(Irena Matijašević, Kao kiša, Hena com, Zagreb, 2017.)

Priča o emocijama i načinima njihova prosuđivanja, emocionalnim sukobima, strastima, željama i htijenjima kao temeljima našega viđenja stvarnosti te nužnosti iznalaženja modela za propitivanje, liječenje i modificiranje struktura složenog emocionalnog svijeta započinje vjekovima prije rođenja moderne psihoanalitičke teorije i prakse. Tako će suvremeni filozofi i teoretičari u čijem je središtu zanimanja ova problematika nerijetko skretati pažnju na antička promišljanja, primjerice stoičku filozofiju u kojoj se naziru začeci onoga što danas poimamo pod emocionalnom terapijom i čije postavke itekako mogu biti izazovne za suvremena promišljanja prirode fenomena, čime se u svojoj studiji o emocijama i duševnom miru bavi britanski povjesničar filozofije Richard Sorabji. Navedena referenca ne ispunjava tek uvodnu retoričku funkciju na početku ove recenzije nove knjige Irene Matijašević. Osim što je – gle slučajnosti! – jedna od prevoditeljica Sorabjinove kapitalne studije odnedavno dostupne i u domaćem izdanju, za autoricu se pitanje emocionalnih odnosa u sadašnjici postavlja kao središnja autorska opsesija.

Romanom Kao kiša (Hena com, 2017.) I. Matijašević javlja se dvije godine nakon što je objelodanjeno Crno pismo (Algoritam, 2015.). Njezin se novitet u relaciji s potonjim proznim prvijencem nadaje iščitavati u svojevrsnoj konceptualnoj cjelini koja je najprije uočljiva na tematskoj, a potom i na kompozicijskoj razini. Prva se tiče motivsko-tematskog sklopa u čijem je središtu uranjanje u mračnu nutrinu junakinje, oslikavanje slojevitih osjetilnih i mentalnih krajolika, tematizacija neprekidne potrage za ljubavlju kao unutarnje odiseje, prolaska kroz proces iscjeljenja kao konačnog izlaska na svjetlo, okretanja ka izvanjskom. Pritom se oba prozna ostvaraja odlikuju specifičnom romanesknom strukturom – u prvom slučaju izrazito labavom i krajnje fragmentiranom, a u drugom čvršćom i koherentnijom. Žanrovska neuhvatljivost ispisljivog Crnog pisma u vezi je s autorskom intencijom problematiziranja artikulacije emocija, njihove neizbježne preinake u jezičnom mediju i izvlačenju nesvjesnoga na tekstualnu površinu u crnilu pisma i grču jezika. S druge strane, Kao kiša donosi drugačiju atmosferu. Samim naslovom implicirana su dva izostavljena člana poredbe. Aludira se na postignuto stanje (zazivanje tople kiše, blagog razdoblja nakon snažnih duševnih potresa) te na samo pisanje (za razliku od teško prohodnog defabulariziranog hibridnog teksta sada je riječ o presvlačenju priče u čitkije pripovjedno ruho). Odabir romana kao forme doveo je do promjene narativne perspektive. Dok je epistolarni karakter prethodnog djela podrazumijevao prvo lice i izravno obraćanje adresatima – kako svim drugim licima tako i vlastitom ti – ovdje se paralelno izmjenjuju dva pripovjedna glasa. Ona pripadaju Hani i Borisu, glavnim likovima romana. Njihova priča započinje u kafiću, tipičnoj scenografiji za slučajnu uspostavu kontakta između dvoje stranaca što rezultira produbljenim i usložnjenim odnosom. U ovom slučaju to nije ljubavni, nego odnos između psihoterapeuta i njegove klijentice. Ali opet netipičan u svojoj obostranosti: njihovo upoznavanje događa se u momentu kada oboje trebaju okidač za skretanje. On je diplomirani psiholog u četrdesetim godinama koji je ostvario poslovnu karijeru informatičara što mu je osiguralo materijalnu situiranost i stabilan obiteljski život. Pored svega, osjeća neispunjenu prazninu u vlastitom životu. Ona je žena tridesetih godina, studentica poslijediplomskog studija kulturologije, razvedena je i također ima djecu. On postepeno iskoračuje iz svog sigurnog okružja, vraća se primarnoj struci i na koncu se odlučuje za razvod, dok ona započinje dugotrajan i mučan proces otvaranja – ledenim leđima metonimizirana je narav ličnosti koja je sposobna trpjeti, podmetati se za druge, ali ne i primati, otvarati srce i koja doživljava slom. Navedeno čini fabularnu okosnicu romana u kojem se prepliću dvije narativne dionice. Borisovom pripovijedanju o Hani pridodaju se njezini dnevnički zapisi, fragmenti u kurzivu pa čak i pjesme koje mu daje na uvid kako bi pratio njezin napredak. To su lirske refleksije, kontemplativni pasaži te gotovo esejističke opservacije zasićene referiranjem na teorijsku psihoanalizu i dijalogizacijskim uspostavljanjem sveza sa širokim dijapazonom tekstova – od astrologije, antropologije, preko religije do pop-pjesama. Premda joj je ovakva pozicija pripovjedačice osigurala svojevrsnu distancu, autoreferencijalni impuls toliko je snažan da je teško razdvojiti autoricu od njezine junakinje s kojom dijeli mnogo toga, prvenstveno glede spisateljskih nazora. I Hana započinje s poezijom, najprije izrazito afektivnom, u kojoj prvenstveno piše o drugima, sve dok ne dođe do dnevnika. Za dnevnikom se poseže kao za mogućnošću, najosobnijim i najosobenijim žanrom, koji trpi i ono nebitno, suvišnosti i dojmove za koje drugi formati ne ostavljaju mjesta, kojim se pridaje važnost i vlastitim banalnostima, prostor oslobađanja osobnosti nad čijim nedostatkom junakinja toliko lamentira i za čijom izgradnjom silno teži, u kojem se rješava tereta navođenja i pozivanja na autoritete. A dnevnik je vezan i za ovdje važnu vremensku dimenziju, kalendarsku cikličnost i period obnavljanja, što je jasan intratekstualni signal (prisjetimo se da je Crno pismo podijeljeno u četiri poglavlja prema simbolici četiriju godišnjih doba).

Formalna raznolikost opusa Irene Matijašević rezultat je višegodišnjeg propitivanja i preispitivanja mogućnosti vlastitoga izraza. Stoga, za autoricu roman nije bio slučajan, ali ni lagan izbor. Ako se ispisujući Crno pismo našla usred proze kao mjesta truda, romanom Kao kiša – u stilskom, kao i općenito literarnom pogledu možda manje uzbudljivom od prethodnog – zaokružuje putanju svojih dosadašnjih teorijskih, književnih i uvijek duboko intimnih preokupacija ukazujući na važnost simultanosti spisateljskog i životnog rasta.

 

Ivan Šunjić

Fotografija: dixon liao

Oglasi