(odlomak iz romana „U zoni“ Lamije Begagić)

– Uzmi nam tog mekšeg paradajza, za sataraša – dobacuje mi mama dok naoružana sa po tri kese u svakoj ruci odlazi grabiti današnji ulov voća i povrća: luk, paprike, salata, nektarine, breskve, dinja… Odavno već izbjegavam kupovinu u velikim tržnim centrima kombinujući za svakodnevne nabavke pijacu, tržnicu, mesnicu, pekaru i male radnje u kojima poznajem i vlasnice i prodavačice.

– Znam, Al, ali visoka ti je cijena te prisnosti. Zapravo se vrlo lako može izračunati kolika je točno. Nabaci na papir pa ćeš i sama vidjeti koliko bi nas došlo da kupujemo početkom mjeseca u Billi umjesto svakog dana na kapaljku kod te Lune i ekipe.

– Lore! – ispravljam Ivonu uvrijeđena što ne zna ime omiljene mi pekarke koja, ranom zorom, ispod pulta skloni savršeni ražev kruh i za mene uvijek čuva korpice sa najviše marelica.

– Osamsto kuna, kunem ti se. A možda i više. A da ne govorim koja je to količina vremena koju ti nepotrebno uzmu ta šetuckanja od pekare do mesnice, od pijace do prodavnice…

Ko zna koliko smo puta vodile ovakve razgovore dok se Ivona nije navikla da nas dvije nećemo baš previše subota provesti među rafama tržnih centara u predgrađima. Ako bih argument novca i mogla uzeti u obzir, onaj koji se ticao vremena kategorično sam odbijala, i prije ovog ljeta.

A sad, šta ovog ljeta i nakon njega, šta sad osim tog šetanja i imam, hoće li ostati malo života između tih rituala, hoće li ostati malo mesa između Lore pekarke i Dragana mesara?

Jutarnje trčanje s Oksom po nasipu, Lora po povratku, vježbe za koljeno, tuširanje, teta Rada sa sirom i mlijekom, Pavlić za povrće, lokalna prodavnica za sve ostalo: za ne znam šta bih ručku, za kakva ti je ta mješavina žitarica, za ko to proizvodi, za kiša će, a i neka će, malo nek rashladi.

Grabim polugnjili paradajz, trpam ga u kesu i osjećam kako opet nadolazi, odozdo ka gore, i gnijezdi se u trbuhu. To nešto što dođe, što tako lagano struji od vrhova prstiju preko potkoljenice i ranjenog koljena, pa sve više ka centru trbuha, to sam nešto uvijek zamišljala kao golemu šaku koja, kad napokon prodre u stomak, krene da uzima sve što stigne i gnječi pod prstima, prvo lagano, kao kuglu tijesta, a onda sve jače, zarivajući nokte, pritišćući jagodicama, ostavljajući otiske na svakom organu.

– Majko, ima li nade da skoro završimo, neće rat, mogu ja skoknuti biciklom sutra do pijace ili gdje god treba? Hajde, da pijemo kafu! – govorim trudeći se da u mom glasu ne prepozna bol koju proizvodi to krvničko miješenje tijesta od vlastite mi utrobe.

Klimajući glavom, mama prebire po dupke punim kolicima i pogledom skenira artikle. Zadovoljna je, sve što joj je trebalo uglavnom je tu.

Gotovo da sam sama, vrativši se s trčanja po Kamberovićima, inicirala ovaj odlazak u tržni centar, zatekavši je kako sjedi na balkonu i prebire po cvijeću, čekajući da se vratim.

– Pa mogle bismo, super, htjela sam ja baš neki dan da dignem fasungu, ali…

Nešto je uslijedilo nakon ali, neki loš izgovor u koji je znala da neću povjerovati. Nešto možda o vremenu ili o migreni. Ništa o penziji i nedostatku novca. Mami je o svemu bilo lakše govoriti nego o novcu: i o mojoj odluci da živim bez potomstva i da se nikad ne vratim u Zenicu, i o svim sranjima koja sam prolazila s curama prije Ivone, i o mojoj neskrivenoj želji da se vjenčamo i napravimo od tog čina kičastu svadbu hetero razmjera, čak i o mojim strahovima da će ovo koljeno biti sve gore i gore, da će me Iv ostaviti kad mi dijagnosticiraju osteoporozu i da ću se odati alkoholu, sad kad više nema bježanja u takmičarski adrenalin.

– Jebote, Alma, svaka ti je ova medalja ustvari nagrada za traumu! – smijala se Daca pomažući mi neki dan da Zid slavne prebacim iz dnevne u spavaću sobu.

– Da – dodavala sam – nije ovo nikakav Zid slavne kako ga Iv zove, ovo je jebeni Zid plača, sestro!

Smijeh je nadjačao zvuk čekića kojim smo zakucavale ekserčić po ekserčić.

Daca je dobro znala: kad je išlo najlošije, trenirala sam najbolje. Kako je opadao serotonin, rastao je adrenalin. Igra hormonalne prevlasti imala je moje tijelo u šakama. Glavi je bilo lakše tako, izroniti iz spavaće sobe, uzeti zraka, i zaroniti u dvoranu; stranu kreveta na kojoj sam ležala sama i obamrla zamijeniti stranom stola za koji stajem, zauzimam početni položaj, huknem u reket i počnem. Nikad nisam bila sama, jer je igra i postojala i trajala sve dok nekog ima s druge strane.

Glavi je bilo lakše tako, a glava je oduvijek najvažnija. Prvo glava, pa noge, pa tek onda ruka – tu me mantru naučio još prvi trener, onaj što me počecima u stonom tenisu učio u holu Srednje industrijske škole, tik pod fabričkim dimnjacima, pred širokim portalima sa čije bi se druge strane načičkala djeca manja i veća od mene i smijala se sili loptica koje sam uporno promašivala ili slala daleko preko stola. Bilo mi je svejedno za tu djecu tad. Onoliko koliko sam poslije željela da mi postane svejedno za Aidu, za Maju, za Kristinu. Svaki napad, svaka odbrana, svaki flip, svaki spin, svaka serva – sve samo da mi bude svejedno. I s vremenom bi postajalo. Kuću sam punila medaljama i trofejima, iz sebe prazneći sve maje, aide i kristine, i one koje su u međuvremenu pokušavale da uđu. Postavljajući silne ringove, prostor slobode predano sam branila. Sve dok, nakon gotovo dvije godine uspješnog soliranja i igranja bez dubl partnerke, u moj život i na moj rođendan nije kročila Iv.

– Hajde, gdje pijemo tu kafu? – pitala je mama gurajući kolica prema kasi na kojoj je, činilo se, red bio najmanji. Insistirala je da provuče onu karticu na koju joj redovito uplaćujem neki novac koji ona uporno ignoriše, čuvajući ga za ko-zna-koliko crne dane, jer mamine su crne imale, očito, silu nijansi.

– Mama, boli me stomak, nemoj me zezati, plaćam ja, a ti malo češće provlači tu karticu kad ja nisam tu! – odgovaram i stavljam desni dlan na trbuh, pa lijevi preko njega. Mama se mršti gledajući mi u stomak, pa potom lagano pogled obara ka koljenu. Ko zna kolike su joj dijagnoze prošle kroz glavu, prije nego se dozvala i, nabacivši poluosmijeh, rekla – Dobro, plati ti, pa da idemo sjesti, umara te sve ovo.

Koje, mama? Koljeno i stomak ili ova puna kolica, ili ostarjela generacija puštenih stomaka i prorijeđenih frizura koju krajičkom oka prepoznajem za susjednim blagajnama, moleći se da oni ne prepoznaju mene? Ne bih imala snage sada za pitanja šta ću sad kad više ne igram, a naročito ne za vlastite jeftino pripremljene odgovore poput onog koji je patentirala Daca, penzionisavši se tri godine prije mene – A otvorit ću kafanu, šta drugo?

Nisu me vidjeli, odlazim u wc. Mama sjeda u najzavučeniji dio slastičarne na drugom spratu Centra, na čemu joj se zahvaljujem. Zatvaram vrata, vlažnom maramicom brižljivo brišem dasku wc šolje, skidam gaće, sjedam, uzdahnem, pa počnem da plačem. Dobila sam. Ostavljam djeliće razvučene utrobe na tankom bijelom toalet papiru. Nije plava kao na TV reklamama, tamno je crvena, gotovo smeđa. Sutra će iz mene oticati komadi guste i tamne menstrualne krvi, a potmula bol u donjem dijelu stomaka, više s lijeve nego li desne strane, ometat će me u svakodnevnim radnjama, poput pokušaja da se, jer bližio se već peti dan mog boravka u Zenici, prikažem u klubu i javim curama da sam tu.

– Dobila sam – govorim mami mršteći se i vadim filter vrećicu čaja iz šoljice. Naručila mi je nanu dok me nije bilo.

– A je li? – zatečena je i nepripremljena. – Koliko je nije bilo?

– Ne znam više ni sama. Znaš da je bilo luđački pred Pulu, pričala sam ti, nisam izlazila iz dvorane i teretane.

– Nisi ti, više mi je Ivonica pričala, tebe tih dana jedva da sam i čula – iskrena je gospođa majka.

– Znam – nasmijem se krajičkom usana, poluodsutno, dok se pokušavam sjetiti posljednje menstruacije.

Putujem u glavi kroz takmičarski kalendar, turnire, putovanja, vrijeme van Zagreba, vrijeme u kombiju… Čekiram hotelske sobe, virim ispod kreveta i po ladicama noćnog ormarića, sklanjam Stari zavjet i jeftine sapunčiće. Nema, ne znam, ne sjećam se, nije ni važno.

– Jebote, i navikla sam se bez nje, ne znam koji će mi još i ona

– Nemoj da psuješ – smješka se mama i gurka mi šolju s čajem.

Gestikulira mi da otpihnem gutljaj.

– Pametnoj i išaret dosta, je l to? – govorim kroz smijeh i primičem šolju usnama.

Prija mi toplota koja se naglo širi tijelom.

Ona je bol što je gnječila nutrinu kao kuglu podatnog tijesta bila, eto, fiziološka, ona što ju jedan Brufen i čaj probiju kao balončić od sapunice.

Željkica, moja ljekarka sportske medicine, zvala je takvu bol softbol, dok je hardbol bila ona druga, ona koja je dolazila nepozvana, neovisno o folikulima, ovulacijama, nivou estrogena i oplođivanju jajne ćelije, ona koju sam brižljivo uzgajala devetnaest dana koliko sam, nakon što sam prestala trenirati, provela u autoizolaciji. Smijala se Ivona toj vještoj igri riječi koja je povlačila sjajnu analogiju između engleskog ball i našeg bol.

Lektorica po zanimanju, Ivona je od riječi živjela. Riječi su plaćale režije, a reket kiriju u našem zagrebačkom gnijezdu. I zato su ti Željkini neologizmi bili sasvim dovoljan razlog da ona preko noći postane ljekarka kojoj se bespogovorno vjeruje. I ako Željka kaže da nije ženska sportska trijada, iako možda i imam poremećaj ishrane i višestruke izostanke menstruacije, onda ona to nije, i nema panike da mi je osteoporoza za petama i googlanja simptoma do rane zore, jer koji god da simptom upišete, dijagnoza je uvijek kancerogena.

– Google ti nije prijatelj, Željka jeste, Željka zna – presijecala je Ivona svaki pokušaj moje hipohondrije.

Sve samo zbog softbola.

Odvlačim kolica i pažljivo slažem pune cekere u gepek auta parkiranog u hladovini podzemne garaže. Nekada davno, dok je svijet bio mlad, na mjestu te garaže i ovog tržnog centra godinama je propadalo veliko betonsko zdanje sazdano od temelja, šute, pijeska i pohrđale armature što viri iz betonskih greda. Zvali smo ga Gradilište, jer to je i bilo. Ali je to bilo nekad, a onda je postalo brisani prostor, slobodna zona. Nestali su i izvođači, i investitori, pali su sistemi i države, prozujao jedan rat, a gradilište bez građevinskih radnika ostalo i preživjelo.

Tu smo danju lovili guštere, noću plašili jedni druge odbačenim špricama i iglama.

Tamo sam prvi put ljubila muškarca. Tamo sam shvatila da ne bih imala ništa protiv da to bude i posljednji.

Moje je prvo heteroseksualno iskustvo ostalo tako zauvijek ukopano u temelje ovog hrama, koji svakodnevno pohodi hiljade sugrađanki i sugrađana s porodicama i sitnom djecom – pomišljam, ne bez osmijeha.

Cijeli ovaj centar leži, eto, na lažnoj ljubavi i hinjenom užitku.

*Roman „U zoni“ objavljen je u decembru 2016. godine u ediciji „DANiNOĆ“ izdavačke kuće „Fabrika knjiga“ Beograd.

Lamija Begagić (1980.) diplomirala je južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autorica je dvije zbirke kratkih priča: Godišnjica mature (Sarajevo – Beograd, 2005.) i Jednosmjerno (Beograd, 2010.), te priručnika Furam feminizam namijenjenog djevojčicama u osnovnim školama, u koautorstvu s Marinom Veličković (Sarajevo, 2016.). Urednica je i pokretačica magazina za predškolce i prvačiće Kolibrić, te članica redakcije magazina za pravednije obrazovanje Školegijum. Aktivno piše i za nekoliko časopisa i portala u regiji: Urban Magazin, Vox Feminae, lgbti.ba, Bona… Godišnjica mature prevedena je na slovenački jezik. Za svoj književni rad dobila je nekolicinu priznanja i nagrada od kojih posebno izdvaja nagradu Fondacije Farah Tahirbegović. Živi i piše na relaciji Sarajevo – Bratislava. “U zoni” joj je prvi roman.

Fotografija: Rosmarie Voegtli

 

Advertisements