Nikada nije mislila da će se tako nešto dogoditi njoj.

Kliše, ali doista je zamišljala da su njezina odluka stupanja u taj pakt, njezin muškarac i ona čvrsti bedem ukrašen njezinom snagom volje, trudom i radom na odnosu jer što je odnos bez rada na njemu?

Ostati u zajednici do kraja, to je, smatrala je, jedini dobar i pravilan odabir, a ona i njen muž su jedno drugome nenadomjestivi, nepotrošivi i nedodirljivi ikome i ičemu izvana. To se, jasno, gradi godinama. U odnos se treba ući polako, razbiti faze brojnih iluzija, pripitomiti vlastite potrebe i uvažiti partnerove potrebe, brinuti se i voljeti ga uvijek bez obzira na okolnosti, pustiti da ta ljubav zrije i ključa, da dobije konture, dimenzije i slojeve, da postane sve dublja i šira, da je nauče braniti od manjih i većih potresa i poplava.

Utjecaje i smetnje oko sebe trebaju naučiti ignorirati. To je samo masa koja se širi i skuplja kao pluća, diše neovisno o njima. Početak svake njezine rečenice: „Moj muž“, fotografije kojima je redovito ukrašavala društvene mreže, njihova zajednička putovanja i izleti, djeca koju su planirali, uskoro, jer još je bilo rano, a koja će biti posljednji čavao u njihovoj velikoj, pomno ukrašenoj slici – sve to bio je, mislila je, kapital koji nema rok trajanja, neuništivo blago vrijedno svake žrtve i svakoga odricanja.

Brak, doista, što bi moglo biti važnije od braka, svete veze stvorene u crkvi pred brojnim svjedocima. Brak, temelj društva kojem je stremila čitav život želeći u njega pobjeći od svijeta koji je ponekad prejako grizao, roditelja koji su grizli još jače, prijatelja koji to najčešće nisu ni bili, avantura iz rane mladosti koje nisu završavale onako kako je planirala.

Važno je planirati, bez planiranja nema uspjeha. Vjerojatno do braka ne bi ni došlo da nije bilo njezinoga brižnog brojanja njegovih poziva na početku veze, računanja kada bi bilo pravo vrijeme da odnos podignu na ‘višu razinu’, koja god to bila: upoznavanje roditelja, zajedničko putovanje ili useljenje u stan koji su prethodno zajednički kupili i uredili.

„Reda mora biti!“, bila je njezina omiljena uzrečica. Uvijek je primjećivala stanje nereda – bilo u razredima u kojima je radila kao učiteljica, bilo u svojem susjedstvu ili pak među rodbinom i poznanicima. Važno je da su stvari ‘na mjestu’, da se sve događa prirodno i, prije svega, normalnim tijekom. Nije trebalo puno promišljati o tome što je normalan tijek bio, tome nas uče knjige, ali i život, brojni sretni parovi koje je viđala na godišnjicama braka kako veselo i ponosno nazdravljaju svom najvećem životnom uspjehu, svom opstanku u vrijeme kada je sve oko nas nesigurno i nestabilno, lomljivo i previše sklono nestalnim, prolaznim užicima.

Što se onda dogodilo? Zašto je njezino stanje reda i mira ‘puklo’? Ne bi se moglo reći da se nije trudila, lakirala je njihov odnos, uređivala svaki dio dana, tjedna, godišnjega odmora, odmjeravala svaki svoj pokret, smijala se jer trebalo im je zabave, oboje su naporno radili, davala mu slobodu jer sloboda je važna, muškarac je mora imati, baš kao i žena, čitala je i o tome nebrojeno puta.

Sve je išlo kao podmazano, a ipak se uspio zaljubiti u drugu. Uspio je bila prava riječ jer joj nije bilo jasno kada je to uspio, kako je pronašao vremena? Vraćao se kući nakon posla uvijek u isto vrijeme, nije izlazio, nije pio, nije imao mnogo prijatelja koji bi ga odveli na ‘pogrešan’ put. Kako onda? Društvene mreže, naravno, one na koje je ona stavljala njihove fotografije: vjenčanje, izlete, godišnje odmore, njemu su omogućile da nađe srodnu dušu, kako joj je to svojim mirnim i staloženim glasom objasnio onoga ponedjeljka navečer kada ga je iz dnevne sobe pozvala da gledaju omiljenu emisiju.

„Kako je moguće da je neka druga njegova srodna duša?“ – razmišljala je nakon početnoga šoka i suza kroz jecaje i viku kojom se obrušila na njega u tolikoj mjeri da je otišao kod svojih roditelja ‘srediti misli’.

Ona svoje misli nije mogla srediti. Što je napravila pogrešno? Slijedila je sve savjete, ništa joj nije promaklo, ništa što mu je bilo bitno, čega se hvatao, što je priželjkivao, držala je sve konce u rukama, kako bi joj išta i moglo biti izvan vidnoga polja kada je svoj vid, koncentraciju i snagu usmjerila samo na njega?

Vratio se nakon nekoliko dana, miran i, činilo joj se, pomalo potišten, ali najviše zabrinut za nju. Nije ju prestao voljeti, rekao je. Ali?

Ali.

Tu je bio ali koje ona nije mogla razumjeti. Je li bila dobra prema njemu, pitala ga je. „Najbolja!“ – odgovorio je, i to je zaista mislio. Nije joj imao što prigovoriti. Ona je čak i predobra, nije ju zaslužio, nastavio je. Pogladio ju je po glavi. Nije ju mogao gledati u oči. Pokušavala je uhvatiti njegov pogled, spojiti svoje oči na njegove, utisnuti duboko u njega sve što osjeća, podsjetiti ga na obećanja koja je dao pred njom, pred ljudima, pred svime što mu je nekada nešto značilo, ali njegove su oči plutale u nekoj novoj stvarnosti, njoj nedohvatljivoj.

„Što ti se dogodilo?“ – vikala je na njega.

Poželjela je izići iz stana i vrištati, napisati transparent i moliti nekoga da joj objasni, razgovarati s terapeutima i svećenicima, svima koji bi joj barem donekle mogli pomoći, savjetovati je kako da ga vrati u ono što je bio, objasniti joj zašto je ispuzao iz okvira, zašto je obrisao sve za što su se dosad zajednički borili, jer borili su se, dakako: pomiriti suprotnosti iz kojih su bili načinjeni, ulaštiti neravnine, oblikovati put koji bi bio samo njihov. Zašto je odustao? Zar se umorio?

Kasnije se nejasno sjećala svega što se događalo tih dana, svih načina na koje ju je pokušavao umiriti, njegovih utješnih, usporenih pokreta i svojih, očajnih i izbezumljenih. Bol je bila prevelika.

Osjećala je kao da gura ogromna vesla, ali njezin se čamac nije pomicao ni lijevo ni desno. Nakon početnoga urlanja molila ga je da razmisli, da razgovaraju još s nekim, da zna da mu možda nije bilo lako, ali tako je bilo i rečeno, tako su si i obećali: u dobru i zlu. No, što ga je više promatrala, više je shvaćala da je on negdje drugdje, negdje daleko izvan dobra i zla, u nekom međusvijetu, prostoru gdje njezina pravila, njezina pojava, pa čak ni njezine riječi više nemaju stvarnoga značenja; da govori jezikom koji on više ne razumije, ili razumije, ali mu, što je bilo još gore, više ništa ne znači.

Prije nego što je odnio svoje stvari u auto i otišao zauvijek, primio je njezino lice rukama. Rasplakala se čim je na obrazima osjetila njegove tople i poznate dlanove. Pregledao je njezino lice kao da ga želi potpuno zapamtiti, upiti u sebe svaki njezin djelić, i rekao:

„Nisam ovo planirao. Samo… na početku… mislio sam da sam samo tebe tražio. A zatim, kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam da sam bio u pravu, da si ti zbilja sve što sam tražio. Što bi itko mogao tražiti. Ali da ja to više ne želim.“

„Što si onda uopće htio?!“ – bjesnila je uzmičući od njega. „Zašto si lagao da želiš mene?“

Željela je shvatiti, ali, još više, željela ga je kazniti, uputiti na sve ono što je obećao, na to da će je voljeti, zadatak koji je prihvatio i iz kojeg se sada želi izvući ovako jednostavno, banalno, kukavički, floskulama onoga kojemu je dosadilo.

„Nije mi dosadilo“ – pogledao ju je začuđeno – „samo…“ – tražio je riječi nabirući čelo – „postalo je papirnato.“ „Mislio sam da želim savršen brak sa savršenom osobom, tko to, na kraju krajeva, ne želi? Ali sada… samo želim dalje od toga.“ – nasmiješio se u nelagodi.

U njegovim riječima nije bilo zlobe ni zamjeranja.

Papirnato, pa i jest papirnato, željela je ponovno vrištati, baciti mu u glavu sve papire koje su potpisali, papire na kojima je svoje prezime promijenila u njegovo, papire kojima su zaključili kupovinu svoga stana. To su papiri, ali nisu samo papiri, oni nešto i znače, pokušavala mu je objasniti, papirnato je forma, ali sadržaj su stvarali oni, tkali su svoje tkanje zajedno i nije joj bilo jasno zašto ga je želio razderati. Gledao ju je sažaljivo. Nije na to mislio, rekao je. Papirnato je za njega značilo nešto drugo, nešto što nikako nije znao objasniti, iako je, uvjeravao ju je, pokušao mnogo puta. Sebi, ponajprije, a zatim i njoj i svima ostalima.

Uskoro je odustala od molbi, obećanja i nagodbi. Shvatila je da je svako njezino daljnje pokušavanje samo gubljenje vremena i htjela je samo završiti s tim, nikada više ne misliti na njega, na sve što je učinila i što bi sigurno i dalje činila do kraja života da joj je samo dao priliku. Na sve što bi promijenila, uljepšala, uredila, osmislila tako da bude zadovoljan, da mu više ne padne na pamet zaljubiti se u neku drugu, misliti da je negdje trava zelenija, da su stvari manje dosadne, manje papirnate.

To nije bilo teško. Obećao joj je sve što želi, samo da ga pusti da ode bez komplikacija. On će, rekao je, sve objasniti rodbini, svu će krivnju preuzeti na sebe. Govorio je to čak s određenim ponosom koji mu nije bio svojstven, ponosom onoga koji je napravio nešto veliko i važno. „Zašto se tako osjeća čovjek koji je upravo razrušio svoj temelj, deset godina svoga života?“ – pitala se. Hoće li zauvijek ostati bez odgovora?

„Nećeš ostati sama.“ – rekao joj je na odlasku.

Nije mu povjerovala, ne tada. Samoće se bojala i to je znao. Provesti život nemajući nikoga za koga bi se mogla brinuti, o kome bi mogla misliti iz dana u dan, iz sata u sat, bila je njezina noćna mora. Jeziva ledena kocka u kojoj nije željela zaglaviti. Znala je žene u srednjim godinama koje su se na to odlučile, iako nije vjerovala da je to zbilja bila njihova odluka. Zašto bi itko to odabrao, mislila je, kada postoji partnerstvo, suradnja, zajednička buđenja i odlasci na spavanje, dodiri i potpora, sigurnost i razumijevanje?

Više od gubitka njega, mnogo više, bojala se da će biti zauvijek zatvorena u toj bijeloj kocki samotnih šetnji, sjedenja po restoranima i kafićima, prikrpavanja prijateljima u paru ili, još gore, onima s djecom. Nije mu to mogla priznati, ali osjećala je da je i on to znao. No, je li to bio toliki grijeh, pitala se. Ljudi se i sparuju zato da ne ostanu sami, zar to i nije bila krajnja ideja, konačan cilj svakoga upoznavanja, svakoga zbližavanja?

Bio je u pravu. Nije dugo ostala sama. Trebalo je samo pronaći nekoga tko će ju doista cijeniti, nju i njezin rad i trud i sve što čini za njega, tumačila je kasnije svima s kojima se povremeno, ali redovito dotakla teške i bolne teme propasti njezinoga prvog braka. Njezin novi muž razumio je i cijenio njezina nastojanja, smijao se njezinom bivšem, izgubljenom tinejdžeru, kako ga je nazivao, koji sigurno neće pronaći sreću ni s novom ženom.

Ostala je samo ta riječ; banalna, glupa riječ koja ju je pratila u svim ključnim trenucima: u prvoj bračnoj noći s novim suprugom, pri rođenju prvoga djeteta, na sprovodu njezinoga oca, a nekada bi ju i budila iz sna pred zoru, u onoj tankoj, nejasnoj zoni između jave i sna: papirnato.

U tim trenucima pred očima bi joj se ukazale njezine fotografije na društvenim mrežama, ili one uokvirene na zidu ili na stolu. Vidjela bi svoju plavu, pomno namještenu kosu, široki blistavi osmijeh s malenim madežom iznad gornje usne i uvijek našminkane plave oči; svoj radostan, prkosan i zaigran pogled i učinila bi se samoj sebi kao papirnata lutka koju je netko izrezao iz novina, poigrao se s njom, a zatim je ostavio, samu, zgužvanu i isprljanu, negdje u dubokoj travi pored ceste. Poželjela je stati pored te lutke i gaziti je dok ju ne ugura duboko u zemlju, u plitki grob koji bi joj rado iskopala, kao što bi joj iskopala i nacrtane oči i ostavila crne izrezane duplje.

Zatim bi odmahnula rukom kao da nešto tjera od sebe zahvalno nastavljajući dalje.

Jelena Zlatar Gamberožić (Zagreb, 1982.) zaposlena je u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Doktorirala je 2012. godine. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Autorica je znanstvene knjige “Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza” (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.), zbirke priča “Odjavna karta” (CeKaPe, 2014.), romana “Slijepa točka” (CeKaPe, 2015.) i zbirke priča “Ticala” (Hena.com, 2016.). Kontakt: zlatar.jel@gmail.com

Fotografija: Olivia Notter