Vatra jasnog pripadanja

 

Što bi bilo kad bi bio

iskupljenje mojih snova

a ne zbilje

 

razmišljam  tipično ženski

teritorij neprohodan pozerima bez iskustva

za izborane misli ne postoji kozmetička krema

htjela bih da se možeš zanijeti

kao i ja

poput davnog  utorka u botaničkom vrtu

u neko davno proljeće kad su se mladi listovi gizdavili

iznad latinskih imena

 

zagazio si u jezero i spasio leptira na lopoču

poslije smo se satima smijali

tad smo spleli strasti u koloplet

i dali mu ime – poput biljke u vrtu

jabuka samonikla na početku divljine

čuvarica ognjišta za vlažnih monsuna

srca smo izdjelali u dvije posude

koje uvijek pronalaze način

da se preliju jedna u drugu

 

iznova putujemo istom stazom

i latinski nazivi su isti

usput stružemo blato s potplata

treba nam  za opeke

da sagradimo dom i ognjište

u kojem gori

vatra jasnog pripadanja

 

 

Glineno nebo

 

Ona sam koja želi tvoju pjesmu

poeziju o očima boje šumskog meda

koja se voli ljubiti u pospana jutra

gledati u nebo od pečene gline

 

ona sam koja traži sebi sličnog

koji sluša i čuje

bez želje da me mijenja

 

ona sam koja ljubav iz romana živi

koja ljubavne pjesme odašilje na nepoznate adrese

živi u  oblaku užarene tišine

i u ponoć pleše na kiši

 

ona sam kojoj sreća ne dolazi često

kad dođe ne otvaram joj vrata

njoj u inat oblačim tvoju majicu

i udišem mirise noći

 

danas je dobar dan

za herojski život običnog tempa

na stolu origami spremljen za tebe

nosi ga golub pismonoša

veteran tajnih ljubavnih poruka

 

ona sam u čijim očima miruju vulkani

osjeti njihov pepeo na usnama – ako se usudiš

i kistom na mom glinenom nebu

iscrtaj minijature ljubavi

 

 

Ladica budućnosti

 

Kiša izvana

ugasila je plam uljanice u mojim očima

i isprala tuge iza kapaka

poderani kišobran nije poslužio svrsi

 

pospremila sam želje i očekivanja

u ladice budućnosti

za vrijeme u kojem ćemo biti mi

da od našeg kruga načinimo osmicu

 

osam – volim taj broj

kažu predstavlja beskonačnost

a ja te želim baš tamo- u beskonačnosti

 

sačuvaj ključ od ladice

i drži ga uvijek

na dohvatnom i nevidljivom mjestu

 

Maja Šiprak je rođena u Sisku, a živi i stvara u Zagrebu. Amaterski se bavi fotografijom i astrologijom. Autorica je šest zbirki poezije:  „Žena u Meni“   -2012.;  „Kapi Života“ -2012.;„Usana Pečat“ -2013.;  „Boje tvojih dodira“ 2014.; „Nebo je granica“-2014. I „Vatra jasnog pripadanja“-2016.Pjesme su joj uvrštene u brojne hrvatske i međunarodne zbornike.  Dobitnica je brojnih priznanja, na području susjednih zemalja i zemalja EU.

Fotografija: danielhedrick

Oglasi