Marija Dejanović najnovija je dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike. Nagradu je osvojila rukopisom “Etika kruha i konja”, a u obrazloženju uz nagradu Ivan Šamija, između ostalog, navodi da njena poezija izravno “dopire do čitatelja originalnošću i začudnom ljepotom pojedinih pjesničkih slika koje su ostvarene svedenim i preciznim jezikom” te da “jednostavnost jezika opravdava čitanje […] rukopisa ne kao hermetičnog u smislu da skriva tajno značenje, već upravo suprotno, kao pokušaja da se poezija u potpunosti ostvari kao prostor jezične i značenjske slobode i igre”.

Povodom ovako velikog uspjeha, porazgovarali smo s mladom pjesnikinjom.

 

Ovogodišnja si dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike, no ovo nije prvi put da sudjeluješ na ovom natječaju. 2015. godine bila si jedna od pohvaljenih kandidata – što misliš da je bilo drugačije ovoga puta? 

Čini mi se da sam prije istraživala kako napisati pjesmu, dok sam ovaj put istraživala štoČbi moglo sačinjavati temelje moje poetike. Pretpostavljam da će se ona mijenjati kako budem sazrijevala kao pjesnikinja, ali ovaj rukopis neki je početak kojim sam zadovoljna.

 

Marija Dejanović
Marija Dejanović

 

U pitanju je vjerojatno najprestižnija nagrada ove vrste u Hrvatskoj – osim časti, što očekuješ da će ti njeno osvajanje donijeti?

Čast je patrijarhalni koncept u koji ne vjerujem, o čemu je Nadežda Čačinovič napisala zanimljiv esej.

Šalu na stranu, situacija u našem izdavaštvu nije pogodna za pjesnike i pjesnikinje – a pogotovo ne za pjesnike i pjesnikinje koji još nisu objavili knjigu. Stoga ovu vrstu afirmacije smatram važnom za vidljivost prve knjige kod kritike i publike. Također, ovakve nagrade mogu kod mladih pjesnikinja i pjesnika potaknuti samopouzdanje u vezi pisanja.

 

Svi imaju neku svoju priču o razlozima zbog kojih su počeli pisati. Najčešće se radi o knjizi/autoru koji ih se posebno dojmio u djetinjstvu – ili kažu da jednostavno pišu otkada znaju za sebe. Koja je tvoja priča?

 Oduvijek sam to radila, jednom sam to počela nazivati poezijom.

 

Kada si počela ozbiljnije/redovitije pisati? Koliko često pišeš? Koje su glavne razlike između tvog pisanja onda i danas? Postoje li neke teme kojima se uvijek vraćaš?

Redovitije sam počela pisati prije četiri godine. Pišem kad mi dođe. Razlike između mog pisanja onda i danas su te što sam sada manje fascinirana samim jezikom kao medijem, a više predmetima i njihovim međuodnosima. Također, sad svjesno težim konceptualnosti, prije se to događalo spontano.

Ne postoje teme kojima se uvijek vraćam, to jest, ako postoje, nisam toga još svjesna. S druge strane, česti su neki motivi; na primjer životinje, razni materijali poput metala ili drva te svakodnevni predmeti.

 

Kako otprilike izgleda proces nastanka jedne tvoje pjesme – od ideje do završnog proizvoda? Kako znaš kada si gotova?

Moje pjesme nastaju od jedne misli, slike ili formulacije koja mi se učini zanimljivom. To onda raspišem, kasnije dorađujem, pišem još pjesama i dovršavam ciklus. Onda dorađujem cikluse, povezujem pjesme unutar njih i cikluse međusobno. Iako mi se nekad čini da zbirka raste kao organizam, gotovo autonomno, pjesništvo je za mene prvenstveno vrsta rada.

 

Osim poezije, pišeš i kratke priče i kritike. Koje ti je lakše, prirodnije, draže? Koliko ti se razlikuju stilovi pisanja i teme, ovisno o tome radiš li na proznom ili pjesničkom djelu?

Kratke priče pišem kad mi je dosadno i ne shvaćam ih ozbiljno. Kritike shvaćam jako ozbiljno, toliko da ih se donedavno nisam usudila pisati. Tu svoju prozu uopće ne bih uspoređivala s poezijom – poezija mi je prostor igre i rada, proza mi služi da se razonodim.

 

Studentica si komparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Postoji li profesor/ica koje bi mogla izdvojiti kao posebni izvor inspiracije ili motivacije, netko od koga misliš da si mnogo naučila?

Stvarno su svi super, kao i profesori i profesorice s pedagogije, koja mi je drugi smjer.

 

Koja domaća i/ili strana spisateljica bi trebala biti uvrštena u školsku lektiru u Hrvatskoj? 

Dorta Jagić i Ana Brnardić, ako već nisu.

 

Postoje li neafirmirani (mladi) autori/ce koje rado čitaš, a za koje misliš da bismo trebali znati?

Nisam sigurna što u ovom slučaju znači “neafirmirani” ili “mladi”. Od pjesnikinja i pjesnika najmlađe generacije volim čitati Moniku Herceg, Mateju Jurčević, Alena Brleka i Sebastiana Antonija Kukavicu.

 

Koji su najveći izazovi s kojima se susrećeš kao pjesnikinja na samom početku karijere? Kako se vidiš za 5, 10, 15 godina?

Ne gledam pjesništvo kao karijeru. S te pozicije ni nemam nekih izazova koji bi bili vezani za samo pjesništvo. Više me brinu izazovi koji su uzrokovani ekonomskim sistemom u kojem živim. Za 5, 10 i 15 godina ne znam što će biti. Nadam se da će nam svima biti bolje.

 

Smatraš li da društvene mreže ubijaju “pravu”, kvalitetnu književnost, posebice poeziju, ili su prednosti (npr. popularizacija) ipak važnije?

Ne smatram da  ubijaju “pravu” književnost, što god to bilo. Mislim da vidljivost i dostupnost različitih vrsta poezije – kako domaće, tako i inozemne –  oplemenjuje domaću književnu scenu.

 

Koliko su važni feedback kolega i objavljivanje u književnim časopisima na putu do objavljivanja (prve) knjige? Koje kulturne/književne časopise redovito čitaš? 

Ovisi, kako kome. Neki vole u miru i samoći raditi na rukopisu, neki vole tijekom cijelog procesa dobivati feedback kolega do čijeg im je mišljenja stalo. Meni je osobno feedback jako važan. Trudim se da moja poezija bude matrica za različite interpretacije, želim, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, lišiti poeziju autorske intencije i unaprijed upisanog, jedinog “ispravnog” smisla. Zato mi je feedback jako važan – ako nitko od prvih čitatelja ne iščitava ništa, struktura je previše labava, a ako mi svi iščitavaju isto, previše je čvrsta.

Od tiskanih časopisa čitam Poeziju, Riječi i Republiku. Od internetskih portala najdraži su mi Kulturpunkt, VoxFeminae, CroL i Booksin portal.

 

Marijinu poeziju možete naći ovdje i ovdje.

Fotografija: jeronimo sanz

Oglasi