Trapez

 

Razvukli su žicu preko krovova i ulice.

Vidjela bi se s moga prozora

ali sam okna zatvorila

i navukla zavjese.

Zavjese sam prvo oprala

i ispeglala, a onda objesila

gotovo žmirečki

jer su razvukli žicu preko ulice.

Škiljila sam na jedno oko

i vješala zavjese

bile su mirisne i lake

kao oblaci u reklami

s televizije

a na crnoj je površini

bilo prašine i netko je povukao

prstom po njoj kao da prijeti.

Meni u mojoj kući nitko ne prijeti

pa sam prašinu pobrisala

i cvijeće i kutove prevrnula

da gledaju prema unutra

da ne izgube oblik

kao tanjur koji sam

nedavno prala

a on se samo istopio

i nestao skupa s praškom

i vodom.

U mojoj kući stvari ne nestaju

pa sam kupila novi i odlučila

da ga neću koristiti.

Jedem rukama ali ni njih ne perem

da mi ne bi nestale.

Rukama ostavljam tragove

a stopala oblačim u čarape

vežem u cipele da mi ne pobjegnu.

Razvukli su žicu preko ulice

a ja sam stopala zavezala u cipele.

Znam ja njih, ona bi mene odmah gore,

gdje je vjetar i kišobrančić za ravnotežu,

pa neka plešem.

Stopala vole kad im se dive

ljudi s ulice i njihova lica otvorena

prema nebu

i ne mare za nemoj i neću

i kuću.

Razvukli su žice.

Sjedim još uporno

i buljim u juhu

i srčem juhu

bez tanjura

i bez žlice.

 

Vesta

 

našla sam vestu ostavljenu na klupi

trenutak sam mislila da je ostavim kako sam je i našla

nehajno prebačenu preko naslona

dok joj vuneni remen visi do zemlje

i dodiruje je

i prlja se

e to nisam mogla istrpiti

to da se takva vesta prlja

pa sam remen podigla

a onda i vestu

i ponijela je sa sobom

ležala mi je preko podlaktice

obješeno kao mrtva ptica

i odjednom više nije bila

nehajna nego neživa

mrtva i ubijena i ostavljena

i poželjela sam da je nisam ponijela

jer je sada moja i ja je nosim

tešku kao tijelo odjeveno u vestu

bez lica

 

 

Splav

 

ova klupa u parku

hladna na dodir

i oko nje sve žuto od lišća

ocean žute tišine

usred grada

ovo je čekanje usred oceana

ovo je čekanje žuto

i na dodir hladno

graška znoja

klizne iznenadno

ova je klupa

žuta od lišća

usred grada

zaboravi da ću ti reći

reći ću where have you been

where the fuck have you been

ja sam bez kišobrana

usred žutog oceana

i ova klupa je hladna

jebena splav

da, reći ću jebena

jer ni jebenog kišobrana nemam

nikako da se domognem

onog što mi treba

kad pljušti, kišobran

samo ocean

i ta splav

pluta sa mnom

hladna jebena stvar

the thing is

dugo te čekam

a kiša pada

bez kišobrana

usred grada

 

Dijana Mateša rođena je 1972. u Karlovcu. Živi u Koprivnici, profesorica je engleskoga jezika i dramska pedagoginja. Pjesme je objavljivala u časopisima Zarez, Metafora i Kvaka, te u zborniku Poučak o nizovima: čitanka objavljenom u Novom Sadu.

Fotografija: Riccardo Cuppini