To je nešto kao binarni kod.

Jedan i jedan su samo jedan. A taj jedan pamti.

 

Plavo svijetlo ekrana sine prije nego sunce koje se izvana pokušava zavući u polumrak moje kuhinje. Sjednem za laptop i logiram se. Mreža buja. Svi klikaju, svi tipkaju. Ne stignem pregledati home page, a postovi su se već promijenili. Ovdje se vrijeme mjeri u sekundama, a udaljenost klikovima. Baš kao prijateljstvo i ljubav.

♥ Zvjezdica Sjajna changed her relationship status from In a relationship into Single. (seconds ago)
Zvjezdica Sjajna just commented on her relationship status. (2 seconds ago)

Jedva stignem pročitati, a već iskaču novi oblačići.

Lili Marlene just commented on Zvjezdica Sjajna’s relationship status.
(a second ago)
Yebem T. Mater just commented on Zvjezdica Sjajna’s relationship status.
(a second ago)

Kliknem na Zvjezdičin profil:

♥ Zvjezdica Sjajna changed her relationship status from In a relationship into Single. (1 minute ago)
Zvjezdica Sjajna: 😦
(1 minute ago)
Lili Marlene says: Ajme ljube! Šta je bilo? 😦
(seconds ago)
Yebem T. Mater says: Ne zdvajaj Zvjezdana, ovdje Star Fucker 😉
(seconds ago)

Zurim u malo srce na ekranu ispred Zvjezdičinog imena. Tko zna što je sve stalo u taj jedan klik. Ne stignem ni zamisliti jer se u idućem oblačiću pojavi njegovo ime.

Boro Batina just commented on Kraljević Marko’s post.

Klik i sad sam na Markovom profilu:

Kraljević Marko just became fan of Komsija sta busis vise jebem ti mater?
(3 hours ago)
Boro Batina says: Ovo je tipa 700 grupa u kojoj nekome neko jebe mater.
Kamo to vodi?
(seconds ago)

Otvaram chat. Vrijeme ispod njegovog imena signalizira odsutnost. Ustanem od stola zakuhati kavu, ali me novi oblačić zalijepi natrag za stolicu:

Kraljević Marko just commented on his post.

Refresham stranicu.

Kraljević Marko just became fan of Komsija sta busis vise jebem ti mater?
(3 hours ago)
Boro Batina says: Ovo je tipa 700 grupa u kojoj nekome neko jebe mater.
Kamo to vodi?
(2 minutes ago)
Kraljević Marko: ne znam, jebem mu mater
(seconds ago).

Mršavi mjesec pored njegovog imena sad se zaokružio i pozelenio: Kraljević Marko (online). Voda vrije na štednjaku, još malo pa će sva ispariti. Ignoriram zvuk vrenja i upaljeni plin. Čim su vidjeli otvoreni prozor chata, prsti su sami počeli tipkati:

Sanjalica: 🙂 10:22 am

Čekam. Spustim prozorčić, pa ga ponovo podignem, pa ustanem i odem ponovo napuniti džezvu vodom. Dok kuham kavu, držim oko na ekranu. Ostatak prozorčića bijel je i netaknut kao krevet u kojem nitko nije spavao.

Sjedam za laptop i počnem surfati po Markovm profilu da mi vrijeme brže prođe.

Recent activity:
Kraljević Marko wrote on Marija Maric’s wall.

Tko je Marija Maric?, odjekne mi u glavi. Borba za vlastito dostojanstvo traje kratko. Predajem se prije vremena jer znam da nitko ionako nitko neće znati da sam provjerila. Jedan i klik i sad sam na njenom profilu.

Marija Marić je tvrd orah. Profil joj je zatvoren, a na profilnoj slici vretenaste noge koje elegantno izdižu iz ljuske oraha. Prsti mi nestrpljivo lupkaju po rubu tipkovnice. Sekunde prolaze i sa svakom se Marija Maric pretvara u Miss Universe, najmlađu kandidatkinja za Nobelovu nagradu i ženu u koju je Marko zaljubljen od pelena.

Zvjezdica Sjajna just joined ♥…LJUBAV je nešto što nema svako…nadje se tesko a izgubi lako…♥

Sad mi se i notifikacije rugaju.

Vraćam se na Markov profil i nasmijem njegovoj profilnoj slici, po tko zna koji put. To je naša priča. Zatvaram oči i pokušavam biti mirna kao modra boja koja obrubljuje prozor. Otvaram sliku, rastegnem je preko cijelog ekrana i pričam si priču.

Tu je sliku snimio u svom kvartu isti dan kad mi je odlučio poslati friend request. Preko sivog bočnog zida zgrade nedaleko od njegove pisalo je: Volim te najviše na svijetu… ♥. Sad su ta žarko crvena slova i marljivo nacrtano srce prekriženi vrludavom crnom crtom iznad koje piše samo: KURVO. Sjećam se da smo se čudili kao se ljudi uspiju zaljubiti u nekoga koga uopće ne poznaju.

Otvaram prozorčić od chata i pokušam ponovo:

Sanjalica: 🙂 10:22 am
Si tu? 10: 28 am
Kraljević is offline 10:28 am

Otišao je. Moj mi se smajlić sada podrugljivo ceri. Osjećam se kao da mi je netko isključio struju.

*

Spuštam se niz stepenice i sa svakim korakom sam sve sigurnija da nisam trebala izaći iz stana bez telefona. Što ako se on priključi dok me nema?, mučim samu sebe jednim te istim pitanjem. Danijel već sjedi u malom kafiću u kvartu i veselo se nasmije kad me ugleda. Pruži mi ruku i na trenutak je zadrži u svojoj.

– Što je reć da si se javio? – upitam umjesto pozdrava i samu sebe iznenadim nenamjernom grubošću.
– Eto, da popijemo kavu. Nismo se dugo vidjeli – kaže pomalo zbunjen pa sa smiješkom doda: – Jesmo li prijatelji ili nismo?
– Kako to misliš? – izleti mi. Poželim si instalirati neki program za suptilnost.
– Ok, nismo se dugo vidjeli… ali… stignemo sve nadoknaditi…
Gledam ga kako muca i poželim se ispričati, objasniti, ali sve što mi pada na pamet su gole informacije lišene svakog šuma – 0 ili 1.
– Tebi bi od svih ljudi trebalo biti jasno da je ne vjerujem u prijateljstva poslije veza – kažem. Poželim si isključiti struju.
– Znam… ali mi smo se ok rastali
– Mi smo se rastali prije dvije godine, zato ti se sada i čini ok.
– Mi smo bili prijatelji i dok smo bili zajedno – pokušava argumentirati.
– Da… to mi je i bilo najteže… to što sam izgubila najboljeg prijatelja… ali… – udahnem zahvalna što sam napokon uspjela reći nešto ljudski. Prsti mi i dalje lupkaju po površini stola. Svrbe me jagodice na prstima.

On me gleda i čeka da nastavim. Vidim da je spreman braniti ideju o mogućnosti našeg prijateljstva do kraja.
– Što ako ti kažem da imam nekoga? – dodam nakon prazne pauze.
– Imaš nekoga. – ponovi i nasloni se natrag kao da mu treba odmak da me jasno vidi.
– Pa da – odgovorim.
– Gdje ste se upoznali? – upita me s takvim izrazom lica da znam da ga ništa od onog što ću nakon ovog reći zapravo ne zanima. Samo mora znati gdje je i kada smo konačno izgubili.
– Mislim, nismo se upoznali…
– Molim? – upita zbunjeno pa se malo uspravi. – Imaš li ti nekoga ili nemaš?
– Mislim, upoznali smo se samo se nismo još vidjeli… mislim, uživo sreli – kažem i iznerviram se jer sve što kažem nepouzdano kao loša internetska veza.
– Upoznali smo se preko Facebooka – izlanem.
– Upoznali ste se preko Facebooka – ponovi on za mnom. Pomislila bih da se pretvorio u moju jeku da njegova rečenica nema neki podrugljivi prizvuk koji daje naslutiti da je sve to između moje glave i ekrana.
– Pa da – ponovim malo odlučnije. – Imali smo zajedničkog prijatelja, njemu su se svidjeli moji komentari, poslao mi je friend request i počeli smo se dopisivati.
– I što sad? On ti je kao dečko? – vidim da je bar dva centimetra viši nego što je bio kad sam došla.
– Mislim nije mi dečko… ali mi je stalo do njega… razumijemo se – kažem i opet me obuzme nemoć. Pokazao mi je sliku na ekranu i sad od mene traži da napravim takvog istog papirnatog zmaja, a ja nemam papira.
– Uostalom, mislim da to što je on prvi kojega sam ti spomenula najviše govori o tome koliko mi je stalo – kažem odlučno i osjetim da sam ga skratila za pola glave, pa je sad niži od mene.
Gleda me i ništa ne govori. Znam da u glavi procesuira dvije informacije: tu da mi je do nekoga stalo i tu da je možda bilo drugih u ovom našem dugom prekidu koji ponovo počinje.
– Ko je taj tip? Što ti uopće znaš o njemu? Jesi li mu ikad čula glas? – nervozno me obaspe pitanjima.

Udahnem duboko kao da mi treba sav zrak koji mogu skupiti jer ću ga otpuhnuti hrpom informacija, ali zastanem. Njegovo me posljednje pitanje ruši kao virus. Tišina svih riječi koje smo Marko i ja razmijenili oblije me prazninom. Pokušavam nešto smisliti, ali se ništa među nama ne da se prepričati. Sati i sati razgovora provedeni uz plavo svjetlo ekrana i govor ritmičkog bubnjanja tipkovnice po prstima. Što da mu kažem? Marko i ja nalazimo se u ekranu, negdje na spoju žica, u kombinaciji signala i kodova, izvan mog i njegovog grada, svačijeg grada. Možda ne dijelimo prostor, ali dijelimo vrijeme. Ono je na našoj strani – pomislim radosno, ali odlučim prešutjeti.
– Znam da ćemo se danas dogovorit kad ćemo se naći – kažem i raskuštram si kosu da ne bi primijetio da sam se smanjila. Nemogućnost definicije mi se ruga kao kursor na praznom ekranu.
– On dolazi. – kaže pomalo odsutno.
– Da. Trebao bi. Znat ću ubrzo – dodam.
Njegovi prsti, koji su polako klizili prema mojima, potpuno su se predali. Umornim pokretom povuče svoju ruku sa stola i kaže:
– Hoćemo krenut onda? Ne bi htio da zakasniš.

On izlazi prvi, ja za njim, mala, mnogo manja nego kad sam došla. Rastajemo se u tišini svjesni da su planovi koje smo davno stavili na stand by sad trajno odgođeni. Ni on ni ja ne govorimo o prijateljstvu.

*

nema me
Between You and Kraljević Marko (Today at 4:26 pm)

jbga,

ispada da mi non-stop nešto šalješ a ja ne odgovaram.
U biti non-stop trčim vamo-tamo po uredu, a komp mi upaljen…
Si slobodna 23.? :*

m.

Lice mi se rasteže u osmijeh onog smajlića kojeg sam nepravedno optužila da mi se ruga. Iz drugog me taba doziva zvuk chata.

Kraljević: :* 11:45 pm
Kraljević: si tu? 11:45 pm
Kraljević: jesi dobila poručicu 11:45 pm
Sanjalica: ti pričaš sam sa sobom 11:47 pm
Kraljević: pa da 11:47 pm
često 11:47 pm
Sanjalica: i ja isto, ali si ne tipkam 🙂 11:47 pm
dobila poruku 11:47 pm
slobodna 😉 11:47 pm
Kraljević: loše vijesti 11:48 pm
definitivno ne dolazim 23. 11:48 pm
Sanjalica: 😥 11:48 pm
Kraljević: dolazim u takpe popodne 🙂 11:48 pm
Sanjalica: sta? 11:49 pm
Kraljević: petak 😀 11:49 pm
Sanjalica: a u takpe 11:49 pm
ihihi 😉 11:49 pm
super :* 11:49 pm
Kraljević: :* 11:49 pm
Sanjalica: sorry zvoni mob 11:50 pm
Kraljević: ok 11:50 pm

Ne stignem ni reći halo, a Tanja već viče s druge strane:
– Koji jebeni kreten! Zamisli ti to! Pa mogao je dat oglas u novine!
– Hej, smiri se – kažem i shvatim da sam počinila osnovnu grešku – rekla bijesnoj ženi da se smiri.
– Da se smirim? Kako ću se smirit? S ekrana mi se ruga ono idiotsko crveno srce i jedna jedina riječ: Single – toliko je glasna da moram malo odmaknuti mobitel s uha.
– Čekaj, ko? Darko?
– E, jebeni, kliknem-i-gotovo-je Darko – vikala bi još glasnije, ali ne može jer se trudi suspregnuti suze.
– Čekaj. Promijenio je status na faceu. Nisi mi rekla da ste prekinuli…
– Kako ću ti reć kad nisam ni ja znala! – prekine me naglo – Odlučili smo pauzirat i razmislit. Očito je razmislio. – ništa više ne može suspregnuti a kamoli suze.
Šutimo nekoliko trenutaka.
– Hoćeš da dođem do tebe? – upitam.
– Nemoj. Kasno je, radiš ujutro.
– Jesi sigurna?
– Ma da. Bolje da sam večeras sama.
– Ok. Ali u pauzi sam kod tebe. Može?
– Može – kaže tiho, udahne duboko i spusti slušalicu.

Sjedim za stolom i mislim o Tanji i Darku. Još jedan klik. Puni mjesec na ekranu strpljivo se zeleni i poručuje da me on čeka.

Sanjalica: evo me 12:20 am
Kraljević: hej 🙂 12:20 am
sto je bilo? 12:20 am
Sanjalica: ne bi sad ot ome 12:20 am
kako si ti 🙂 12:21 am
Kraljević: malo umorno 12:21 am
cijeli sam dn u uredu bio 12:21 am
Sanjalica: ideš spavat 12:22 am
Kraljević: ne mogu 12:22 am
moram cekat tebe 12:22 am
znas da vise ne mogu zaspat
bez tebe 12: 22 am
Sanjalica: :* 12:23 am
Kraljevic: :* 12:23 am
gasimo komp 12:23 am
za 10 min u krevetu? 12:23 am
Sanjalica: dogovoreno 🙂 12:23 am

 

Windowsi se spuštaju i sami sebi otpjevaju kratku uspavanku. Najdražu spavaćicu ostavljam u ormaru za njegov dolazak i navlačim staru majicu. Mobitel zavibrira na drvenom noćnom ormariću.
Si u krevetu? Što ćeš mi večeras čitat? :*
Sretna sam jer znam da već leži u svom krevetu i čeka znak da počne zamišljati zvuk mog glasa. Uzmem mobitel i napišem:
O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi. :*

*

1 nova poruka
Marko
Stižem za 2 sata i 30 minuta 🙂

Smiješim se ekranu i prstima utiskujem svoje uzbuđenje u svaku neopipljivu tipku dok mu odgovaram. Za tren sam na nogama i trgam posteljinu s kreveta kao da nestrpljivo odmatam poklon. Oblažem krevet u svježe oprane bijele plahte koje sam netom izvadila iz ormara. Osvrćem se po stanu. Posložim sve svoje stvari i napravim mjesta za njegove. Na kraju spremam laptop u ladicu regala i prostirem stolnjak na stol.

Navlačim kratke hlačice i žurim u dućan. Dan je već tako vruć da je asfalt po kojem gazim mekan. Hlačice i majica lijepe se za mene kao da ih moje tijelo pokušava upiti. Ulazim u mali kvartovski dućan i žurim prema hladnjaku. Nekoliko minuta sam potpuno izgubljena jer ne znam što kupiti. Nemam pojma što on pije. Na kraju naslažem nekoliko boca piva i bocu vina, za svaki slučaj.

Blagajnica je zauzeta jednostranim razgovorom s kupcem prije mene. On priča i priča, a ona kima glavom.
– Je li ti to možeš virovat? Jebeni internet!
– Tako ti je to, moj Bure – kaže prodavačica nezainteresirano i otvori kasu.
– Dođe ti policija na kuću i neš ti šta nađe. Neš ti! Dvi bombe, dvista metaka i jedan kalašnjikov.
– A moj, Bure, triba si ih bolje sakrit – uzvrati ona i pokuša ga prekinuti, ali Bure se ne da:
– Zamisli ti! Pokupi me policija i to isti dan izađe na internetu. Razumiš, nisam stiga ni materi javit da san u buksi, a već su joj susidi kucali na vrata.
– Koma, moj Bure, koma – kaže blagajnica, ali ovaj put mi se čini da to doista misli.
– Baš to, Mare, koma. Jebeni internet! – odmahne Bure glavom i izađe.
– Oprostite – kaže mi blagajnica – on se doša malo požalit.
Slegnem ramenima jer ne znam što bih rekla. Informacije su nas odavno prestigle.

*

Žurim uza stepenice jer bi on uskoro trebao stići. Dok se presvlačim u odjeću koju sam sinoć izabrala i ostavila preko stolice zazvoni mi mobitel.
– Halo?
– Ej – kaže glas s duge strane – ja sam na parkiralištu blizu tvoje zgrade, ako sam dobro shvatio tvoje upute – glas mu je ugodan, ali drugačiji nego što sam zamišljala, mada nisam ni sama sigurna što sam točno zamišljala.
– Spustim se ja odmah – kažem i žurno izađem iz stana.

Parkiralište je puno automobila, ali na njemu nikoga nema. Provlačim se kroz redove raznobojnih auta i penjem na prste svakih nekoliko koraka da bih bolje vidjela oko sebe. Na kraju parkirališta, u sjeni zakržljalog stabla što raste iz asfalta, vidim muškaraca cijelog odjevenog u crno. Zagleda se u mene pa se nasmiješi. Prilazim mu polako jer odjednom nisam sigurna kako ga pozdraviti. Zbunjeno mu pružim ruku i rukujemo se. On pokuša spasiti situaciju pa me privuče sebi. Moja ruka je još uvijek u njegovoj i naši nas udovi žuljaju dok se pokušavamo zagrliti.

– Bok.
– Napokon se vidimo – kaže on i nasmiješi se.
– Hoćemo gore da se smjestiš? – kažem zbunjeno.
– Ti vodiš, Lucija – još uvijek se smiješi.
Zastanem. Ovo je prvi put da čujem kako izgovara moje ime.
– Hajdemo, onda, Marko – prisilim se izgovoriti njegovo.

*

U stanu je nesnosno vruće pa izlazimo na terasu na vrhu zgrade. Večer polako hvata u zasjedu uporno sunce i boje su sve zgusnutije kao da ih je netko zamrljao. Ograda na terasi je visoka, toliko visoka da zatvara pogled na ostatak grada. Legnem na mlaki beton i naslonim glavu na ruku. Iznad mene plutaju bijeli oblaci kao zračni jastuci po površini bazena u koju se polako uvlači modra noć.

Marko donosi dvije čaše i dvije orošene boce piva iz stana. Nagovorila sam ga da izabere što ćemo piti da bi se što prije počeo osjećati kao kod kuće. Mlaki ljetni vjetar zapliće se o prazna uža za rublje i ostaje zarobljen s nama dvoje na vrhu zgrade. Igra se oko nas, penje uz moje noge i gura moju haljinu uz bedro, ali ona zapinje, baš kao i razgovor koji s vremena na vrijeme uspije prekinuti tišinu među nama.

Pokušavam se sjetiti nečega o čemu smo se dopisivali, bilo čega, ali mi se čini da je netko stisnuo delete u mom pamćenju. On zijevne pa kaže:
– Oprosti, loše sam spavao. Susjed mi renovira stan pa buši od jutra do sutra.
– A zato si se učlanio u onu grupu – kažem veselo, kao da je netko poslao link za moj spas.
– Komišija šta više bušiš jebem mu mater – dovršimo moju rečenicu u isti glas. Sad se i smijemo zajedno. Okrenem se prema njemu i vidim da mi se pokušava približiti. Povjetarac se odvaži i gurne mi suknju više. Pretvaram se da ne vidim jer vidim da on gleda.

Marko ubrzo ode po još piva. Podignem se i sjednem bliže mjestu na kojem je sjedio. Vrati se za čas i između nas spusti dvije boce. Složene u liniju s praznim bocama one čine malu ogradu između nas. Zagleda se u njih i počne ih polako premještati, jednu po jednu. Onda premjesti mene na sebe. Usne su nam suhe pa je svaki poljubac nekako polovičan. Marko zavlači ruku pod moju suknju. Topli zrak i njegovu prsti struje po mojim golim nogama.
– A da uđemo unutra? – upita.

Ne odgovorim ništa samo ustanem. On me povede za ruku i počne skidati već na vratima. Roleta je spuštena pa je soba u plavom mraku od kojeg naša gola tijela izgledaju kremasto i tamno kao da ih je zamrljalo sunce. Moje ruke obavijaju se oko njegovog vrata i leđa, njegove oko mog struka i grudi. Udovi nam se isprepliću sve dok više ne možemo razlikovati čiji je čiji. Onda me polako polegne na leđa i rastvori mi koljena. Moje ga noge zagrle. Svom težinom spusti se na mene pa me ovlaš poljubi u usne, pa u vrat, pa u čelo. Onda ustane i iziđe iz sobe.

Utisnuta u madrac, kao da još uvijek leži na meni, osluškujem zvukove iz kupaonice koji dopiru kroz otvorena vrata. Voda u vodokotliću muklo zašumi pa se obruši u glasnom pljusku. Zatim otvori slavinu i pusti vodu da dugo, dugo teče. Napokon je zatvori i krene prema sobi. Parket mučno pucketa pod njegovim bosim nogama. Čim prođe kroz vrata okrene mi leđa, kao da nešto skriva, i skupi gaće s poda. Brzo ih navuče i legne na sam rub kreveta. Naslonim svoju ruku na njegovu, hladnu od vode, i učini mi se da moja gori. Poželim nešto reći, ali me on pretekne: – Laku noć.

Noć traje dugo jer su sati zapetljani kao mi kad smo tek ušli u sobu. On se stalno okreće i pogledava me jedva otvorenim očima u nadi da će napokon vidjeti da sam zaspala. Ja ležim na leđima, onako kako me položio, i gledam sjene kako se hvataju po stropu. Još sam uvijek gola, ali se ne pokrivam. S njim, ovako ispruženim pored mene, samoća postaje opipljiva.

Iskradem se iz sobe i izađem na terasu kad napokon svane. Popnem se na prste i naslonim bradu na grubi betonski zid. Bilo grada koji me okružuje pulsira kao cvrči u granama drveća koje odavde ne mogu vidjeti. Ovo je jedini grad kojeg znam u kojem se cvrčci čuju usred asfalta. Promatram horizont kojeg podcrtava ograda ispred mene, a kidaju zgrade i reklamni natpisi. Na izblijedjelom nebu tragovi aviona zacrtavaju putove i premošćuju udaljenost, baš kao neopipljivi signal koji nas je povezao.

Na drugoj strani ulice crni pas veselo vodi svoje vlasnike u šetnju. Zajedničkim snagama on i ona vuku uzicu i nasmijani teturaju po pločniku. Poljube se kad pas napokon popusti i sjedne na pločnik. Njihov smijeh dolazi do mene isprekidan i sa zakašnjenjem, ali stvaran kao betonski zid pod mojom bradom.

Otiđem u kuhinju i dugo tražim komadić papira na kojem krivudavim rukopisom napišem:
Morala sam izaći. Ključ je na stolu. Možeš ga ostaviti ispod otirača.
Polako pređem rukom po papiru i osjetim svoje riječi pod prstima. Onda izvučem laptop iz ladice i počnem tipkati brzo, ali ujednačeno. Računalo ostavim upaljeno. U kutu papirića nadopišem: Imaš mail.

 

Luiza Bouharaoua, rođena 1985. u Splitu. Diplomirala kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Priče je objavljivala u The Split Mindu, Fantomu Slobode i Kritičnoj masi. Uvrštena je u regionalni zbornik “Izvan koridora – najbolja kratka priča” i antologiju hrvatske mlade proze “Bez vrata, bez kucanja”. Finalistica natječaja Festivala europske kratke priče (2016./2017.) Dobitnica je regionalne nagrade “Ulaznica” te nagrade Prozak za 2017.

 

Fotografija: Scott Joseph

Oglasi