Dječak-muškarac je živio u maminom potkrovlju već 25 godina pod istim krovom i nije se imao namjeru uskoro micati iz te kuće. Za vrijeme punoga mjeseca sjedio je pokraj prozora i promatrao nebo; jeo je krem juhe, ali ne i cvjetaču; njušio je knjige, ali nije čitao; uživao je u zvuku kiše, ali kad bi se smočio, kupao bi se u odjeći; volio je sebe, ali se stalno svađao sa samim sobom. Vjerovao je da su ljudi životinje koje se prave fine, ali je opet pio kavu iz obližnjega kafića jer mu je trebao zrak, ali ne i šetnja. Vjerovao je u život i življenje, ali nikad nije htio lunjati svijetom kako bi našao samoga sebe jer se on našao, čak i previše, na tavanu. Jednom je prilikom čak i brojao koliko se puta našao, ali je odlutao mislima.

Frank je nakon nekoliko dana sišao s tavana i našao majku kako pije tursku kavu sa svojim prijateljicama, napirlitanim žabicama, koje su došle na partiju ajnca ili bele; igra je uvijek ovisila o razini stresa: ajnc je bio za jedinice u školi i rječkanja s muževima, a bela je bila za novčane probleme i prenagle zaključke. U ranojutarnjim bi satima pile čistu tursku kavu, a kad bi se riječi razvukle, razvuklo se i točenje viskija ili brendija do kasnoga popodneva kad bi otišle na jogu.

Bilo je još jutro i zrak je još bio svjež, slobodan od cigaretnoga dima i krutih riječi što su se skrivale u drvenarije. Frank je danas sjeo s njima, što ih je smušilo, tako da su krenule uzimati karte jedna od druge, prevrtati šalice, hihotati se, spoticati se, i to sve dok nisu cigaretom zapalile jedan zeleni zastor na što je Frankova mama, Anna, pozvjerila i krenula trčati kroz kuću gore-dolje sa zapaljenim zastorom; na kraju je izlila vodu iz vaze na svoj skupocjeni zastor i rasplakala se.

Elitne su gospođe voljele kopati po prošlosti; uglavnom su voljele previrati po tuđim životima, ali kad bi se čaše prelile, okomile bi se jedna na drugu. Sadašnjost im je bila slađa od rahat-lokuma kojeg su žvakale u razvučenim i sporim potezima dok su srkale vrelu kavu i izvlačile tajne iz bilo koga tko bi stupio u dnevni boravak za vrijeme njihove svete seanse. Frank se samo smiješio dok je pio svoju bijelu kavu i jeo kroasan s marmeladom od jagode; držao je svoje riječi za sebe jer je mama bila nervozna, a kad je nervozna mrzi zvukove, ali povremene Annine psovke gospođe uopće nisu omele, ni da trepnu.

˗ Jeste čule da gospođa Florent, da, da ona gospođa Florent s 24 mačke koja je bila u nacističkoj Njemačkoj i radila ne znam ti ni ja što, sprema svatove? ˗ nastavi odmah voditeljica odsjeka tračanja. ˗ Vjenčanje je ovu subotu, samo su obitelji pozvane. Ma mene zanima tko bi htio živjeti u toj straćari što smrdi na mačja govna i spaljenu gumu s tom ženom staklenoga pogleda i tisućama crnih podsuknji? ˗ reče zadnje riječi skoro pljujući po stolu što od gađenja, a što od zlobe.

˗ Samo da znate: ona nosi pet podsuknji i to jer joj je hladno. I za vašu informaciju: njezin je budući muž umirovljeni profesor geografije. ˗ kaže Frank i srkne ostatak kave.

˗ Ma otkud ti to znaš? ˗ reče jedna od ostalih gospođa˗žaba naglašavajući svaku riječ.

˗ Dio mi je gospođa Florent rekla, a dio je mama pročitala iz karata. – smireno odgovori Frank.

– Karte?! – vrisnu s upitnicima iznad glave. Žene su gledale Annu kao da joj više nikada neće stupiti u kuću.

Frank se odmah sjetio da mu je majka strogo zabranila da ikad spomene karte pred tim ženama (kako ih je ona oslovila) i šmugne u dvorište s pjesmama u glavi. Prvo je obrezivao mamine ljiljane, a onda je otišao u vrt gdje je gledao kako rastu biljke kojima je on poklonio život. Volio je vrt zbog mirnoće koje su mu biljke pružale, osjećaja da je koristan i jer je volio miris mokre zemlje. Nakon što je obradio vrt, sjedne na ljuljačku ispod stare vrbe koja stoji tu već desetljećima i krene se ljuljati; cijelo je vrijeme pjevušio pjesmice kako ne bi slušao kreštanje žabo-papiga koje su dramile u kući oko sitnica koje su im sačinjavale život. Ljuljao se i ljuljao sve dok nije pao, i kad je pao, naljutio se na drvo i vratio se starom poslu iskopavanja kostiju predaka jer je pročitao jednom kako su u njihovom kraju ljudi sahranjivali svoje pretke u dvorište iz ljubavi i poštovanja. Cijelo je dvorište izgledalo kao da je napadnuto mnoštvom hibridnih krtica, i kad je Frank prekopao cijelo dvorište krenuo je kopati metar dublje, pa još metar dublje. Smijao se tome jer kao da im je svima grobove kopao.

Nakon što je sunce razlilo svoje boje i mladi se mjesec prišuljao, Anna je izašla van sa svjetiljkom i pozvala Franka na večernje palačinke s domaćim borovnicama; on je znao da će palačinke postati gorke čim uzme prvi zalogaj, ali je svejedno ušao na večeru jer je bio gladan kao vuk. Dok je jeo palačinke razmišljao je o blagu koje je konačno našao u dvorištu, neće joj reći; ona je pričala i pričala o poštovanju koje bi on trebao imati prema njoj i da prvo ispeče pa kaže prije nego što krene braniti dotrajale susjede-vještice. Kimne glavom, proguta zadnji dio s najviše borovnica i izleti van sakriti novostečeno blago – oko ljiljana stalno hoda i njuška ih, nekad ulazi u šupu – kako da to odnesem kraj nje u sobu?  – Treba mi vreća. Valjda neće izaći.

Dok je tovario blago u vreću Frankove su ruke drhtale i blago se kotrljalo nazad u rupu i on je morao uskakati i iskakati svake sekunde iz rupe: – Makar malo vježbe. – pomislio je. Promrmljao je Anni laku noć brzo dok je ona teturala pod utjecajem sedativa u svojoj ljubičastoj pidžami na bijele ljiljane. Istresao je zlatne kosti na pod i polako izvukao bočicu s natpisom Eliksir.

– Što ću ja s tim? Kako objasniti zlataru ili voditelju muzeja da imam zlatne kosti? Ma ne dam im moje blago. I ako im kažem, onda će nam prekopati cijelo susjedstvo i morat ćemo se preseliti. Ne bi mi škodila nova okolina, one žene ne bi bile ovdje. Mogli bi se preseliti kraj mora gdje mirišu borovi i morska sol, ali ne bih se ja kupao, ne volim se sušiti, iako su ručnici mekani. Moram pod mikroskopom provjeriti taj eliksir, možda se već ukiselio, možda je otrov, a da ga samo malo ponjušim?

I nabije svoju njušku direktno na grlo bočice i zapuhne ga kiselo slatkasti opojni miris od kojeg se naježio. Kad je otvorio oči, jedrio je među šarenim oblacima što su mijenjali oblike od životinja i ljudi do granica mašte. Zvijezde su pjevale i slikale svojim kitnjastim repovima. Frank je zajedno s bajkovitim junacima bježao u novi svijet. Njihov svijet.

Iskakali su iz broda na oblake i skakali na pamučnim šarenim trampolinima što bi se raspršili u vatromet kad bi odskočili dalje. Plovili su među snovima iz kojih je kapala nada po šarenim oblacima, kiša ljubavi padala je u obliku zvjezdane prašine, a vjetar je raznosio pahulje sreće. Nada, sreća i ljubav plutale su po površini rijeke, nadomak ruke kad se Frank naučio iskreno smijati. Kad je natrpao punu vreću hrabrosti, skočio je na oblak i zajedno se s njim rasprsnuo u tisuće boja duše što su mu meko pale nazad u oči.

Brzo je ustao i sakrio vreću s kostima u udubinu u zidu iza ormara, a bočicu je skrio u prorez između dasaka na krevetu. Nije bilo mjesta za greške. Mama mu je uletjela u sobu razrogačenih opijenih očiju s palicom u ruci jer je mislila da ima društvo u ovo doba. Rekao joj je da je previše pojačao radio i da ne brine, a ona je oteturala nazad u krevet. Kako je samo lako umiriti je navečer!

Idući se dan spustio na kajganu sa zapečenim lukom čiji je karamelasti miris oduvijek volio. Popio je zeleni čaj bez limuna jer ga je podsjećao na Eliksir. Gospođe su pile tursku kavu i jele slane perece, a on ih je okrznuo pogledom i pozdravom kad se penjao stepenicama. Odvažno je uzeo gutljaj iz bočice i našao se usred šume. Rijeka je bila tekući kristal, cvijeće je vrtjelo ponosno svoje glave dok se penjalo po drveću. Njegovi prijatelji, uključili su ga u ples, a potom i gozbu kojoj su se priključile i životinje. Zeko je volio piti pivo iz krigle iako ju je jedva držao, sova je voljela bijelo vino jer je smatrala da je otmjeno, a medo je volio crno vino kao pravi grubijan. Medo je uvijek prvo morao tumarati  šumom da se otrijezni jer bi ga žena svaki put otjerala van kad bi došao pijan govoreći mu da ide spavati s onima s kojima je pio.

Kad je obilna gozba završila i svi su ležali ispod drveta pijani čekajući mraz da ih razbudi, Frank je šetao s vođom prema špilji gdje su živjele tajne koje nisu htjele biti otkrivene. Plavo ga je svijetlo zaogrnulo i gurnulo nazad.

Kajgana sa zapečenim lukom, zeleni čaj, pozdrav, stepenice, bočica – ne postoji. Dani su prolazili olako, ali kasnije, kako se bočica bližila kraju, tresli su se kao Frankove ruke.

I jedan dan dok je Frank hodao svemirom, nabasao je na rub svemira.

Rub? Svemir ima rub? Zar mi nismo učili u školi da svemir nema početak ni kraj? Ali, kako je svemir onda nastao? Zemlja je navodno iz velikoga praska, mi smo iz majmuna, a odakle je svemir? Iz suza bogova? Ili ljubavi možda? Ne znam stvarno, možda bi trebao pljunuti, da mu se zahvalim što nas je prokleo da živimo između životinja i bogova. Što imamo svijest, bol, jad, glad, snove i nade. Mene si počastio ovom istinom, pa svemire, uistinu ti se ne mogu dovoljno zahvaliti.

Mahnito pljune i okrene se da bi se pogledao u ogledalo u sobi. Nije prepoznao svijet oko sebe: tko je on, što je on, zašto je on ovdje, vrijeme, što je vrijeme, ono što prolazi pa umreš, umrem, čovjek, ja sam čovjek, krv sam i meso, vidi, imam ruke i noge, razum, razmišljanje hej pa imamo čak i emocije. Mama! Kostur!

Sleti niz stepenice vukući za sobom kostur i nađe se oči u oči s pijanom gospođom Florent.

– Daj mi ga! – zakrešti gospođa Florent krvavoga pogleda dok je rukom posezala za zlatnim kosturom kojeg je Frank izmicao izvan dohvata.

– To su kosti mog muža, idiote! Bi li ti da netko tvoje kosti razvlači po svom tavanu dok se drogira?

– DROGIRA?! – krikne majka zajedno sa svojim prijateljicama što su se kesile više nego curice kad dobiju svoj prvi poljubac. Gospođe su iskapile svoje šalice i namjestile se, samo su im kokice nedostajale.

– Kako netko može imati zlatni kostur? Zašto je ona pijana? Zašto su one tu? Što se događa? Moram nešto reći, moram donijeti odluku. Mama će poludjeti svakako, mogao bih se odseliti. Da kostur dam mami, ona bi ga prodala jer nisu joj dosta oni njeni lijekovi, raskošni zastori, ljiljani, ispijanje čajeva i jedenje kroasana svaki dan. Ma zašto je tako pohlepna? Gdje da ga odnesem? Kako ću izaći? Zašto je gospođa Florent pijana, ne udaje li se ona danas? Ili se već udala, ma ne znam.

– Zašto vaš pokojni muž ima zlatne kosti? – izvije Frank obrve.

– Čekaj, mali! Boli me briga za zlatne kosti trenutno, čime se ti drogiraš?

– Samo tvojom ljubavi, majko! Žena je pijana, stara i odavno luda, i ti joj vjeruješ?

Nije ni do kraja izrekao rečenicu kad mu se glava zaljuljala i obraz počeo peći. Nije bio siguran ni tko ga je ošamario. I kad je bacio kostur na pod, zgrabio bočicu iz sobe, razbacao tarot karte po ženama što su stvorile strku tog lijepog sunčanog popodneva, izletio je van. Duboko je izdahnuo i nasmijao se svojim posebnim osmijehom.

 

***

Prošlo je 60 godina, 127 dana, 7 sati i 25 minuta otkako je Frank zadnji put okusio tu kiselo slatku opojnu tekućinu.

Oh, svemire moj, kako si mi nedostajao. Čekam da ti se vratim u naručje gdje ću zauvijek živjeti. Lutat ću bajkama, skakat ću opet po oblacima, ići na gozbe, graditi dvorce, krotiti zmajeve – vratit ću se tamo odakle sam došao, nisam ja nikad bio samo prah. Pretoči u bočicu dušu moju. Miriše na alkohol, dim, ustajalost i tragove sreće. Neka se prelijevaju crna, plava, crvena i zelena, neka prave virove jer od ovoga su snovi napravljeni. Postat ću i ja zvijezda, svakodnevno ću ljude posipati dobrotom i srećom, šaptati im o strpljenju i ljubavi, budit ću leptiriće u ljubavnicima, brisati dječje suze, bit ću oslonac i nada. Nisam ja ni cvijet, ni mraz, a pogotovo ne kamen. Nisam ja križ taj, nisam ja riječ ta, nisam ja boja ta, a pogotovo ni nota, ja sam na granici. Umit ću se u vodi obzira, kod obzora i krila raskristaliti.

 

Izabela Tomakić rođena je 1995. godine u Slavonskom Brodu. Živi u Osijeku gdje studira engleski jezik i književnost te mađarski jezik i književnost.                                                       Kontakt: bela.tomakic@gmail.com

Fotografija: tracy benjamin