Puno života

Zaronismo u duboko more uzdaha
jer nemoćne bijasmo pred živicom obveza
pred kojom morale bismo dagnje jesti
pred vratima Nice, Verone ili uz Piranski zaljev
te plivati morem brancina i beskraja.

Oko nas svi kupaju se u parnim kupeljima
u kojima namaču svoja mekana stopala,
svi nose perjanice i skupe torbe,
piju Moët i ne jašu poljima Vranca ili Ribara.

Bismo li se i mi mogle izležavati
na provansalskim lavandnim poljanama,
premazivati svoja tjelesa maslinovim uljima
dok citiramo Kamova, Čehova ili Nietzschea
skakutajući madracima besmisla?

Mogle bismo sve to, možda, kažem,
možda, da obrijemo noge.

Igramo se Boga

Sjedimo na krovu,
štipaju nas zvijezde
i Mjesečev sjaj.

Ruke su nam lijene,
slijepljenim prstima
promatramo grad.

Ispod nas ljudi su mravi,
dajemo im imena
koja strepe vječnosti.

Nad granama vjetar
leluja ih kao djecu
nježna i umorna mati.

Zvona sviraju,
ne tebi, ne meni,
ali ne zvone, Donne.

Misli maka

Naša slova poprimila su boje
maka koji se lijeno izmiče
nad nanosima sunčevih poljubaca
gdje nema huka vjetra
koji bi mogao podmornicom
iz dubina stići

Pogledavamo se dok
se nježno odmičemo od sebe
u licu onog drugog

Dijana Pekić rođena je 1987. godine. Magistra je hrvatskoga jezika i književnosti. Lektorirala je nekoliko monografija i stručnih članaka. Objavila je kratku priču u “Zarezu”, a pjesme na portalu “Književnost uživo”, časopisima “Balkan Express” i “Kvaka” te u “Webstilus zborniku”.

Fotografija: Pamela Kelly