Keramički slon nikad ne gleda ka jugu

 

Hodam po rubu pločnika i razgovaram sa sobom tek periodično

Kakva je to tek ludost

Djeca mi svakodnevno vise s nogavica,

Nasmiješena i velikih glava, malih očiju

To je valjda recept za sreću

Konfucije je svježe obrijan

presavija crvene pakete pod rukavima

Svima je jasno o čemu je riječ

 

Za dašak nostalgije, toaletnu školjku i šalicu kave,

Sve to plaćam dobro

Svaki put kad dignem uteg osjećam krivnju jer – pjesnici to ne rade

 

Moj američki cimer uz očit napor ustima punim riže raspravlja svjetsku politiku

A njima je sve u plesu i dobrom grlu

 

Netko osmijehom prosipa zelenu ogrlicu od glatkog kamenja

u ulici gdje slijepi crtač ostavlja tragove kineskih simbola

 

I svijet se najednom ne čini tako malim kakvim ga nastoje opisati

 

 

Tako je govorio BB

 

„BB je musliman s malog otočja kraj Krabija,

BB ne pije,

BB samo prirodno“,

BB govori u trećem licu dok mrvi vlastito uzgojeno nad bambusovim lišćem

„Znaš što BB zna? BB zna da biznismen zna:

nakon dvije boce vode trbuh pun, a glava i dalje prazna

zato postoji pivo.

BB zna: biljke donose mir, a etanol rat.

BB tvrdi: postoji jedna istina i bezbroj interpretacija.

BB voli: smijeh, pecanje, žene,

svoju džunglu.

BB jednom vidio tigra u ovom vrtu“,

i tajlandska noć krikne smijehom i dimom.

 

 

Magoksa

 

Nakon nekog vremena jednostavno sam pokupio svoje stvari: jaknu, ruksak i pisaći blok.

Bilo je podne. Uredno sam preklopio ležaj i smjestio ga kraj malog stola u kutu; sve što je krasilo moju sobu. Ostavio sam kratku poruku na papiru, izašao na trijem i navukao vlažne cipele.

Još uvijek mi je bilo preteško odvojiti pogled od tla što se prostirao preda mnom.

Korejski budist je rekao:

Kad hodaš snježnim poljima

Neka ti hod ne bude neujednačen

Moji otisci stopala danas

Bit će miljokazi u budućnosti

Okolo svuda snijeg. Ustajemo u tri ujutro. Rich teškim batom udara o još teže zvono pa se stotinu i osam puta klanjamo. Jedemo kimchi i uzgajamo gljive. Šetamo Magoksom, udišemo planinu.

Poneki korejski turist ili vjernik. I jedni i drugi nose kamere, ionako. U suton Rich i ja dugo pijemo čaj. Iza mene je sve; sve ono čega se teško prisjećam. On ima nešto više uspomena, New York je teže zaboraviti.

Kamo dalje, Rich?

Ali ne, ne pada on na to. Ruke sakrije ispod teške halje i razvije mlado zdravo lice u osmijeh. Sklopi oči i duboko udahne deset puta

 

Tino Deželić (Zagreb, 1990.), živi i radi u Kini. Autor je zbirke poezije Pessoin kovčeg (2016), a pjesme su mu objavljene i u antologiji nove poezije s prostora bivše Jugoslavije Meko tkivo (2015). Kontakt: tino.dezelic@gmail.com

Fotografija: Alan Yeh