Globalna financijska kriza. Kolaps svjetskoga gospodarstva. Otuđenje čovjeka od čovjeka.

Uzgoj malih životinja.

Ova priča nema veze ni s čim od navedenoga.

Budim se iscrpljen kao da sam cijelu noć iskopavao opal. Potkošulja, noćna košulja i duge gaće su potpuno mokre od znoja. Polako se izvlačim ispod tri debela popluna. Kolovoz je, vrijeme je da smanjim broj slojeva. Oko mene potpuni mrak. I demonska tišina. Dižem rolete. Dokraja. Više nije mrak, ipak je podne. Čačkam uši malim prstom. Nadolaze zvukovi. Kroz glavu mi prolazi iskušenje koje me danas čeka. Test muškosti. Ovoga mi puta nema tko pomoći. Pri pomisli na zadatak, počinjem se znojiti. Smanjujem grijanje na 23 stupnja. Odvlačim se u kupaonicu. Umivam ledenom vodom. Pravi se muškarac ne žali na takve sitnice. Pogotovo kad je sam kriv što nije na vrijeme upalio bojler. Spuštam gaće. Ispuštam žuti mlaz u umivaonik. Otvaram oči. Nastavljam pišati u WC-školjku. Od same pomisli što me danas čeka, stresem se i popišam cijelu kupaonicu. Ne vidi se po žutim pločicama. Mudar izbor.

Preskačem doručak. Dan će ionako biti prekratak. Ipak, to se mora odraditi. Jednostavno je postao prevelik. Hrabrim se. Uz malo sreće, sve će ispasti dobro. Prislanjam dlanove uz lice. Prstima snažno masiram oči. Pokušavam se sabrati. Oh, Bože, da sam znao što me čeka, ne bih prije pola godine kupovao… Sad je prekasno za kajanje. Odradi to i miran si sljedećih godinu dana. Hoću li imati snage? Naravno da hoćeš, odgovaram sam sebi u ovoj apsurdnoj monodrami. Duboko uzdišem i krećem prema kuhinji. Otvaram vrata elementa ispod sudopera. Istežem ruku koliko mogu i zavlačim je do najudaljenijeg kuta. Uz laganu bol u ramenu, uzimam zavežljaj novina. Imam vrašku sreću. U istom se elementu nalaze i ostale potrepštine. Stavljam lopaticu pod pazuh, lijevom rukom nekako uspijevam držati svežanj novina da se ne raspadne. U desnoj je metlica. Kažiprstom i palcem, jedinim slobodnim prstima desne ruke, pokušavam podići pet kilograma zemlje za cvijeće. Uspijevam zabosti nokte u mekanu vreću. Uz veliki napor, podižem je. Od njezine težine gubim ravnotežu. Naginjem se unazad vitlajući teškom vrećom i ugrožavajući čaše koje se nalaze na rubu kuhinjskog stola. Prolazi tik do najbliže ne dodirnuvši je. Uspijevam se ispraviti.

Zahvaljujem nebu što me je spasilo od katastrofe. Nadljudskim se naporima probijam kroz boravak, između fotelje i trosjeda, između stolića za kavu i stalka za televizor. Hodam polako. Dišem plitko. Desnom nogom prolazim milimetar od ruba stolića. Usporavam. Sitnim koracima se približavam kutu sobe. Još jedan korak. Gubim snagu u prstima. Popuštaju. Vreća sa zemljom pada s dvadeset centimetara visine na tvrdi parket uz potmuli zvuk. Odvraćam pogled. Zamišljam najgore. Provjeravam. Ipak, vreća je potpuno čitava. Ispuštam glasni uzdah olakšanja i, potpuno zaboravljajući na druge predmete koje nosim, dižem obje ruke visoko prema stropu od silne sreće što je sve prošlo u redu.

U stvarnost me vraća oštri zvuk lopatice koja pada na parket, na jednomu mjestu gotovo neprimjetno ga zagrebavši. Prokletstvo! Morao sam znati da neće biti tako jednostavno. Zbroji se, budalo, zar želiš danas poginuti?! Gledam ga. Filadendron se udvostručio u samo pola godine. Još tjedan dana i iskipio bi iz lonca. Zauvijek bi se osušio. Onda bi mogao poslužiti samo kao loše drvo za potpalu. To se neće dogoditi. Ne dok se mene u ovoj kući još nešto pita. Gledam novu lončanicu. Isto zelenu. Hoće li biti dovoljno velika. Prodavačica me uvjeravala da hoće. Mora biti. Inače… inače će biti premala!

Razmotavam zavežljaj i rasprostirem novine po podu. Pažnju mi odvraća veliki naslov: Uvjerljiva pobjeda hrvatske pjesme na Eurosongu. Stari broj. Stavljam lonac s cvijetom na novine. Uzimam lopaticu. Grabim i uklanjam gornje slojeve suhe zemlje. Trenutak nesmotrenosti. Prebrzo i pod lošim kutom vadim lopaticu sa zemljom na njoj. Komadići se raspršuju u krugu pedeset centimetara oko lončanice. Padaju čak i dalje od područja osiguranog novinama, na parket, stvarajući zanemarivu buku. Automatski mi se pred očima javlja slika prve linije fronte. Granate lete svuda uokolo, uz zaglušujuću buku veliki komadi zemlje padaju po nama. Jauci ranjenih prijatelja. Ne misli na to! Sjeti se obuke! U glavi mi odzvanjaju narednikove riječi: – Isprazni glavu! Misli samo na ono što je ispred tebe!

Listovi filadendrona tužno vise. Suosjećaju. Primjećujem da je drška lopatice malo napukla. Ne mogu zaustaviti suze. Ne smiješ sada puknuti, naređujem si, zadatak još nije izvršen! Vadim cvijet iz saksije. Uzimam ga za stabljiku. Otresam staru zemlju. Ide neočekivano sporo. Tresem jače, brže. Gubim snagu u lijevoj ruci. Desna preuzima. Tresem najjače što mogu. Ovo je mnogo napornije nego sječa amazonskih prašuma, prisjećam se. Dvadeset sati dnevno s mačetom u ruci nije ništa u usporedbi s ovim. Ipak, bio sam mnogo mlađi, nerado priznajem. Gotovo više ne osjećam desnu ruku. Srećom, ostalo je samo golo korijenje. Gledam uokolo. Sve je puno zemlje. Pritisak u sljepoočnicama. Hvatam se za glavu. Pomest ćeš kasnije! Pomest ćeš kasnije! Otvaram usta. Borim se za zrak. Nekako se uspijevam smiriti. Pomest ću kasnije.

Pregledavam novu lončanicu. Grozničavo je okrećem. Ista je sa svih strana. To je okrugla lončanica. Stavljam je na novine. Novine su već pune zemlje. Ne bez muke, otvaram vreću sa svježom zemljom. Ruke mi drhte. Svašta su već prošle te ruke. Istresam malo zemlje u novu lončanicu. Dlanovima sabijam zemlju. Snažno. Ponavljam radnju. Stavljam cvijet u novu lončanicu. Nasipam zemlju oko njega. Najvažniji dio. Ne smije biti grešaka. Ravnomjerno. Pomalo, jednolično, sa svih strana jednako. Cvijet je uspravan. Gleda ravno u nebo. Skupljenom šakom sabijam nasutu zemlju. Oprezno. Pazim da ne oštetim korijenje. Novi sloj zemlje. Nabijam. Snažno. Bol u rukama postaje neizdrživa. Grašci znoja cure niz umorno lice. Pogled mi je zamagljen. Brišem oči rukavom. Okrećem glavu prema prozoru. Snažno sunce me zasljepljuje na tren. Ne odustajem. Zadnji sloj zemlje. Dlanovi pritišću. Svrbi me čelo. Ako se ne počešem odmah, izludjet ću. Ne, sada ne smiješ popuštati! Zar želiš raditi sve ispočetka!?

Izdrži, muškarčino!

Dlanovi pritišću još jače.

Gotovo je.

Ne, nije vrijeme za odmor i slavlje.

Sutra odleđujem hladnjak.

Tomislav Sabljić

Fotografija: [Alan]