Vraćajući se kući, Keinezehen još na stubištu začuje dječji plač. Popevši se na svoj kat, ustanovi da jecaji dolaze iz njegova stana. Susjedi su se okupili, na hodniku je vladao metež. Proguravši se kroz gužvu, pokuša otvoriti vrata, no neuspješno. Ustanovi da je Ernest iznutra okrenuo ključ i ostavio ga u ključanici. S druge je strane vrata zapomagao i vikao: „Tata! Tata!“ Keinezehen mu objasni: „Ernest, okreni ključ ulijevo. Ili ga barem izvadi iz ključanice, pa da ja otključam.“ Dijete kao da ga nije čulo. Ernest se nije mogao pribrati, bjesomučno je urlikao. Keinezehen nije htio ponavljati ono što je već rekao. Frustrirala ga je djetetova neinteligencija. Susjedi su Ernestu izbezumljeno vikali: „Izvadi ključ! Izvadi ključ!“ Neki su predlagali da pozovu vatrogasce. Neka je žena, koju Keinezehen dotad još nije vidio, plakala. Nije mogao vjerovati. „Ona ga uopće ne poznaje. Zašto plače?“, mislio je. Dojadi mu sva ta glupost – ljudi koji su se uznemiravali nizašto – pa ih sve potjera kući. Ostane samo njegov prvi susjed, iz stana nasuprot njegovu. Keinezehen mu reče: „Sve što treba učiniti jest izvaditi ključ. Sve sam mu objasnio. Pa ipak, djeca su nalik životinjama, njima ne upravlja razum. Ukoliko moj sin nije u stanju okrenuti ključ u vratima, koja je sam zaključao, ili ga barem izvaditi iz ključanice, onda ne zaslužuje moje poštovanje. Takvo dijete ne želim. Vratit ću se kasnije. Dat ću mu vremena da se sabere i sam izvuče iz ovog. Sve što tražim jest malo razuma.“ Napravivši nekoliko koraka s namjerom da ode, Keinezehen se najednom okrene svome susjedu, koji je još stajao na hodniku, te reče: „Večeras ću biti vaš gost.“

Nekoliko trenutaka kasnije sjedio je za malim stolom u kuhinji Stefana Berga koji je, pozorno slušajući njegov monolog, pripremao večeru. Keinezehen je govorio: „Jedan od važnijih elemenata moje književne estetike jest protivljenje korištenju referenci unutar umjetničkog djela. Književni tekst bi trebao biti samodostatan. Što manje referenci sadrži, to je čišći i u većoj mjeri odražava autorov identitet. To podrazumijeva reference koje se odnose na tuđa umjetnička ili bilo kakva druga djela, na stvarne osobe i sve specifičnosti iz stvarnosti općenito. Ukoliko u svome tekstu autor navede citat, misao ili ime nekog drugog pisca, on se njime zapravo služi kako bi na lakši način izrazio ono što želi reći. Lakše je poslužiti se već priznatim autoritetima nego vlastitu misao izraziti sam. Služeći se referencama autor umanjuje vlastiti otisak na umjetničkom djelu te tako gubi umjetnički integritet. Istinski umjetnik neće podlegnuti tom iskušenju i njegov će tekst biti samodostatno umjetničko djelo. No to nije lako postići. Neizravna referenca se uvijek može omaknuti. Savršeno čist tekst mogao bi napisati samo netko tko ne čita niti je ikada išta pročitao. Netko tko ne ide na izložbe, ne gleda filmove, ne sluša glazbu… No takva osoba uopće ne bi pisala. Ne postoji pisac koji ne čita. U svakom umjetničkom djelu mogu se pronaći tuđi utjecaji. To je neizbježno. No korištenju referenci pribjegavaju samo lijeni pisci koji nedostatak talenta nadoknađuju ‘znanjem’. Knjige koje obiluju referencama zahtijevaju višu razinu načitanosti i ‘upućenosti’ čitatelja, što vodi k elitizmu. Književno djelo bi trebalo biti zahtjevno, ali na način da zahtijeva razmišljanje, a ne da čitatelj mora poznavati čitavu povijest književnosti kako bi ga razumio.“ Stefan Berg se mrštio. „Vaša teorija je opravdana.“, reče. „No u konačnici je to posve nevažno. Najveći pisci su se obilato služili referencama i to nije narušilo originalnost njihovog pjesničkog izričaja.“ Keinezehen kimne glavom. „To je istina.“, odgovori. „Knjiga može biti ‘čista’, a prazna. Ipak smatram da treba težiti savršenstvu, u svakom aspektu. Istinskom pjesniku ne trebaju drugi.“ Stefan Berg je uživao u razgovoru. Bio je iznenađen spoznajom kako diktatora zanima književnost. Keinezehen je šutio i ispijao čašu mlijeka. Taj mu se tihi i dobroćudni starac, kojeg je tako dugo ignorirao, sada činio zanimljivim. Živio je sam, prilično povučeno. Stan mu je bio neuredan, krcat stvarima, posebice starim namještajem i knjigama. Bio je suprotnost Keinezehenovom stanu u kojem je svaki predmet imao svoje mjesto te utvrđeni položaj, savršeno usklađen s drugim predmetima. Stefan očito nije pazio na red. Keinezehen se zabrine. „Možda me ubije.“, pomisli. Tada pokuša uvjeriti samog sebe kako njegov susjed, iako mu je stan djelovao kaotično, ipak održava savršeni red koji se samo drugima čini kao nered. Stoga pogleda oko sebe, pa pomakne neku olovku koja je ležala ispod prozora. „Ovo će ga izluditi!“, zadovoljno zaključi. Iako ga je vidio kako dira olovku, Stefan samo nastavi kuhati. Keinezehen ga je promatrao tražeći na njemu znakove nemira. „Sigurno je na mukama! Sad bi sve dao samo da može vratiti olovku na njeno mjesto! No neugodno mu je jer sam ja tu. Sigurno smišlja neko opravdanje. No ne računa na to da ću ja primijetiti ako je vrati u isti položaj u kojem je bila prije nego što sam je pomaknuo! Jadni starac. Neka pati. Ludosti nema lijeka.“ Ernestov plač se već odavno nije čuo, no Keinezehen je na njega zaboravio još u trenutku kad je stupao u Stefanov stan. Zapanjivala ga je Stefanova sposobnost odupiranja porivu da vrati olovku na njeno mjesto. Trenuci su prolazili, Stefan je čak počeo o nečemu pripovijedati, no Keinezehen ga nije slušao, samo je zamišljao njegovu patnju. „Kakva to bol mora biti! Kakva snaga! Kakav sram…“ Žalostila ga je njegova nesnalažljivost, s obzirom da nije mogao smisliti običnu izliku da pomakne olovku. Tada mu odluči pružiti priliku, pa ustane i prošeće po stanu praveći se da razgledava knjige. Stefan se doista približi stolu i prozoru, no samo da bi Keinezehenu dotočio mlijeka. Olovku ni ne pogleda. „Zar se tako boji!“, mislio je Keinezehen promatrajući ga. Zatim ponovno sjedne na svoje mjesto. Zapita se nije li Stefan možda prozreo njegovu podvalu. Stoga reče: „Trebate li možda zapisati taj recept, tog jela koje kuhate?“, pružajući mu priliku da uzme olovku. No on odgovori: „Ne, hvala, ne trebam. Sve je to u glavi!“, i pritom se još nasmiješi. Keinezehen je bio zbunjen. „Ovo je bila savršena prilika, zašto je nije iskoristio?“, pitao se. Tada upita: „A pismo?“ – „Kako to mislite?“ – „Trebate li nekome napisati pismo?“ – „Aha! Ne… ne trebam.“ Zavlada neugodna tišina. Keinezehen načas iziđe u hodnik da telefonira te se odmah vrati. Ubrzo zazvoni Stefanov telefon: zvali su ga iz ministarstva unutarnjih poslova da ga obavijeste kako će tijekom tjedna morati otići do uprave radi izrade nekog novog identifikacijskog dokumenta. Iznenađen i uzbuđen što ga zove ministar osobno, Stefan napokon dohvati olovku te na komad papira zapiše adresu na kojoj se morao pojaviti. No potom je odloži u drugačiji položaj od onog u kojem je bila prije nego što ju je Keinezehen pomaknuo. Keinezehen poludi, baci tanjur koji mu je domaćin upravo donio te poviče: „Vi ste poremećeni! Ako vas ta olovka toliko smeta zašto je ne pomaknete?! Mogli ste smisliti izliku, dao sam vam ih ja! Čak sam uredio da vas Zimer nazove! Ni to vam nije bilo dovoljno, vi se i dalje pravite da ne mislite samo na to kako je želite pomaknuti! Mislite da sam ja budala? Vi ste monstrum!“, pa objema rukama uhvati rub stola i prevrne ga zajedno sa svim priborom.

Kad je Stefan sve počistio, Keinezehen se ponovno udobno smjesti, uz novu čašu mlijeka. Više nije bilo razgovora. Stefan je ogorčeno nastavljao kuhati. Ubrzo Keinezehen ipak progovori: „Čak i naoko najobičnije osobe mogu imati skrivene osobine ili sklonosti koje ih čine zanimljivima. Dok sam bio mlađi, sjedio sam tako jednom za stolom s nekim poznanicima. Stigavši posljednji, skinuo sam svoje rukavice i nemarno ih odložio na stol, jednu preko druge. Čovjek koji je sjedio pored mene, i kojeg nisam smatrao osobito inteligentnim, najednom bez oklijevanja pruži ruku prema mojim rukavicama te ispravi palac one gornje polegavši ga savršeno usklađeno na palac one donje. Učinio je to bez riječi, ne upitavši me za dopuštenje. Zatim se samo vratio razgovoru. Iako sam sve vidio, pravio sam se kao da nisam, prešutio sam. No bio sam oduševljen: taj mi je čovjek nehotice razotkrio sasvim nepoznatu stranu svoje ličnosti te tako dobio na dubini. Učinio je to bez skrupula! Poriv da rukavice budu u savršenu skladu jedna s drugom, tuđe rukavice, u njemu je bio tako snažan da je bio prisiljen zanemariti svaku pristojnost! Nimalo suzdržavanja! Vjerojatno je iz tog razloga samo normalno nastavio razgovor, jer kako bi objasnio drugima da ga je smetalo to što rukavice nisu bile pravilno složene? Zasigurno mu je bilo neugodno, jer netko je mogao opaziti što čini, no dobro je znao kako se toj nametnutoj, prisilnoj potrebi neće moći oduprijeti te da bi odgađanje samo produljilo agoniju. Stoga se samo prepustio, nadajući se kako drugi neće obratiti pozornost. Nije shvaćao da bih ga ja opomenuo da nisam poznavao osjećaj koji ga je na taj postupak naveo, jer tada ne bih uviđao njegov poriv te bih doživio to kao običnu drskost. Preostaje pitanje je li on iz moje šutnje, odnosno činjenice što nisam reagirao, o meni zaključio isto što ja o njemu zbog njegove intervencije s mojim rukavicama. Možda je to bio tek ispit, pa on uopće nije imao takvih poriva nego je samo htio mene provjeriti. Možda je to što sam rukavice odložio tako nemarno opravdavao zaključkom kako sam to učinio svjesno, da se ne bih pokazao čudnim. Istina je mnogo prizemnija: u situacijama kao što je bila ta na takvo što često ne obraćam mnogo pozornosti. Kod kuće bi bilo drugačije… Taj površni trenutak sjedenja za stolom tako mi je obogatila i obilježila potencijalna poremećenost mojeg ondašnjeg poznanika.“

Luka Stjepan Delić rođen je 1990. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Trenutno je student francuskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim pisanja već dugi niz godina bavi se i amaterskim filmom te je s nekoliko kratkih filmova sudjelovao na više festivala. Također je pisao filmske kritike za jedan internetski portal. Veliki humanist (Naklada Ceres, 2015.) njegov je prvi roman. Kupiti se može u svim boljim knjižarama u Hrvatskoj ili putem interneta.  Kontakt: lukastjepan@gmail.com