Infra Struktura

 

I

Sve teže podnosim infrastrukturu

Njen svemoćni bljesak podzemnog trajanja i vječnog obnavljanja

Ona me bitno određuje

Živim sebe kao da živim nju, veliku i snažnu, nježnu i toplu

Infrastrukturu

Ona je kao domovina, kao domaći kruh iz trule peći

Tu na ulici i na svakom križanju zahvaljujem koracima na hodanju

Zahvaljujem svjetlima na treptanju, opisujem krugove u nastajanju

Fale mi riječi da nacrtam svu tu slatku bol i muku

Najprije infrastrukturu bogova koji su začeli svijet prije samog početka

A da ne znamo ni kada ni gdje

(niti bi trebali znati više od toga)

Spustili ga u vodu, ta svijeta dva, ili više njih, dali na korištenje široj zajednici

U hramu ostavljam priloge za sluge tog božjeg nauma

Gradskim ocima nosim poruku redovnog stanja i mira

Nestvarno zaokružujem pogled na pročelju kioska

Žene i dalje nose svoje oblike bez imalo utjehe i kajanja

Uostalom, treba to jednom glasno reći:

I one, doista, vole infrastrukturu

Bez njih infrastruktura ne bi imala ljepotu tajne

I žudnju poroka

 

 

II

Do mene je dolutao,  i zastao pas

U njegovom pogledu vidim da ništa ne zna

Jedino: osjeća da je ovaj dan njegov zadnji boravak na zemlji

Stoički podnosi crveno svjetlo i zeleni val

Red light, white pain, strong peace

Beag deal

Ovo je ključ, to je sve što mi je (o)stalo

Od sjećanja

Mrvi se u džepu jer mu je neugodno od mojih dodira i tepanja

Misao na povratak hrani me tužnim željama

Ostajem uz psa, ne čujemo se, ovo je naš posljednji dan

U znak solidarnosti završavam put koji nema nikakvog značenja

On ide za mnom, ja idem za njim

U praznom hodu prazna lica

prazan pogled, vrata istoka, vrata zapada, vrata percepcije

Prag tupog mirenja, ne prestaje hod, ne prestaje obmana

Ne možemo ništa bez napajanja

 

Smijemo se kao ludi, toj divnoj infrastrukturi

Što nam je sve to trebalo

Pas ne zna, a opet nekog vraga zna, pa makar mu je ovo posljednji dan

Neću ga povesti sa sobom, nemam kuće ni dvorišta

(garažu sam prodao susjedu)

Pas ima dostojanstven hod

Nakon što je obišao sva smetlišta, obio sve pragove i skrovišta

Nije našao ništa

Ostao je samo njegov umoran pogled

U njemu ima nečeg dubokog, u njemu ima trajanja

U njemu se ogleda čitav svijet, tajna veličanstvenog nepostojanja

Mogli bi početi od tog užasa u njegovim očima

On mi nešto govori, on nešto zna

Ili jednostavno osjeća da nema

Nigdje

Ničega

 

 

III

Samo infrastruktura, za nju živimo, za nju odvajasmo zadnji komad zemlje

Još jedna cesta, novi put, priključak spajanja

Neimari grade novi grad od staroga, preispituju detalje

Umorni od zanovijetanja lijenih šetača popodneva

Pas ne ostavlja trag

Gleda me zadnjim pogledom

Kažem mu, a ne govorim ništa, odbijam prigovor savjesti i sveti čin kajanja

On ne zna što je molitva, nikad nije probao kolače iz izloga

Kao ni instant kavu iz vrećica

Posljednji pogled psa

On unaprijed zna da ga ostavljam

Šeta uz prugu, on bi se bacio pod vlak, samokadbiznao zatajčin

(Usvojio je možda i neka naša uzaludna ponašanja)

Kulturu samoubojstva, koja isto tako ima svoja pravila

 

Pas ispraća čovjeka i odlazi

Vlak dolazi, ali sad mi se čini da je sve to banalno, cijela ta slika u nastajanju

Smijem se glasno, ali decentno, da ne probudim prometnika

Psu konačno okrećem leđa, ispred mene grad

Kažem trebalo bi zaviriti u te oči i početi odgonetavati taj pogled

U kojem se smjestilo samo crno ništavilo

Crna rupa užasa tamna od beskraja

Trebalo bi iskopati te oči, kažu znanstvenici, čas posla, samo reci riječ

To je naša dužnost, ispitati sve, čak i oči još polužive

Istražiti i baciti sve u kontejner

Za par godina znat ćemo te

Njegove bolesne navade

 

 

IV

Sve bolje podnosim infrastrukturu

Kao osviješteni pojedinac sve više osjećam i znam

Ne nosim na leđima sve brige ovoga svijeta

Ne skupljam tlapnje u parkovima ispod klupa

Svjesno preuzimam alate svog opstanka i trudim se ne biti glasan

Kao dio strukture bogova preuzimam na sebe dio njihove odgovornosti za stanje u provinciji

Bez obzira na psa i sve životinje ovoga svijeta

 

Sve bolje podnosim 393 mrtva putnika s trajekta smrti

Na naše male trajekete nitko se ne žali jer imamo dobru infrastrukturu

Oni plove od kopna do otoka, od luke do luke …

 

U svrhu podizanja morala i održivog razvoja

Zahtijevam cijeli projekt samo za sebe na fino brušenom papiru

U pdf formatu ili na stiku

(Ovdje je moj e-mail, ovdje je moja @dresa)

 

 

V

Najviše volim infrastrukturu, njenu uređenost, njen dekadentno sirovi zadah

Zemlja je naš medij, početak i kraj

(Ne podnosim golu zemlju, osim poslije kiše kada miriše njen ozonski omotač i trave)

Snalazimo se bolje nego ikad, to je naše pravo, i naš trud

Meni samo to fali, da budem potpuno u toj priči

Nemojte mi samo o teoriji zavjere

Ja vjerujem, ja znam, ja postojim

Imam ključeve svog stana i svoje tihe obrede

Ja sam neznatno pretočen u ova svitanja

Odlazim u noć bez kajanja

Ovdje je moj pin, moja šifra, kod, ključne riječi, tekući račun i titula

Cijela uredna infrastruktura

 

Moja posljednja poruka:

Pas je našao svoj mir kraj pruge

Stopio se s infrastrukturom

Do zadnjih stanica

Bes – kraja ….

Pogled je njegov tada:

ugasio riječ

otvorio nebo

spojio

obale

zatvorio put

I napustio oči

 

Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Na Filozofskom fakultetu u Zadru upisao hrvatski ili srpski jezik i južnoslavenske književnosti i diplomirao 1989. godine. 2007. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio doktorsku disertaciju pod nazivom Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. Deset godina radio je u prosvjeti, od 1999. kao radijski novinar. Objavio tridesetak znanstvenih i stručnih radova te sudjelovao u radu petnaestak znanstevnih skupova i kolokvija. Kontakt: dragan.gligora@email.t-com.hr

Fotografija: Joe Benjamin

Oglasi