Osamdesetih godina filmovi su se prikazivali na televiziji u osam sati uvečer, odmah nakon Dnevnika. Tada u gornjem desnom kutu nije stajao krug s dobnim ograničenjem za djecu i mlade kao danas. Da se razumijemo, nije to loša praksa, ipak se danas svašta prikazuje. Tada je film bio – film, jedan od onih (danas starih) klasika koji su bili primjereni za gotovo svačije oči, a ne mega-spektakl kojeg najavljuju tri tjedna ranije, a traje kao dva Titanica zajedno s hrpom potpuno nevezanih (i često neprimjerenih) reklama. Reklama za uloške, vaginalne gljivice, gljivice na noktima i mnoštvo drugih gljivica koje toliko rascjepkaju film da zaboraviš što si uopće gledao. Kada film završi, spremi se i kreni na posao. Kada dođeš na radno mjesto toliko si izbezumljen od gledanog spektakla da ga još satima prepričavaš kolegama: u njemu je glavni akter švercer Always uložaka za njim je izdana tjeralica koju predvode mafijaši u novom Mercedesu koji košta samo 199,99 eura mjesečno, a na zadnjem sjedištu pjeva Madonna i sve to u pratnji policije koja lebdi na Dormeo dušeku s noževima koji režu zrak.

Danas postoje skupine mudraca koje odlučuju koji je film primjeren, a koji nije za djecu i mlade. Osamdesetih su tu ulogu imali naši roditelji i sve je nekako bolje funkcioniralo. Ponekad bi mi roditelji dopustili da s njima gledam ‘film za odrasle’, ali kada bi postojala i najmanja naznaka scene seksa (tada se pojam seksa svodio tek na golo rame glavne akterice), majka bi viknula: „Sakrij se ispod dekice dok ne prođe!“ Taman kada bi gospođa u filmu spustila naramenicu, a gospodin ju pogladio po ramenu, ja sam morala u zaklon. Pokušavala sam proviriti ne bih li vidjela što se to tako grozno događa, no odmah bi uslijedila naredba mojih roditelja: „Ne škilji, nije još prošlo!“ Tada nije postojala ni najmanja šansa vidjeti golotinju ili nasilje – ili odgledati cijeli film kako spada.

No, vratimo se na – reklame. Čak su i one bile mnogo bolje nekada. Danas ih ima toliko da zaboraviš i na nage grudi glavne glumice i na krvavi masakr koji se odvijao prije Crne ovce koja priča o novim mobitelima i tarifama isprepletenim sa svim prašcima za rublje i poznatim glumcima koji te pozivaju da kupiš trenutno najskuplje parfeme na tržištu. Sjećam se stare reklame za Čarli u kojoj brkati muškarac u žutoj pregači žonglira čašama i tanjurima iznad sapunicom natrpanog lavandina, a žena dolazi s posla i začuđena ga grli i ljubi jer je oprao suđe. Sada u svakoj reklami muškarac bježi od stola kada dođe vrijeme za pranje suđa, a žena vadi iz torbice sredstvo za suđe i ljutita ga počinje prati. Znate li ikog tko bi držao sredstvo za pranje suđa u torbici? Ja ne.

Cedevita je, pak, imala reklamu u kojoj svi plešu šareno odjeveni i piju praškasti napitak, djeca se vesele Cedeviti i bacaju narančaste lopte. Cedevita danas – kupite i šaljite kodove, možete dobiti narančasti auto ili narančasti mobitel, kupite ju jer sadrži devet i više vitamina, pijte ju jer je zdrava. Ako na internetu potražite stručno mišljenje o Cedeviti, cijela hrpa stručnjaka i ‘stručnjaka’ će vam reći kako smijete popiti samo dvije čaše dnevno jer je kancerogena, jer izaziva kamenac, jer je samo još jedno nuklearno piće u širokoj paleti nuklearnih pića. Ipak, treba ju kupovati i piti jer možete osvojiti narančasti auto! Naravno, prije narančastog auta trebate potrošiti brdo novaca i poslati milijun sms poruka. Do tog ćete trenutka već sigurno pišati kamenac.

Reklama za Pipi je jedna od onih reklama iz osamdesetih zbog koje smo trebali pokrivati oči i zasigurno je većini ostala duboko u sjećanju. Nekako mi se čini da je Pipi djevojka začetnica svih ovih današnjih reklama koje seksom prodaju proizvode, barem na ovim prostorima. I bila je veoma uspješna – toliko se urezala u kolektivno pamćenje da se  gotovo svi povremeno zapitamo gdje je nestala Pipi djevojka i postoji li još Pipi sok? Čini mi se da je to bilo neko piće slično Fanti koju danas reklamiraju psi sa šeširićima i gomila tinejdžera koji si međusobno šalju poruke. Nabasala sam nedavno i na staru reklamu za Zastavu 101 u kojoj muškarac svira violončelo, a u pozadini se vidi Zastava kako poput balerine vijuga po plaži, bez vozača, uz zvukove Mozarta. Nema cijene, nema vozača, samo dolazi i staje pokraj čovjeka koji svira. Danas mora pisati cijena tj. iluzija o vrijednosti automobila (rascjepkana na tisuću rata) na koju se zalijepiš, a kad izračunaš da ćeš ga s prosječnom plaćom isplatiti za dvadeset godina, padne ti mrak na oči. Ali to nije sve! U cijenu nije uključena sva nepotrebna dodatna oprema, naravno.

Osamdesetih nije bilo mobitela pa smo barem tih reklama bili pošteđeni. Tada je bilo dovoljno podići slušalicu kućnog telefona da bismo dogovorili vrijeme sastanka u ponedjeljak. Danas se moramo čuti pedeset puta kako bi utanačili točno vrijeme i mjesto. Sada svi moramo imati najnoviji iPhone koji Crna ovca nudi za samo 99,99 kuna mjesečno, cijenu za koju u konačnici možete kupiti polovni auto. U manje od desetljeća, mobitel je prestao biti sredstvo koje služi za pozive i poruke i postao  je zamjenski mozak koji nosimo sa sobom, mala enciklopedija koja nas u svakom trenutku čini pametni(ji)ma sa svojim Google instant-rješenjima problema. Ako ne znate kako skuhati hrenovke, postoji rješenje: Youtube. Ako ne znate kako montirati skelu, opet Youtube. Kako napraviti bombu? Pogađate, Youtube.

Invazija tehnologije i bombardiranje manipulativnim komercijalnim porukama gura generaciju kazete sve više u sigurnost nostalgije i sjećanja na neka bolja i jednostavnija vremena. Pomireni sa činjenicom da nam je život na neki način znatno olakšan, idemo ‘u korak s vremenom’, zbunjeni i rastrgani munjevitim napretkom tehnologije, svjesni trenutne cyber realnosti, dok istovremeno pokušavamo na svoje potomstvo prenijeti neke davno zaboravljene ‘vrijednosti’. Odupirući se stvarnosti koju sve manje prepoznajemo, živimo u iluziji o nekom davnom, boljem i jednostavnijem životu – čak i ako on takav možda i nije bio.

 

Andrea Bauk

Fotografija: commons.wikimedia.org

Oglasi