Ako je slavni adept i prorekao da poeziju će svi pisati, danajsko doba zasigurno prepoznaje drugu krajnost tog prokletstva – pjesništvo kome je perfekcionizam mana, a manjkavost opsesija sada ne biva ništa drugo do vrsta asocijativnog pisanja koje se otrglo kontroli. Vaistinu, poeziju će svi pisati, ne iskupljujući se ni bogovima ni ljudima za nemoć sredstava kojima se raspolaže; poeziju će svi pisati: i nevješti, i nemušti, i analfabetni, i vičniji kičici nego peru, a ako pak bude u ljudskom govoru takvih reči kojih će se pesma odreći, cjelishodnije je, dakako, odreći se pjesme.

Negacija tradicije se obilježjem novog tipa dekonstruktivizma može smatrati samo ukoliko je obojena inventivnošću, ako je nastupajuća promjena kvalitet per se, ako isprazno poetsko teoretisanje, marginalizovanje estetike, hirurška sterilnost izraza i nedostatak ritma imaju konkretan smisao, jer pjesma mijenja svijet jednako kao što ga mijenja napunjena automatska puška. Uzmimo, dakle, za potrebe te tvrdnje početak Balade o fejsbuk pjesništvu Svena Adama Ewina: već sam jednom rekao / fejs je brza rijeka i kad jednom skočiš u nju / teško ćeš na drugu obalu. U navedenom je fragmentu – bez namjere da se budućnosti uskrati prednost oneobičenog čitanja – osnovno sredstvo dehumanizacije uzeto kao podrazumijevana vrijednost, nasilno inkorporirana u biće njegovog suštinskog antipoda, poezije, a zatim prevedeno na jezik trivijalnosti. Drugim riječima: oroz je povučen, a hoće li Ona preživjeti?

Uz prihvatanje rizika da se ono što se ovim recima želi dokazati proglasi revoltom puristički nastrojene kritike, valja se poslužiti i drugom krajnošću – šalama koje na društvenim mrežama uzimaju sve više maha: Mnogo su vam ove žvake ljute, Santa Maria della Salute; Ne vidim ništa, oči mi se mute, Santa Maria della Salute… Postoji li efektniji način da se, posluživši se glosarijem vječnih kategorija, one same profanizuju, prikažu kao tvorevine prevaziđene, dosadne, formalne i u sebe zatvorene, a izvršitelji te surove kazne kao divlji uzurpatori koji pokradene relikvije prodaju na buvljoj pijaci? Ili je, u takvome slučaju, zgodnije ostrviti se na Fejsbuk stranicu koja korespondentne prijedloge  na Google pretrazi naziva poezijom: facebook is… watching you; waving at you, waiting for you.

Zaključci koje iznosi Len Roberts u Elementima dobro napisane pjesme, a zatim i Andy Morley u eseju Zašto je veći deo poezije takvo smeće (ako izuzmemo činjenicu da je njihovo poricanje postmoderne književne aksiologije utemeljeno na opštem utisku), predstavljaju svojevrsnu apoteozu pjesničkog stvaranja u cjelini. Međutim, ako se povede rasprava o tome šta sve poezija nije, na drugoj strani filtra ostaje naizgled zanemarljiv talog, ali ne zbog toga što je malo onih koji pišu dobru poeziju, već zato što je mnogo onih koji se razmeću lošom. Potonji su nerijetko zavisnici od banalne voli-boli rime koju će, kako je konstatovao još Pavao Pavličić, svaki pravi pjesnik izbjeći ako ikako može, ili pak robovi riječi poput cvat, proljeće, rosa i, uopšte uzev, nekakvoj hiperbolizovanoj bujnosti koja nagoni na kijanje. Drugoj vrsti pripadaju slijepi oponašatelji uzora sa kojima ne dijele slična istorijska iskustva, pjesnici koji drže da je, eto, sve rečeno – nipošto ne pripisujući tu misao svojoj nesposobnosti da se štogod novo kaže, logorejični  pamfletisti-profiteri koji u prigodnoj atmosferi poeziju čitaju sa smartfona i, najzad, stvaraoci kojima se čini da je suludo očekivati od pjesnika da, pored nesputane imaginacije, pažnju pridaje i pismenosti.

Ne bi se, zacijelo, u stihovanju nikada našlo toliko povoda za prevrednovanje da su se u probirljivosti poetskog elitizma zadesila srca u kojima nema usiljene emocije. Zato slavoljubljem opijenome treba nagovijestiti da se poezija od razgovora razlikuje isto onoliko koliko se bagrem razlikuje od boranije i da se, diskretno iskošenim slovima u impresumima naših knjiga, još jednom može naći proročanstvo u kom piše da poeziju će svi pisati, ali niko neće znati – zašto.

Tijana Rakočević je rođena 1994. godine u Podgorici. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću. Finalistkinja je 47. Ratkovićevih večeri poezije, a sama njena poezija promovisana je u brojnim književnim časopisima u zemlji i regionu (Ars, Script, Sent, Kvaka, Književni pregled, Bona, Književne vertikale). Autorka je brojnih eseja o književnosti, a bavi se i naukom. Kontakt: tijanarakocevic23@gmail.com

Fotografija: blogocram