Nada čita naslove na internetskom portalu,  podjednako popularnom  i  omraženom, na kojem se vječito vode  otvoreni i rovovski ratovi oko prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.  Pogled joj klizi preko naslova, zapne za poneku riječ, ali članke uglavnom ne otvara.  Umorna je od sastanaka na vrhu i pri dnu, propalih firmi, nezaposlenih i uhljebljenih, kredita i ovrha. Ne zanimaju je otkrića, otmice, ljubavne afere,  ubojstva, samoubojstva, liposukcije  ni fileri. Ali se jedne nasilne modne stranice, koja je stalno napada nudeći široke vrećaste haljine veselih boja, nikako ne može riješiti. Što god otvori, ona je tu. Mogu se naručiti po sniženoj cijeni, što Nadi ništa ne znači jer je svaka za nju nedostižna. Izgledaju kao šator s glavom, šakama i stopalima. „Kao da te nema, samo gomila tkanine u kojoj se izgubiš“, misli Nada. Uopće joj ne bi smetalo tako izgubljena hodati ulicom. I na posao.

Članak pod naslovom „Mobing je dozvoljen“ je otvorila i pročitala:

„Tužiteljica je zaposlena kao radnica u manjem poduzeću. Tužbu je podnijela radi diskriminacije i spolnoga uznemiravanja od strane poslodavca, ali je sud odbio tužbeni zahtjev  kojim je tražila da se poslodavcu zabrani spolno uznemiravanje  i diskriminacija uz obrazloženje da je tuženi ljubio i dirao intimne dijelove tijela svih radnica, a ne samo tužiteljicu.“

Članak je imao osamnaest komentara. Neuobičajeno malo. Nada ga nije komentirala. Istoga dana, na temi o smjeni  visokoga stranačkog dužnosnika, bilo ih je šezdeset i osam. Iako je to bilo puno više, i to je bilo neuobičajeno malo. Neke teme izvuku iz čitatelja i dvije stotine komentara.

Nada ustane od kompjutera, odloži šalicu u sudoper i zagleda se kroz prozor. Ni sama ne zna po koji se put pita što bi u svom životu promijenila kad bi dobila još jednu priliku. Žuto-crveno lišće vinove loze, koja se pružala  čitavim dvorištem, otpuštalo je s vremena na vrijeme list kojem je istekao rok trajanja pa se bez drame i buke spuštao na tlo ravnodušnošću kakvoj je i Nada težila, uglavnom uzalud. Slika je kratkotrajna utjeha za tjeskobu koju osjeća. Pokušava je zaustaviti, ali odmah nastaje nova. Ima ih svih vrsta: strah od budućnosti, krivnja zbog prošlosti, briga zbog sadašnjosti. Misli joj jure kao u ubrzanom filmu. Zamahuje prema njima i one se rasprše kao roj mušica, zatim se vraćaju, neke sjedaju sasvim blizu nje, neke ostaju na udaljenosti kao da su još na oprezu, ali i one će se ubrzo približiti.

Ujutro odlazi u radionicu u kojoj radi  kao priučena švelja. Šije brzo da bi nakon dva sata, kada joj mjehur zaprijeti da će se raspuknuti od bola, mogla odjuriti u WC, a da joj to ne ugrozi dnevnu normu. Zna da bi morala otići liječniku, ali za to sada zaista nema vremena.

Sva pitanja, koja si je još nedavno postavljala i koja su joj sjela na želudac, postala su tuđa, kao da joj je netko usput i ovlaš nabacio nekoliko svojih nedovršenih misli i pitanja pa otišao ne čekajući odgovor.

Kad je izašla iz WC-a, pred vratima je stajao on.

„Jesi li rodila?“, pitao je podrugljivo.

Zatim se pomaknuo da je propusti i dodao: „Hajde, hajde, življe malo, smrdljivice!“

Nada osjeti kako joj znoj izbija ispod pazuha i u tankom potočiću klizi prema struku. A vjerojatno se osjećao i miris urina. Čekala je do trenutka kada joj se činilo da će sve iscuriti iz nje čim ustane. Vjerojatno je malo i iscurilo, ali ništa nije osjetila jer je osjećaj da joj mjehur raste i da je na rubu rasprsnuća bio dominantan.

Kako se to dogodilo da je pišanje postalo problem?

Zatim je osjetila pljesak njegovoga dlana na stražnjici, ali kad se okrenula, on je već odlazio u suprotnom smjeru. U hodu je bacio preko ramena pogled prema njoj i glasno pitao:

„Imaš li kakav problem?“

Osjetila je kao da su se upravo za njom zatvorila vrata kaveza. Svi su je mogli gledati, oznojenu i smrdljivu, a crvenilo, koje joj se prvo razlilo licem, sada joj se cijedilo niz vrat prema prsima.

„Neću na to misliti, neću na to misliti, neću na to misliti!“, pomislila je i nije mogla prestati na to misliti.

„Za arhitekte će uvijek biti posla“, govorilo se i Nada je radila nacrte kuća  kakve bi svatko mogao poželjeti.  A kada  se u jednom trenutku sve urušilo, uskovitlana joj je prašina još dugo zamagljivala vid i gušila je. Prva je tvrtka u kojoj se zaposlila propala. Drugu su prodali stranom vlasniku koji je otpustio nesposobnu i lijenu bagru koju je dobio uz firmu. Davno završeni studij arhitekture sada joj se čini kao traćenje vremena.

Tečaj šivanja na koji su je poslali iz Zavoda za zapošljavanje, činio se sasvim prihvatljivim prijelaznim rješenjem. Većinom su takva. Stalnost je odbačena kao smrdljivi relikt prošlosti.

On je upravo zatvarao staklena vrata svoje ugodno klimatizirane  kancelarije iz koje je imao nesmetan pregled nad radnicama. Nijedno mjesto nije bilo izvan njegovoga vidokruga, sva su bila neprekidno izložena kao na pladnju. Povremeno bi dreknuo:

„Ti, tamo! Ne zijevaj uokolo!“

Nije bilo sasvim jasno na koga se to odnosilo, ali za sve je bilo podsjetnik da bi dizanje pogleda s tkanine moglo dovesti do dizanja norme. To nije bilo pusto naklapanje, to se već događalo.

Predvečer, na povratku kući, dok je hodala  mokrom i blatnjavom cestom, koja se jedva tako mogla zvati, prema prvoj petnaest minuta udaljenoj autobusnoj stanici, Nada je čula ujednačeno brujanje automobila i znala je da je to on. Učinilo joj se da je dodao gas pa je, prolazeći kraj nje, ušao u oveću lokvu koju je ostavio popodnevni pljusak i ona se zajedno sa svojim gustim sadržajem razlila po Nadi.

Opran kišom, krajolik je sada bio miran i tih. Mirisala je zemlja, trava i još nešto čemu nije znala ime. Njezino je oko posvuda nalazilo ljepotu, to je bila njezina slamka, živa, puna boja i mirisa. Čak joj ni ta lokva na putu nije pokvarila ugođaj. Zastala je i počela rukom otirati vodu i blato koje se cijedilo s nje, ali su rezultati bili slabi.

„Nema veze, sve se to može oprati“, mislila je, a onda se sjetila da takva mora ući u autobus, zatim u tramvaj i proći kroz naselje do kuće. Uzdahnula je.

O njemu nije znala ništa drugo, osim onoga što je sama mogla vidjeti i čuti. Vidjela je kako se udvorno klanja kad bi dolazili stranci, možda partneri ili naručitelji. Vidjela je kako se osorno obraća radnicama i čula naredbe, zabrane i komentare koji se često nisu odnosili na posao.

San, koji je usnila te noći, bio je ljekovit. Stojeći pred njim i primajući naredbu koja je bila sasvim uobičajena i svakodnevna, osjeti kako je obuzima brzorastući gnjev koji je zahtijevao trenutačnu reakciju; ako nešto ne učini, eksplodirat će kao petarda. Zamahnula je dlanom prema njegovom licu. On se izmaknuo tek neznatno, dovoljno da taj udarac ne bude solidna zvonka pljuska i nedovoljno da je sasvim izbjegne. Kao da je istovremeno pristajao na šamar i opirao mu se. Nada zamahne ponovno, i ponovno, i odjednom su po njegovom debelom obrazu pljuštali udarci kao sitne eksplozije. „Ovo je tako dobro“, mislila je Nada budeći se.

Dok je s vješalice skidala čistu, opranu i mirisnu majicu, pitala se smrdi li zaista. Tjelesni se mirisi brzo stope s vlasnicima i postanu im s vremenom sve manje zamjetljivi. Je li on zaista sposoban osjetiti miris njezinoga straha, ogorčenja, povrijeđenosti, brige? Sve su to osjećaji koji sigurno imaju teške i neugodne mirise.

Ni s kim nije razgovarala o tome što joj se događa i nije znala događa li se i drugima ili samo njoj. Tek je došla, većini još nije upamtila ni ime, pa kako da se žali? A i vremena je bilo premalo da bi se razgovaralo. Na dnevnoj pauzi, koja je prvo skraćena na 25, zatim na 20 minuta, a sada je trajala svega 15 minuta, jedva je bilo vremena za odlazak u WC i jedan sendvič, stoga nisu razgovarale o svojim životima, radostima, brigama. Bi li joj bilo lakše kad bi znala da se to događa i drugima?

Duboka je mračna rupa u njezinoj utrobi prijetila da će je cijelu usisati, ovakvu smrdljivu, s mjehurom na korak do rasprsnuća i osjećajem srama koji joj je kolao krvotokom i glasno bubnjao pri svakom otkucaju srca.

Opet je morala u WC. Čekala je da zazvoni telefon i bar mu  nakratko zaokupi pažnju. Mrzila je svoje tijelo koje joj stvara toliko neprilika, svoje misli, cijeli svoj život.

Sjedila je u WC-u zatvorenih očiju nastojeći isprazniti mjehur do zadnje kapljice. Kad je otvorila vrata, pred njom je stajao je on. Nada spusti suknju ne podignuvši gaćice jer bi je to previše izložilo njegovome pogledu. Stajao je na vratim oslanjajući se jednom rukom na vrata, a drugom na dovratak. Pogled mu je proždrljiv, a dah mu iznenada glasno zaškripi pa utihne. Ništa od svega ovoga nije igra, sve su to mali isječci života, gusto nagurani u mali prostor između Nade i njega. Tako su stajali licem u lice nekoliko sekundi dok su se njegove usne razvlačile u nešto između grča i osmijeha .

„Ovo se ne događa, ovo se ne događa, ovo se ne događa“, šaptala je.

Cijeli je svemir sa svojim crnim rupama, bijelim patuljcima, crvenim divovima, galaktičkim kanibalima, kvazarima, maglicama i Mliječnim stazama kolabirao i uvlačio Nadu u svoje skrhano tkivo. Iz nemjerljive se udaljenosti čulo jednolično zvrndanje šivaćih mašina.

„Mogla bih ga ubiti“, bila je sljedeća misao dok se pokušavala progurati između njega i vratnica. „Mogla bih ga rastrgati na komadiće.“ Davnih joj je dana neki dječak govorio o svome ocu: „Mogao bih ga sitno sjeckati!“ Je li to sam izmislio ili je od nekoga čuo, možda baš od oca? Dječak je bio malen i tanak kao prutić, izgovarao je odrasle rečenice i izgledao je kao da je stalno na oprezu.

Nada bi svoga mučitelja trgala na najsitnije komadiće, parala ga kao papir, bacila u WC i gledala kako ga odnosi voda. Mogla bi ga i sitno sjeckati, ali nekako joj je bilo draže zamišljati vodeni vrtlog u WC školjci koji ga odvlači sobom ne ostavljajući nikakav trag. Od sitnoga bi sjeckanja ostao neopisivi nered.

Da bi mogla proći, morala se sagnuti, gotovo prepoloviti u struku. Nije mogla izaći, a da ga ne dodirne, i nije mogla zamisliti ništa što bi joj u tom trenutku bilo gadljivije.

* * *

U članku na onome istom internetskom portalu, koji nije pročitala i koji je, sasvim slučajno, imao isto samo osamnaest komentara, je pisalo: „Podivljala je radnica iz čista mira u ženskom WC-u, dugotrajno upotrebljavanom četkom za čišćenje zahodske školjke, žestoko izudarala po glavi vlasnika maloga, ali perspektivnoga poduzeća, nanijevši mu teške ozljede u predjelu lica, u vidu prijeloma nosne kosti s pomakom, veći broj ogrebotina i nagnječenja, i sve to dok je pregledavao je li WC opskrbljen higijenskim priborom. Okrivljenica nije poricala počinjenje djela, ali je izjavila da se ne osjeća krivom te joj je dosuđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine.”

* * *

I sama se čudila kako mu je pogodila baš nos. To je, naravno, bilo sasvim slučajno, ali ispalo je vješto i znalački. Nije se osjećala krivom.

                                                                         * * *

Nada sjedi u kutu zatvorskoga dvorišta, udiše mirise jeseni i zatvorske kuhinje i misli: „To je sasvim u redu. Ne može se reći da se pravo i pravda ponekad ne preklope.” Čuje se žamor ženskih glasova koji dolaze do nje u valovima, čas tiše pa glasnije, čuje se cvrkut ptica, zujanje mušica i pčela, a Nadu su mir i spokoj prekrili kao ribarska mreža bačena u more koja polagano tone u dubinu, u tišinu, u nigdinu.

„Ovo je jedan sasvim novi svijet. Onaj vanjski će zasad morati preživjeti bez Nade”, pomisli i osmjehne se. Već se dugo nije ni smijala ni osmjehivala, ali ovo je sada nešto  drugo.

„Tamo vani postoje dva svijeta. Jedan određuje pravila kojih se ne namjerava držati.  Drugi ih pokušava prekršiti vrebajući svaku i najmanju priliku. Udaljavaju se kao kontinenti i gledaju preko nišana”, mislila je. Osmijeh joj je bojažljivo treperio oko usana kao da nije siguran pripada li tamo ili ne. Dugo je izbivao.

 

Ilonka Filipović, vikend-spisateljica, piše kratke i najkraće priče, objavila je . Najkraću je priču ispričala u tri rečenice, tj. trideset i osam znakova, a najdužu u dvadeset tisuća znakova.

Fotografija: La Versiera