Feministička i queer čitanja popularne kulture, zbornik radova (Udruga LibertaMo, Mostar, 2017., uredili Ivan Šunjić i Anita Pajević)

Popularna kultura može biti sve i ništa. Popularnim bi se po nekom trećerazrednom značaju moglo označiti sve ono što se sviđa većini ljudi, što je zapravo načelno za prijedlog dao već Raymond Williams 1976. godine. Netom će poslije njega Tony Bennett krenuti da razlikuje primarnost i sekundarnost iste, i to preko kanala masovne produkcije i načina lokalne reprodukcije, dok će marksistička vizura ponuditi i u fokus razmatranja staviti i način korespondiranja onoga što zovemo popularna i visoka kultura. S tim u vezi marksistički radovi dodatno će kontekstulizirati i ukazati na neomeđenost i svepristunu relativnost termina popularna kultura, kao i na odnos i utjecaj dominantnih političkih strujanja na istu.

Iako je svojim decentnim sadržajem publikacija Feministička i queer čitanja popularne kulture na vrlo subverzivan način ukazala na prepoznatu potrebu analize i preispitivanje fenomena kojeg nazivamo svekolikom popularnom kulturom, potkralo se ili ne – izostavljanje struktuiranog, fenomenološkog, a pomalo i ideološkog preispitivanja iste. Uz prethodnu uredničku napomenu da je autorska želja za slobodnijim pristupom konceptu pobijedila, a opet s tim u vezi, značajno je što se upravo na početku ove publikacije našlo esencijalističko preispitivanje Andree Lešić o popularnoj trivijalnosti, odnosno, o trivijalnosti popularnog. Iako se ovaj slučaj odnosi konkretno na fenomen ljubića kojim se Lešić bavila, ova vrijedonosna rasprava mogla bi se istaći i u slučaju teorije rascjepa kulture, odnosno dihotomije na relaciji popularna i visoka kultura. Bilo bi značajno da je u tom kontekstu, na izolovanom primjeru, a opet unutar supstancijalističke vizure razmatran emancipatorni potencijal popularne kulture jer to bi bilo jednako kvir.

Govoreći u ime spočitavanja i učitavanja feminističkih i kvir motiva i potencijala unutar popularne kulture, Šejla Šehabović je svojevremeno napravila dobru distinkciju kazavši, da kada bi se radila antologija kvir književnosti u BiH, to bila ogromna knjiga, ali, kada bi je ona radila. Zanimljivo je s tim u vezi koliko je prepoznavanje kvir i feminističkog potencijala uglavnom rezultatom vlastitih mogućnosti i refleksija, odnosno, pitanje je koliko je često autorova/ičina namjera da stvara kvir i feministički produkt očita ili čak i svjesna. Kada su nekoć Biseri Alikadić ukazali na kvir motive u njenim radovima ona je ostala iznenađena i oduševljena, ali je isto tako i kazala kako nikada nije kretala s namjerom da stvara djela sa kvir prefiksom. Imajući to u vidu, ova pubikacija čini se još značajnijom na putu prepoznavanja feminističkih i kvir potencijala ili ono možda čak i važnijeg nedostatka istih. Također, ova knjiga može biti i primjerom svojevrsnog reclaimovanja, modifikacije, gdje bi se u ime prepoznatog afirmativnog, pa i subverzivnog značaja svekolika popularna kultura mogla učiniti saveznikom u borbi protiv kulturne hegemonije, pa i kulturnog i intelektualnog puritanstva, čistunstva, ako baš hoćemo.

Zanimljiv je slučaj bez uzoritog i normiranog konteksta koji upravo analizira Emina Žuna u svom prvom primjeru, odnosno seriji The 100. Na potpuno simptomatičan način tamo se usljed neuspostavljenih dinamika moći, pa i pomalo uvjetovanih potreba, potpuno po difoltu izostavlja rodna esencijalizacija i događa se život mimo nepostojećeg hibridnog patrijarhata. Iako se Žuna načelno u svom radu bavi kvir motivima i karakterima u meinstrim serijama, ona u isto vrijeme vrlo oštro propituje socijalne statuse drugih i drugačijih identiteta, te njihove determinirajuće komponente unutar kulturnog diskursa. Primjeri serija koje analizira nisu po svojoj strukturi, a ni nužno po svom sadržaju ekskluzivno kvir, mada, ni njihov žanrovski potencijal na kraju dana ne dozvoljava toliko široku reprodukciju kvir subjektiviteta, što je moglo bi se reći samo po sebi dobra startna pozicija za bavljenje LGBTIQA karakterima.

Iako načelno pisana, sa naslovom koji to najavljuje, ova publikacija mnogo je više od izolovanog feminističkog i kvir dojma i dometa. Metodološki i stilski neujednačen, ovaj zbornik i dalje predstavlja vrlo širok, a opet, kohezivan i koherentan uvid u događanja iz domena popularnog. U svojoj cikličnosti koja se razvija oko ideje feminističkog i kvir preispitivanja, i tendenciji da ostane aktuelna i racionalna, ova publikacija uspijeva održati fokus i na paralelno bliskim pitanjima poput kulturnih i socijalnih (predis)pozicija, ili pitanja razotkrivanja kulturnih tradicija i sveopće integracije modernih tokova u ime funkcionalnosti. Iako na prvo čitanje, reklo bi se pretencizno napisana, ova publikacija zasigurno je materijal za promišljanje i diskusiju.

Pitanja otvorena u zadnjem teksu, Hidžabi u popularnoj kulturi Jasne Kovo, iako iz pozicije subjektiviteta, na vrlo smišljen način sugeriraju esencijalistička razmišljanja sveopćeg procesa sintetiziranja kulturnog naslijeđa i po svojoj strukturi modernih pokreta. Ovo je u isto vrijeme vrlo dobar način za zaključivanje jednog ovakvog zbornika radova. Iako je po svom fenomenološkom i kulturnom značaju ovaj tekst drugačiji od ostalih ogleda u ovom zborniku, značajno je da se ipak našao tu iz razloga jer ga se može čitati i odvojeno i kontekstualno kao dijelom ove publikacije.

Tekst o pornografiji, reklo bi se sa svom svojom političkom blagošću, ipak navodi na promišljanje o neutralizaciji govora o pornografiji u kulturnom spektru. Otvorivši diskusiju mapiranjem kulturnog licemjerstva i procesa u kome se kulturna homogenijazacija odvija, preko čistunstva, da bi je zatvorila imenujući političku cenzuru vjerovatno najvećom preprekom na putu do prepoznavanja emancipatornog potencijala unutar ne nužno pornografskog, nego svega što je van uzoritog, moralnog konkteksta, Jasmina Bajramović ovdje je dekonstruisala kulturne dinamike moći unutar pornografskog sadržaja, ali preko hibridnog pop-kulturnog trenda. Paralelnim praćenjem i komparacijom Bajramović na skoro nesugestivan način konfrontira svekoliku licemjernu javnost sa početka teksta.

Na kraju dana, ovo nije zbornik koji se čita jednom, a s druge strane, ni popularna kultura nije fenomen koji ne doživljavaju svojevrsnu ekspanziju, a opet sve zahvaljujući danas sveprisutnim digitalnim distributerima. Bilo bi dobro kada bi se svako ponaosob poslije čitanje ovog vrijednog zbornika mogao pozicionirati u odnosu na lični značaj i utjecaj popularne kulture, i sve to bez intelektualnog i kulturnog zazora. U tome je možda baš i najveća vrijednost ove publikacije, što je hrabro krenula putem dekonstrukcije ne zatvarajući oči pred savezničkim, emancipatornim i afirmativnim potencijalom popularne kulture.

Mirza Halilčević

Fotografija: Robert Hruzek

Zbornik se trenutno može pronaći isključivo u knjižnicama diljem BIH, no uskoro će biti dostupan i u PDF obliku.