Sve to nešto napola, poput morskih sirena, sfinga, minotaura, intrigiralo ga je u tolikoj mjeri da mu se često i sladoled znao otopiti dok je u hladovini kruške čitao mitske priče bogato ilustriranih knjiga. A godinama kasnije, pod tom istom kruškom, i pivo mu se znalo umlačiti. U svijetu u kojem je vladala dualnost dana i noći, muškog i ženskog, hladnog i vrućeg, on je volio ona međustanja u kojima se suprotnosti istovremeno prožimaju, volio je svitanje, sumrak, mlako. I zbog te ljubavi bio je dvostruko nagrađen.

– O pa kakva si ti to vila slomljenih  krila?

– A kakav si ti to kržljavi betmen bez facijalne maske?

– Maska mi pala u letu, a ostalo se još razvija.

– Javi se onda kada se razviješ.

– Nisam svugdje nerazvijen.

– Vidim, zjenice su ti razvijeno okrugle.

– Ciljaj niže.

– Stari nisam došla u streljanu.

– Izvini, krivo sam počeo, mogu da krenem ispočetka?

– Ajde da te čujem.

– Prelepo izgledaš.

– Oh hvala ti momče iz gotam sitija.

– Molim te upiši me za sledeća tri plesa.

– Evo u kartici stoji tri plesa s betmenom.

Dijelili su pola kvadrata plesnog prostora osvojenog od zombija, crvenkapice, helo kite, vampira, afrikanaca, britni spirs… Prepušteni klupskoj euforiji, gledali su se poput plesača argentinskog tanga i nisu više niti pokušavali komunicirati deranjem na uho. Nekoliko ih je puta raskalašena gomila pritisnula jedno uz drugo kao trkaće konje u tijesnim prikolicama koje se ljeti često znaju vidjeti na njemačkim autoputevima.

– E meni dosta, odoh doma.

– Mogu da te otpratim?

– Blizu stanujem, nema potrebe.

U dimu glasne glazbe otvorio je  masivna vrata. S druge strane dočekala ih je realnost hladnog zraka, crnog asfalta i ulične rasvjete koja je gutala mrak na tihoj cesti.

– Ja sam Nikola, a ti?

– Negra.

– A pravo ime?

– Kako to misliš?

– Negra, osetio sam ti negrića.

– Hm, previše si brutalno direktan, al malo mi se to i sviđa, zanimljiva si pojava nakon svih ovih blazirano distanciranih purgera – zastala je na trenutak i pogledala u nebo – danju zovem se Marko, a sada je noć, pa sam Negra i dalje.

– Drago mi je Negra.

– Jel je? A odakle si ti Nikola?

– Po rođenju iz Knina, a nakon Oluje iz Beograda. A ti si odavde?

– Ne baš, a čime se zabavljaš u Zagrebu, kada betmenovski ne ordiniraš po maskenbalima?

– Radim na nekom projektu u srpskoj ambasadi. Nešto za diplomski. A ti?

– Ne radim u ambasadi. Na likovnoj akademiji sam.

– Umetnica znači, jako lepo.

Sporo, poput odlikaša koji po prvi puta kući nosi jedinicu, kretali su se nasipom. Sava je mirno klizila prema Beogradu, a sa njom i nekoliko svjetlećih pojava koje su tekle tik iznad površine rijeke pa se činilo kao da surfaju njome. Odjednom su se stvorili pred njegovim razgolačenim očima.

– Il je ona trava bila turbo ekstra ili vi ovde uzgajate neke GMO kresnice, al mislim da vidim  vile?! – rekao je ukočeno stojeći, tako da je u crnom kostimu izgledao kao osvjetljena futuristička skluptura.

– Divni su zar ne? – reče Negra i blago se nasmiješi, laganim pokretom ispruži  ruke i otvori šake kao što cvijet širi svoje latice, a vilinska bića, malecka poput ovećeg leptira zatitrala su na njenom dlanu. Mnoštvo boja prelijevalo se njihovim tijelima, nalik ljudskim, dok su krilima isijavali blješteću svjetlost poput lampica za bor. Duga kosa boje meda uokvirivala je minijaturna lica, blaga i nježna kao lica novorođenčadi.

Sjedeći na svakom njenom prstu, neko vrijeme smijali su se kao da je netko ispričao najsmješniji vic, a zatim su odetjeli na njena ramena, pa joj se zabijali u kosu, pa opet sletjeli na dlanove, ispuštajući tu i tamo poneki usklik. Izgledali su kao da se dobro zabavljaju.  Doletjeli su i do njega, prstićima plaho dodirnuli obraze i u nekoj žustroj raspravi izgubili se prema Savi nad kojom su još neko vrijeme lebdjeli, a onda je svjetlost nestala.

– Jebote, šta je ovo bilo – ukipljeno je promucao nakon što je zanijemio od čuda viđenog – ček malo, jel si ti to kao nešto komunicirala sa njima?

– Došli su nam poželjeti slatke snove.

– Ma kakve slatke snove, tko si ti zapravo?

– Negra.

– Daj nemoj da me zezaš, šta je ovo bilo, kako, zašto, odakle?

– Polako, smiri se pa ću ti sve reći. U biti dobio si rijedak poklon.

– O pa lepo od njih, baš su potrefili momenat, umesto seksa dobio sam vile na poklon, a to što sam ko dete čito ko lud o svim tim stvorenjima, verovao da postoje, a klinci mi se smejali i govorili da sam fiju fiju kroz kapiju, to ništa, jel, nego baš sada, evo vila, doletele one meni, pa lepo, jebeno lepo, a ja bih rađe da sam s tobom u krevetu, mene se ne pita, jelda, samo dođu kada hoće, zuje, mašu krilima, svetle i odu.

– Smješan si, došli su kada ti je najpotrebnije. Ti to znaš, ne glumi povrijeđeno dijete.

– A odakle ti to znaš?

– Ispočetka nisam bila sigurna, a onda – zašutjela je na tren – ali zar misliš da je sve ovo slučajno?

– Ma ne mislim ja više ništa, mozak mi pregoreo.

Zelenosmeđim očima boje rijeke gledala je niz Savu i sneno izrekla: „Oni nisu ni muško ni žensko, odnosno i muško i žensko su, znaš to?“

– Da, oni su kao ti.

– Pa ne baš kao ja, al tako nešto, da. Ukoliko još želiš možeš doći kod mene pa će ti sve biti otkriveno.

Primila ga je za ruku, nježno mu stisnuvši isprepletene prste, u sebi zahvalila na ponovnom spajanju i povela ga  prema velikoj tajni malog vilinskog stana na 13om katu jednog sasvim običnog nebodera.

 

Dražen Kujundžić rođen je 1978. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju i otišao u Rijeku studirati. Apsolvent prava. Kraće vrijeme živio je u Stuttgartu, Beču i po Francuskoj, gdje je boravio i na organskoj koloniji ECOlonie. Duže vrijeme živio je u Osijeku, radeći za korporacije. Trenutno živi u Zagrebu, gdje je pohađao radionicu kreativnog pisanja proze, u Booksi, kod Zorana Ferića i poezije kod Dorte Jagić.  Jaše konje, crta, slika i piše. Objavljivao poeziju i kratke priče u raznim časopisima, zbirkama i na portalima, uključujući Zarez i booksa.hr. Kontakt drazenmaat@gmail.com

Fotografija: Cinzia A. Rizzo

 

Oglasi