Vi se ne smijete, draga gospođo, nije ni vrijeme ni mjesto za to. Jasno Vam je koji je Vaš zadatak i držite ga se strogo,nema ulaska na dvorac obuvenih nogu i nema prolaska bez žetona. Kod Vas je sve po propisu, pošteno, pet minuta – deset kuna. Pet minuta ravno, ni sekunde više. Vaše tijelo poznaje taj ritam, ono živi njegove otkucaje i ne treba mu štoperica, istek pete minute osjetite kao udarac u pleksus. Onda ustajete iz svog plastičnog stolca pored gumene grdosije, odlijepite se od masnog premaza napuhane ograde i viknete: “Ajmo! Gotovo!” Glas Vam je oštar, ali umoran, zasićen vječnim ponavljanjem istog.

Bose dječje nožice u trku zaljuljaju dvorac lijevo-desno, djevojčica što je ostala pri vrhu na stražnjici sanjka dolje. Proći će pored Vas ne podižući pogled, neće Vas upamtiti.
Na redu je sljedeća grupa djece: kirbajski dotjerani i čupavi, u poderanim čarapama i koji izuvaju markirane tenisice, oni koji dolaze sami i oni koje prate zanovijetajući glasovi roditelja. Za Vas su svi jednaki, i oni okupani i oni musavi, i oni s razbijenim koljenima i oni razmaženi, sve dok imaju žeton fluorescentne boje, sve dok su platili svojih pet minuta.

Sjest ćete ponovno u svoj plastični stolac klimav od brojnih kirbaja i od Vašeg tijela, tromog i otežalog gužvom vašara i čekanjima u petominutnim razmacima. Odjeća Vam je vlažna, ali ne miriše na Vaš znoj, njega više i nema, Vi isparavate miris dvorca na napuhavanje. Cijela se dijelite na petominutne intervale. U krilo stavljate malenu torbicu, tako bolno kontrastnu Vašem velikom obrisu i iz nje vadite slane štapiće, jedan po jedan. Nestaju iza Vaših tankih usana, lomite ih svojim preplaćenim zubima koji su, u trenutku dok ste ih ugrađivali, bili obećanje drugačijeg života. Gledate nekamo dalje, dalje od ovog dvorca i beskrajnih kolona djece koja ga uz vrisku ljuljaju. U Vama se nakupilo tuđih veselja i ona sada kipe van, žvačete slane štapiće kao da zapravo želite usitniti i provariti ta veselja.

Pripada li koje veselje Vama? U Vašem ga pogledu ne pronalazim, ali znam što će se zbiti. Znam da ćete, kada se pogase svjetla okolnih ringišpila i utihne glazba, izuti razgažene cipele i bosa proći kamp-kućicom, privremenim domom Vašeg privremenog života. Tapison na podu bit će ugodno grub prema Vašim umornim stopalima, gazit ćete po njemu smirujući pulsiranje živaca. Odlučit ćete malo sjesti na svoj privremeni krevet, ali će Vas san savladati i prije no što svučete odjeću.

U tom će snu Vaše tijelo biti zračno. U tom ćete snu mirisati na šećernu vunu dok skačete visoko, visoko i padate na dvorac koji Vas ponovno šalje gore, u prostore beskrajne lakoće. U tom ćete snu biti nasmijani, Vaši skupi zubi nestajat će u bjelini oblaka.

Probudit ćete se po isteku pete minute.

 

Tena Lončarević rođena je 1978. godine u Vinkovcima. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti; radi u osnovnoj školi u Županji gdje i živi. Kratke priče objavljivala je na raznim internetskim portalima i u časopisima. Finalistica je nagrade Lapis Histriae 2018. godine. Uz književnost, zanima se za fotografiju i dječji kazališni izraz.

Fotografija: John Blower

Oglasi