I

Gdje si tilda

Gdje je pokrov šume ispod koje spava mladi peruanski lav

Iz tvog sna

Prevarila si se prevarila si se

Neće oni doći za tobom nitko te neće tražiti

Tvoje tijelo-pečat ostavlja mutne plave

Krugove po cesti u njih uranjaju izgubljeni jelenovi

Nadraženih rogova

I izlaze na drugoj strani

Kao klokani pa njište od sreće

I poništenja

A ti a ti

Zašto si pala u zaborav zašto si

Svome tijelu nanijela misli o obrisima šinto planina misli

O osviještenoj djetelini misli o teglicama krastavaca bez roka trajanja

Vječnim kiselim krastavcima

Koje s dva prsta negdje daleko od svih

Vadiš i stavljaš u usta vadiš i stavljaš

U usta

 

 

II

Ja sam čavli ulazim i ostajem i ima me mnogo među vama

Nebrojeno, samo me ne primjećujete

Ne vidite moju plosnatu glavu kako viri iz stvari

Kada me nosite u džepu ne osjećate

Moja se nutrina užarila i jedva čeka

Napraviti rupu trajno oštećenje

Bijele ravni

Ja sam vojska nužde i tišine

Koja hrani pjege ispod vlažnog znakovlja

Ne zaustavljam se kada vrisnete

I nemam druga

Samo moja ljubavnica svima kaže:

Najviše je slova č

U mome srcu

Najljepše su kvačice koje ujutro

Ostavlja na mome tijelu

 

 

III

Nakon ljubavi ostaje ništa, bijelo precrtano zlatnim.

To sam ja ušla u sobu i plahtama prekrila namještaj da osjetim zgradu kako širi i steže pluća.

To sam se ja umirila.

 

Netko je uzdahnuo.

Netko je vlažnim prstima ugasio svijeću i čulo se

Ahhh.

 

Nemam više želja i nisam si na teret. Tijelo poprima stanovitu kvalitetu voća.

Zrije i opušta se i onda je zgranuto.

 

Sporo i kradomice pred tuđim ustima pretvoreno u kocku šećera.

 

 

IV

Dvjema uzdužnim crtama označila sam mjesto na koje treba upisati: noć.

Kažem: zatvori oči.

Mene sanjaj. Sanjaj mene.

 

Kao da te poznajem. Palcem ti otklanjam umor s lica.

Lagano se tresu žličice u ladici.

 

Kao da sam sivkasta i ostavljam ružan trag:

 

Vjetar je opkolio kuću.

Otvorio je vrata i u stvari je ušla njegova beskorisna radoznalost.

 

Antonija Novaković

Fotografija: Bianca Moraes