„Kako biste se opisali jednom riječju?“

„Sretna!“, bubnula sam kao iz topa i istom brzinom izletjela iz ureda mogućega poslodavca. Ispala sam glupa, ali što sam mogla opisati jednom riječju. Tko će sad njemu objašnjavati da je moj izbor biti sretna. Možda sam mu trebala ispričati da mi je stan izgorio zbog susjeda koji mi je krao struju. Kad su me policajci pitali želim li ga tužiti, rekla sam da nitko nije stradao i da nema potrebe. Što sam trebala reći? Pa susjed ima obitelj. Što bi oni bez njega? Ionako sam iste noći našla novi smještaj. Naočiti me vatrogasac pitao želim li prenoćiti kod njega. Pristala sam usprkos podbadanjima njegovih kolega. Nastavila sam noćiti kod njega sve dok nisam saznala da me vara.

Išla sam se obračunati s njegovom ljubavnicom. Nije ni znala da postojim. Rasplakala se, a ja sam je krenula tješiti. Pričale smo dokasna u noć i odlučile da je najbolje da obje prekinemo s njim. Sad živimo skupa. Nerazdvojne smo. Doduše, imamo neke manje razmirice. Kaže da bih trebala plaćati najam. Vjerojatno ima pravo. Bilo bi u redu da plaćam. Doduše bilo bi u redu i da ona radi, a ne da tulumari po cijele dane. Ali dobro. Vjerojatno je to samo faza. Ako bude potrebno, odselit ću se natrag kod staraca. Sigurno bi im bilo drago. Našla bi im se pri ruci ako im nešto zatreba.

Oduševljena idejom nazvala sam mamu da joj saopćim radosne vijesti.

„Ali, mila… ne znam kako bih ti ovo rekla, tata i ja smo ti kupili stan da bismo napokon bili sami“, rekla je mama. Osjećala sam se osvježenom nakon toga razgovora. U pravu je. Samo neka su oni sretni. Veselim korakom produžila sam do stana gdje me ispred vrata dočekala torba s mojim stvarima. Uzela sam torbu i zaputila se prema kafiću u kojemu je moja cimerica bila dio inventara.

„Meni je stvarno žao, ali kasniš tri mjeseca s plaćanjem najma. Morala sam naći novoga cimera“, rekla je. Prebacila sam torbu preko ramena i krenula prema gradu.

Bilo je užasno vruće, a platneni mi se remen torbe urezivao u golo rame. Moja je nova ljetna haljinica bila natopljena znojem. Visoke su mi štikle, koje sam obula za intervju, otežavale hodanje. Dovukla sam se nekako do hlada u blizini tržnice. Sjela sam na torbu, izula se i položila cipele uredno pored sebe kao izložbeni primjerak. Spustila sam bose noge na topli asfalt i krenula udisati pomiješane mirise stabala i povrća sa štandova. Sve je utihnulo oko mene. Sklopila sam oči i sanjarila kako plivam u zaljevu Acapulca dok mi zlaćane zrake sunca griju tijelo.

„Gospođice koliko tražite za cipele?“ Pogledala sam upitno mladića ispred mene.

„Moja cura ima rođendan. Želi nove cipele, a ja nemam love za skupe dućane.“

„Koliko nudiš?“, pitala sam. Spustio je glavu i zavukao ruke u džepove. „Ovaj, to je sve što imam“, promucao je. U ruci je držao dvadeset kuna.

Zavrtila sam razočarano glavom i rekla: „Ma znaš što? Može. Samo mi pričuvaj stvari dok skoknem do kioska.“

Kad sam se vratila, nije bilo ni torbe ni mladića. Uzdahnula sam i ravnodušno zapalila cigaretu. Hodala sam ležerno među štandovima na tržnici smiješeći se prodavačima meda. Zamolili su me da se maknem ako ne mislim ništa kupiti. Gorjelo mi je pod nogama. Opet mi se vratila slika zaljeva u Acapulcu. Zamišljala sam kako hodam po vrelom pijesku. Još samo tren i doći ću do mora. Ugledala sam fontanu, potrčala i odahnula spustivši noge u nju.

Dodir vode na nogama toliko mi je godio da sam počela umakati i ostale dijelove tijela. Ubrzo sam plutala mokra do kože sanjareći o šumu valova i klicanju galebova. Ljudi su se okupili oko fontane radoznalo me promatrajući. Jedan je od njih bacio novčić i sklopio oči. Osmijeh mu je zaigrao u kutu usana. Zatim su to počeli činiti i drugi. Zlaćane su kovanice padale oko mene jedna po jedna sve dok mi u potpunosti nisu prekrile tijelo.

Policajac je došao rastjerati razdragane ljude. Jedva se probio kroz mnoštvo. „Što je ovo?“, pitao je. U fontani je zadovoljno kružila zlatna ribica.

Vladimir Papić

Fotografija: 黒忍者