom istovaru, ostavljam vidikovac iza sebe.

Iako je kišica na kratko odstupila, ubrzo moram da usporim, jer nailazim na dio magistrale okupiran trgovinom. Raznorodni artikli-krajputaši, po nepisanom pravilu, složeni su tako da oko šofera mora makar da ih okrzne.

Na neznatno proširenje, jedna prodavačica je uspjela da ugura Stojadina. Na tako prestižnu lokaciju, uza samu magistralu, nudila je veš i stoljnake ovlaš posložene po haubi. Pri prolasku svakog auta stoljnak bi zalepršao, radeći tako besplatnu reklamu izloženih proizvoda.

Ni pedeset metara dalje, nešto veću površinu zauzeo je prodavač betonske i gipsane galanterije. Patuljci, labudovi, lavovi i ina bajkovita stvorenja za nedavno izgrađene kućerine živopisnih boja stojala su nagurana kraj magistrale.

Između veša i patuljaka početak je sporednog puta što vodi do crkve. Između stoljnaka i labudova vjernici neđeljom idu na liturgiju. U povratku stignu kupiti kakvoga lava, kao the final touch ispred ulaza u svoju rezidenciju. Moćna je ta gipsana griva, neke trajno čuva od građevinske inspekcije.

Napokon stižem u blizinu šetališta i restorana. Ulazim otraga, na ulaz za osoblje, već me znaju… Glavni kuvar vrlo brzo odobrava kupovinu hobotnica koje sam donijela. Iskusno oko prepoznaje da su još prije koju uru vrebale plijen u more. Šef me isplaćuje. I on je umoran, pripremaju restoran za večerašnju rođendansku proslavu Tatinog Sina i nije mu do ćakulanja. Odgovara mi. Veselim se brzom povratku.

Miris Bojanine večere razgalio me već na taracu s koje ulazim u stan. Na trpezu su salata i piće, a glavno jelo čeka na špaher. Prija mi da se vraćam u toplinu gnijezda. U iščekivanju mojeg povratka, Bojana je skratila vrijeme otvorivši laptop i na Skajp zatekla rodicu u čiju vikendicu stanujemo. Nju je karijera odvela u SAD. Priča o planovima za vikend, provodima po gej klubovima… Prošli je vikend, kaže, bilo žestoko. Smiju se. Čuvši temu razgovora, odmah po ulasku u prostoriju, idem do prozora i pritvaram ga. Kuće su preblizu, komšije vječno vanka, zidovi tanki, sve se čuje.

* * *

Premda naučena na Dunjin posvemašnji oprez, završivši razgovor i vadeći tanjure, morala sam pitati:

“Zar stvarno misliš da im dosad nije već sve jasno?!”

“Nije. Pred nosom smo im. Ali, naš im je život toliko stran da i ne pomišljaju na mogućnost da smo par. Sve dok mučimo i ne  pokazujemo to pred njima”, obrazlagala je na brzinu.

“A smijem li te poljubiti kraj prozora prije nego što spustiš roletu?” – počinjem se zabavljati.

“Samo ti zajebavaj…”

“Čini li ti se da je, suprotno zatvorenicima, naša sloboda među zidovima, a zatvor čim iziđemo van?”

“Ej… Premorena sam, nemoj…”

“Neću… Zidovi su tanki.”

Propitivanje i „podjebancija“ presahnuli su usporedno s prvim slasnim zalogajima. Mirimo se ekspresno. Pogledima.

Ubrzo nakon večere Dunja izmoždena liježe u krevet. Nakon što sam obavila kratko pospremanje, pridružujem joj se. Privijam se uz nju, grlim ju s leđa. Stavlja ruku na moju. Njezina ticala smekšalo je more, sitne rane pojela sol. Sasvim je nježno ljubim po vratu i ušnoj školjci. Još je pomalo slana. Teško se ispiru nevidljivi tragovi. Posebno potkožni.

“Još mi pucketa u ušima, kao da sam pod morem”, tiho govori pa prinosi moju ruku usnama. Poslije takvog još se jače stisnemo i uronimo u san. U život.

 

Paulina Lanceroti

Fotografija: Reuben Whitehouse

Oglasi