Terapija

supatnici je ružnija riječ od patetike, i rjeđa, kao na
vrhu planine
i iako su obje bremenite
(patetika čak na refule i bezočno laže) –

treba je koristiti češće u kontekstu veselja

pročistit će ju vječna mijena i vrijeme
gdje se sastajemo u ostavama svijesti

ta riječ krši magle osame u osamljenoj biblioteci unutar korica
markirana da ne zaboravimo gdje smo –
u srdačnom krilu naše matice koja nam se iz tjedna u tjedan
smiješi
dok prilazimo razuđenim uspomenama
što smo ih išarali prateći putanju ljubavi
‘neprevodive u reči’
kračunajući za sobom vrata snova i soba pred avetima iz balona koji je napuhao strah.

Kao učitelj s onoga svijeta koji nas je uputio kako steći blagonaklonost Jahve i Geje dok je njihova partija šaha u vječitoj pat poziciji – anđeo čuvar donio je smiraj
navigajemo naizmjenično
i kapetani se izmjenjuju

kad smo na moru

poskakujemo u potpalublju
gdje su uvijek najbolje fešte

nekad planinarimo prema četveroglavu
u zemlji nedođiji
i u nedostatku zraka padaju nam na pamet najluđe ideje

četvrti šiljak samo na nas čeka s ukopanom zastavom nama iza leđa
dok nam puštaju svevremensku glazbu

samo budite brzi, rezignirano popušta Jahve
Sve vrijeme svijeta sam vam vam dala, nježno šapuće Geja

 

Dobra zemlja

 

kako ispod ovog Sunca
koje diśi svakim pedljem ove čudesno blagorodne zemlje
gdje vile s Učke u ovaj radostan dan tancaju neke plesove koje si čini ti se
volio i prije rođenja
i nehotice oponašao dok bi slobodnim stilom
i prešućenih riječi danomice izjavljivao
ljubav s odstojanja pa sve bliže i bliže i suzama
vjerujući da te se prepoznaje i čuje

diśi i zemlja u ritmu disanja
gdje otok ni na nebu ni na zemlji
ima otvoren pogled na prozore
i probija unutar
i kao da je sjeo i kao da ih je više
na tom stolu
da tvoji nedokučivi zmajevi –
od kupinica, kestena, mahovine i plavih oblaka
budu markacije u motovunskoj šumi
do okica medenih i slatkih kao fritulice

kako se tom iznimnom mjestu
kamo se dolazi s poštovanjem i oduškom svekolikog povratka
možeš usuditi prići kao poluživa
zapuštena glinena masa
koja bi da se pospe crvenicom
ne bi li na nju sletjela bijela ptica

posramljen,
čekaš na nove stađune
kako bi te pročistilo ono najbolje od svih tvojih zavičaja

 

Tihana Ledić (pseudonim:tripica), rođena 1980. godine u Derventi. Završila studij kroatistike i južne slavistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi u maloj izdavačkoj kući na rubu grada. Svoju poeziju čitala na radiju, objavljivala u Vijencu i Istarskoj Danici, a redovito sudjeluje u čitanju poezije na Pjesničkom maratonu u Sesvetama.

Fotografija: betmari