I

            „Gospođo! Vratite se!“ začuje Verica iza sebe prodoran glas blagajnice.

            „Mo-molim?“ odgovara zatečeno.

            „Šta imate u torbi?“

            „To sam sad kupila…“

            „Niste kupili! Kako ste kupili kad ste samo prošli kroz blagajnu! Jesam Vam provukla robu, jeste platili? Ajde, vadite to van iz torbe!“

            Verica izvadi litru mlijeka, kilogram šećera, četiri rajčice i paket hrenovki koje je pokušala iznijeti iz dućana prekrivene starim najlon vrećicama.

            „Šta još imate unutra? Sve izvadite!“

            „Nemam ništa više.“

            „Dajte mi to!“ blagajnica joj ljutito istrgne torbu iz ruke te iz nje istrese kocku sira i štangu salame.

            „A šta je ovo?“ upita je prijekorno.

            „To sam prije kupila“, odgovori tiho.

            „Je li? Prije ste kupili? Gdje Vam je račun?“

            Verica više ne odgovara, shvati i sama da je uhvaćena te da se više ne može izvući laganjem. Pastelno plava haljina od perlona, kupljena još 80-ih, lijepi joj se za tijelo, što od ljetne sparine, što od srama dok joj krv sve žešće navire u obraze.

            „Nevjerojatno!“ zgraža se blagajnica dok provlači robu preko skenera.

            „Šezdes’tri kune!“ brzo izgovori na kraju.

            Verica plati. Iza nje se već stvorio red. Ljudi je šutke gledaju, jedni sažalno, drugi s osudom, dok treći skreću pogled od nelagode.

            „Hoćeš sendvič?“ upita Verica svoga davno odraslog sina koji pogrbljen na podu dnevnog boravka igra videoigrice. „Donijela sam nešto iz dućana.“

            „Nisam gladan“, odgovori on ne skrećući pogled s ekrana.

            Dok sprema stvari u frižider, Verica računa: koji je datum, kad će sljedeća penzija i može li ono što je još preostalo od zadnje razvući do kraja mjeseca ako će kupovati samo kruh. Sinu ništa ne govori, ne želi ga zabrinjavati.

II

 

            Antonija zalupi vratima WC-a i nervozno ih zaključa, spušta poklopac na školjki, sjeda na njega i zarije lice u dlanove ubrzano dišući. Suze suspreže jer zna ako bi pustila samo jednu, više ih ne bi mogla zadržati i plakala bi satima, a ne može jer se mora vratiti na blagajnu.

            „Jako je ružno za čuti, ona tako mlada, a da tako viče na tu staru ženu“, komentirao je netko od ljudi koji su stajali u redu, a doprlo je do Antonijinih ušiju i zamalo je izbacilo iz takta. Sad vrti u glavi cijeli događaj, razmišlja o tome da već ima opomenu pred otkaz koju je zaradila kad je kupcima priznavala više jednakih kupona za popust, a smjela je samo jedan, te bi je svaki novi incident mogao stajati posla. Recimo, da je slučajno tu babu pustila van iz dućana s ukradenom robom, a poslovođa opazio… Opet je zapeku i svi oni prekovremeni sati koji joj nikad neće biti plaćeni i ugovori na određeno koje iznova potpisuje svakih šest mjeseci, a nikad nije sigurna hoće li joj po isteku biti obnovljeni ili ne.

            Nakon nekoliko minuta ustaje, uzima iz torbice dvije tablete i popije ih uz vodu koju iz pipe na lavabou uspije skupiti u dlan, jedan Normabel da se lakše pribere i jedan Ibuprofen jer bolovi u trbuhu i križima pred kraj radnog vremena postaju nesnosni.

            Završivši s poslom, odlazi liječniku, ide u privatnu ordinaciju jer jedino tako u 7 sati uvečer može obaviti pregled, a da ne izostane s posla. Postariji liječnik dugo proučava njezine snimke.

            „Narastao je od prošlog puta“, konačno progovori, a zatim opet tišina.

            „Da, to je taj miom, to se mora operirati. Na nezgodnom je mjestu, trebat će izvaditi sve“, konačno iznosi mišljenje koje Antoniji zazvuči kao presuda. Riječ „sve“ istog trena ureže joj se duboko u srce. I doktor ju je nekako čudno naglasio, kao da se i sam skanjuje izgovoriti što to „sve“ zapravo znači, a što oboje znaju.

            „Vi ste udani?“ upita je dok kucka po tastaturi.

            „Jesam“, odgovara mu.

            „A djece nemate?“

            „Nemam.“

            On nastavlja tipkati, ona šutke sjedi i čeka.

            „Pre-po-ru-ču-je… se… his-te-rek-to-mi-ja!“ posljednju rečenicu on izgovori naglas ističući svaki pojedini slog u ritmu kojim se ispisuju na ekranu.

            „Evo, izvolite“, pruža joj nalaz. „Tu sam Vam sve napisao. Javite se čim prije u bolnicu.“

            Odlazeći iz ordinacije, Antonija se uputi prema obližnjem parku gdje u zabačenom kutu sjedne na klupu i stane plakati. Razmišlja na koji bi način svomu Mirku priopćila da više neće moći imati djecu. Kad nešto kasnije, već u sumrak, krene kući, odluči poći taksijem da je nepoznati ljudi u tramvaju ne gledaju ovakvu, podbuhlog lica i crvenih očiju. Otvara novčanik i provjerava ima li dovoljno novaca.

III

            Doktor Milić proviri iz ordinacije u čekaonicu. U njoj sjedi još pet žena. Shvati da neće završiti s poslom prije 9.

            „Stankice, što je danas takva gužva?“ upita mladu asistenticu za prijemnim pultom koja ne zna što bi mu odgovorila. Njemu zazvoni mobitel.

            „Marijane, odmah dođi doma, nešto se dogodilo!“ histerični glas supruge odjekne mu u uhu tako da odmakne telefon nekoliko centimetara.

            „Što je Anice, što je bilo?“ upita je zabrinuto.

            „Molim te, dođi odmah, policija je tu, ne mogu ovako preko telefona!“ odgovori ona zapovjednim tonom i prekine vezu.

            On brzo gasi kompjuter, uzima stvari i izlazi iz ordinacije.

            „Ispričavam se, moram hitno otići… nešto je iskrsnulo, obiteljska situacija… sa Stankicom ćete dogovoriti novi termin“, obraća se pacijenticama u čijim pogledima ne pronađe razumijevanje. Izlazeći kroz vrata, čuje ih kako negoduju, pitaju se zašto plaćaju skupe privatne preglede, a onda sjede u čekaonici sat vremena te ih se pošalje kući neobavljena posla.

            U dvorištu ga dočekaju zajapurena supruga, uplakana susjeda i dvojica mladih, zbunjenih policajaca. Kroz međusobno nadvikivanje, uspije nekako pohvatati konce priče: susjedina je mačka obavila nuždu u njihovom vrtu, među gladiolama, na što je njegova supruga na nju bacila kamen, susjeda je to vidjela kroz prozor i pozvala policiju prijavivši je za zlostavljanje životinja.

            „Mislim da bi bilo najbolje da vi to među sobom riješite, da mi sad ne pišemo prijavu“, reče jedan od policajaca.

            „Evo, platit ću ja za veterinara, je li dosta 300 kuna?“ ponudi doktor Milić susjedi.

            „Molim? Kakvih 300 kuna, kakav veterinar?!?“ grakne na to supruga. „Gamadi nije ništa! Odjurila je preko ograde čim me vidjela, ni okrznula ju nisam!“

            „Ne trebaju meni Vaši novci!“ odbrusi mu susjeda. „A Vi,“ okrene se prema supruzi,  „ak’ još jenput dignete ruku na moje mice, u zatvor Vas bum otpravila!“

            „Jesi ti to vidio!“ uzrujano će supruga dok servira večeru. „Tak’ sam se iznervirala da ni jesti ne mogu!“

            Doktor Milić sjedi za stolom spuštenih ramena i pogleda uperenog u prazno.

            „Cijeli život radiš, mučiš se da nešto priskrbiš, da imaš,“ nastavi ona iako sama u životu nije radila nijedan dan, „i što ti sve vrijedi kad živiš među seljačinama!“ „I sad ja moram mačja govna čistiti!“ završi prezirno, sjedne za stol te stane ubrzano mahati lepezom ispred lica, čvrsto stisnutih usnica.

            „A ti niš’ nemaš za reći?“ upita ga ozlojeđeno.

            „Moram na WC“, odgovori joj on umornim glasom te se polako uputi prema kupaonici. Tek što uđe, osjeti da gubi ravnotežu, a topli mu se mlaz slijeva niz nogu i natapa hlače. Uhvati se rukama za vješalicu, dok mu se pogled zaustavlja na ogledalu i odrazu vlastitih usana, čiji se lijevi kut iskrivio, kao da se objesio prema bradi, i očiju iz kojih izvire paničan strah. Pokuša nešto reći, pozvati suprugu, no iz grla mu izlazi samo tiho hroptanje prije nego što mu čitavo tijelo klone i sruši se na pločice.

IV

            Damir svom snagom okreće pedale bicikla vozeći besciljno kroz grad, želeći se čim dalje odmaknuti od tvrtke gdje je bio na razgovoru za posao, ali i čim kasnije doći kući jer tamo tek ne zna što bi sa sobom.

            „Hvala što ste nam se javili, odlučit ćemo za nekoliko dana pa se čujemo“, ispratio ga je voditelj prodaje na kraju intervjua, premda mu je u glasu naslutio da se više neće čuti i da će za posao dostavljača umjesto njega, koji je već debelo zagazio u tridesete te djeluje kao da je i stariji od svoga nesuđenog šefa, vjerojatno uzeti nekoga mlađeg, možda i studenta. Staroj više ne govori kad ga zovu u vezi s poslom. Prije joj je govorio, ali bi ona, kad nakraju posao ne bi dobio, objesila nos i tri dana hodala po kući kao da je netko umro. Načuo je od susjeda da krade po dućanima. Niti to joj ne želi spominjati, nada se da će uskoro, ipak, naći posao, zaraditi kakvu-takvu plaću pa će tomu doći kraj.

            Dok čeka na semaforu, malo dalje opazi ženu koja poziva taksi, odlaže novčanik na krov automobila dok iz torbice vadi maramicu kojom briše lice, sjeda u automobil zaboravivši na novčanik koji, nakon što vozilo krene, padne s njega i završi u travi pored ceste. Brzo okrene bicikl u tom smjeru, podigne novčanik i krene za taksijem. Na sljedećem se raskrižju umalo sudari s kolima hitne pomoći koja mu s upaljenom sirenom dojure s desna. Uspije zakočiti, skrenuti u stranu, ali ne i zadržati se na biciklu, nego završi ispružen na asfaltu. Brzo se pridigne i mahne rukom dajući znak da je sve u redu pomislivši kakva bi to bila ironija sudbine nastradati pod kotačima hitne pomoći. Iz daljine do njega dopire cvrkutavi ženski glas koji nekoga doziva: „Bubaaa… Bubicaaa, ne opet tamo… Buba!“. Taksi koji je slijedio izgubio mu se iz vidokruga.

V

            Buba polako korača kroz travu ne obazirući se na pozive svoje vlasnice. Došeće do gredice s gladiolama, zagrebe šapama po zemlji, pogledom poprati šišmiša koji proleti nisko pored nje te ispruženog repa čučne ponad rupe koju je netom iskopala. Na nebu sjaji pun mjesec, dok iz trave dopire jednoličan pjev zrikavaca.

Renata Srečić

Fotografija: Pedja Pavlicic