6.00 Alarm na budilici oglasio se prvi put. Nije me probudio, budan sam već neko vrijeme. Teško mi je odrediti koje, ali traje to već prilično dugo. Tama se povlači u svoje skrovište, u koje bih se i sam najradije sklonio. Biti zametnut u džepovima Kronosa, izbrisati granice vremena, živjeti jednosmjerno, željeti dostižno i biti mirno nesretan. To je cilj kojemu se približavam. To je moj rezervni cilj, koji je postao glavni kad sam izgubio onaj prvi. A taj je prvi bio u svemu suprotan od ovoga drugog. Ne mogu se sjetiti kada se zagubio. Prije će biti da se postupno sam od sebe rastočio kao jutro, rasplinuo se i nije se pretvorio ni u što. Ipak, ja sam, i onda i sad, čovjek s ciljem. To je važno, imati cilj. Sve ostalo nije bitno.

Znam, alarm će se još dvaput oglasiti prije nego ustane. Kad ustane, obut će papuče, otići u WC, pustit će vodu, otići u kupaonicu, opet pustiti vodu. Nakon što se obuče, stavit će ruž na usne i počešljati se. Čut ću kako hoda, kako joj potpetice lupaju, i cijelo ću se to vrijeme pretvarati da spavam. Tako je već tjednima, možda i mjesecima. Ne brojim dane, ne gledam kalendar i ne znam koji je dan. Znam samo da nije vikend jer vikendom ne ide na posao. Ja ne idem niti ostalim danima.

 U ustima nam je potonuli brod šutnje. A nekad smo razgovarali puno i često. Nekad, kad sam priželjkivao da dan nikad ne završi i kad je osmijesima, a ne ružem, ukrašavala lice. Tad nisam pomišljao da će biti drugačije. A uvijek bude drugačije. Nikad i ništa nije onako kako na prvi pogled izgleda. Ona je izgledala više nego poželjno. Ja nisam, ali  sam znao kako nadomjestiti taj nedostatak. Jako sam dobro znao što želi čuti. To je bilo dovoljno da privučem njezinu pažnju. Slušala me satima i gledala trepćući rijetko, a ja sam samo dalje govorio o moru, o glazbi, o slikama, o putovanjima i o nama. Vodio sam je na mjesta gdje nije bilo nikoga osim nas, da bi slušala samo mene. Onda sam ja nju puštao da govori. Slušao bih joj glas i prepoznavao svako, i najmanje, uzbuđenje u njemu, svaku nedoumicu, oklijevanje i radost. Radost mi je bila najdraža. Poticao sam je da raste, dopuštao da nas obezglavi i sljedećega dana činio isto. Jedva bih čekao da se probudim idućega jutra. Volio sam jutra jer bih se budio kraj nje. Sad više nemam omiljeni dio dana.

7.10 Kuham kavu. Stojim kraj štednjaka, gledam malu, crvenu džezvu i čekam da voda proključa. Imam vremena, ne žuri mi se. Baš kao i jučer. I prekjučer, i dan prije. Najviše sam volio popiti kavu na terasi kafića. Opuštali su me ti razgovori i te kave na terasi, i to sunce, i pogled na prolaznike. Odavno više nisam dio toga. Zaglavio sam u nekom međuprostoru, gdje nema ni mene ni njih. Naročito nje.

8.04 Polagano guram kolica između polica. Bez žurbe, ubacujem stvari. Na blagajni stojim u redu. „Ugodan dan i doviđenja“, kaže blagajnica ne gledajući me. Na putu do stana, s vrećicama u objema rukama, razmišljam kako učiniti ovaj dan ugodnim. Ili barem  malo drugačijim nego što je to bio jučerašnji. Ne pada mi ništa na pamet.

9.42 Gledam kroz prozor: grane su gole, mokre i crne, auti prolaze u koloni, djeca se igraju ispred zgrade. I jučer su bila tu. I prekjučer, i dan prije toga. Ne smeta im hladnoća, kao meni. Sad bih rado bio na nekom tropskom otoku i gurao noge u vrući pijesak, pio caipirinhu i zviždukao kroz stisnute zube. Zimu ne volim, ali snijeg volim u trenutku dok pada. Kišu ne volim. Sve je nekako žalosnije. Ali, maglu volim. Nepomičnu i gustu kao mlijeko. Zašto? Zato jer se u njoj sve može sakriti, čak i najveće zgrade. Pa kako ne bi čovjek?

Spring brings the rain,
With winter comes pain,
Every season has an end.

Pjevala je  Holly Golightly.

10.15 Još uvijek stojim uz prozor. Muškarac i žena razgovaraju ispred zgrade. On je gleda u oči, ona se smješka. On joj lagano, kao usput, dotiče lakat. Ona je izvela psa u šetnju. Mali je nestrpljiv, nateže uzicu. Ona ga smiruje i nastavlja razgovor s muškarcem. Po kretnjama bih rekao da je malo uznemirena, uzbuđena ili nesigurna. On djeluje samouvjereno, ili se barem tako drži. Možda bih trebao nabaviti psa. Tad bih imao razlog češće izlaziti. Ma, zapravo mi se ne da. Onda bih morao razgovarati s drugim šetačima pasa i odgovarati na pitanja: „Kako se zove vaš? A koliko je star? Koliko često mu praznite analne vrećice?“ Ne, definitivno nisam pseći tip. Mačke isto ne dolaze u obzir. Na njih sam alergičan. Ptice su mi prežalosne u kavezima. Ribe su mi dosadne. Gmazovi mi izazivaju nelagodu. Kukaca se užasavam. Glodavci su mi svi odvratni jer izgledaju kao štakori. Moram potražiti nekoga virtualnog ljubimca na internetu.

11.23  Kažu mi: piši. Kao da je to samo tako. Sjedneš i pišeš. Kažu mi: piši o onome što ti je u glavi. Kako da kaos složim u rečenice? Kažu: pusti misli da same izlaze, ne obaziri se. Trudim se ne obazirati se na sve što mi se događa. A ne događa mi se ništa. Kažu mi: možeš ti to, budi uporan. Najuporniji sam u činjenju ničega. To mi stvarno dobro ide. Nekad sam pisao lakoćom. Nije to bilo bogznašto, ali sad bih bio zadovoljan da mogu pisati kao tad. Pišem prvu rečenicu: Alarm na budilici se oglasio prvi put. Gledam točku na kraju rečenice. Onda je iščitavam ponovno, opet, još jednom, i peti put. Dižem se i odlazim po čašu vode.

11.59 Gledam kako se velika kazaljka na satu primiče dvanaestici. Kao da joj treba više od sekunde da bi se pomaknula. Iluzija zaustavljenoga sata ili zamrznute kazaljke. Mislim da se to tako zove. Mozak pokušava popuniti prazninu za vrijeme u kojem oči premještaju pogled s jedne čvrste točke na drugu. Još malo i velika će poklopiti malu, a onda nastaviti putovanje. Ja već dugo ne putujem. Čak ni virtualno. Primijetio sam da me to samo rastužuje.

12.30 Gledam: voda kaplje iz pipe u sudoperu. Trebalo bi zvati vodoinstalatera.

13.13 Sad sam već ogladnio. Ne da mi se kuhati pa uzimam sendvič i jedem stojećke. Nekada sam volio kuhati za dvoje. Tada sam povrće birao na tržnici, danas ga kupujem u supermarketu. Nekada je ljubav bila moj omiljeni začin. Danas više ne razmišljam o sljubljivanju okusa. Možda joj skuham kasnije nešto na brzinu, prije nego se vrati s posla. Ima još dosta vremena. Tako sporo prolazi. Je li moguće da dan ima samo dvadeset i četiri sata?

14.27 Uključujem televizor, šaltam po programima. Ništa mi ne može zadržati pažnju dulje od dvije minute. Ni bolesna djeca, ni najveći potres južne polutke, ni glazbeni šou, ni statistike uoči izbora, ni sam Jason Statham. Uskoro će sanak na oči. Predajem  mu se radosno. San je moj najveći prijatelj. Onda kad se želi družiti sa mnom. A to nije svaki dan. Pogotovo ne svaku noć.

16.55 Probudio sam se i još uvijek je nema. Dobro sam učinio kad sam preskočio kuhanje. Sad bih gledao ohlađeni ručak, potiskujući u sebi osjećaj napuštenosti. U posljednje se vrijeme vraća sve kasnije. Kaže da je sve više posla. Ponekad mi se čini da donosi sa sobom neki drugi miris, drugačiji, tuđi. Ne smeta mi to, ali mi smeta pomisao na to da ću morati iseliti. Da ću se morati navikavati na nešto drugo i na nekoga drugog. Da ću morati krenuti ispočetka negdje drugdje, s nekom drugom i nakon nekoga vremena proživljavati isto. Veze stvarno uništavaju ono najbolje u tebi. Trebale bi zauvijek ostati neostvarene.

17.48 Čujem ključ u vratima. Slušam je kako ulazi. Korak joj je polaganiji nego jutros, ne i laganiji. Sjedim u fotelji i gledam prazan ekran televizora. Zapravo, ne gledam, nego razmišljam. Ne sjećam se da sam ikada toliko u životu razmišljao. O svakoj stvari koju uzimam u ruke, o svakom zvuku kojega čujem, o svemu što vidim, o svakoj proživljenoj minuti i svakom jalovom iščekivanju.

„Ništa ne gledaš?“

Odgovaram niječnim mrmljanjem i dalje buljim u prazno.

„Sutra bi se trebao ići prijaviti na burzu.“

Nema potrebe za mojom reakcijom. Ovo je samo podsjetnik.

„Ima li što novo u oglasima?“, nastavlja ona.

Odmahujem glavom. Nemam srca reći joj da ih već dulje vrijeme ne čitam.

Umjesto da živimo zajedno, mi živimo jedno pokraj drugoga. Ona zna da ja to jako dobro znam i ja znam da ona zna, i da još zna da ja znam. A pretvaramo se da ne znamo. Tko bi znao kad je to počelo. Kad bih našao prapočetak, možda bih našao i način da to promijenim i da opet budemo ono što smo bili. Ili barem približni mi.

 „Jesi jeo?“, pita i odlazi u kupaonicu. Ne čeka moj odgovor. „Ja jesam…“, čujem je kako govori, a onda šum vode prekriva nastavak rečenice.

Kad ona izlazi iz kupaonice, ja ulazim. Isto se događa i u ostalim prostorijama u stanu. Ona odlazi u dnevnu sobu i uključuje televizor, a ja odlazim u spavaću i čitam. Kad ona uđe u spavaću, ja odem u kuhinju i kopam po frižideru. Kad ona zaspi, ja liježem pokraj nje, trudeći se da je ne dotaknem i ne probudim. I ona je jednako obzirna prema meni. Obzir je ono posljednje što nam je ostalo.

22.36 Stojim kraj prozora u kuhinji. Ulica je pusta. Iz dnevne se sobe čuje televizor na kojem je ona gledala neku romantičnu komediju, dok sam ja čitao novoga Onda je ona odbauljala u spavaću sobu ne rekavši ništa da ne bi prekinula moje čitanje. Zna da to ne volim. Gasim svjetiljku i televizor i vraćam se u kuhinju. I tu gasim svjetlo. Iz mraka se bolje vide pahulje koje počinju lepršati.

Dolazi tišina i to me veseli.

Andrea Žigić Dolenec

Fotografija: Ynot-Na

Oglasi