moja su sjećanja na djetinjstvo sretna

gumi-gumi, školica, ledena baba, skrivača, crna kraljica
vesna pisarović
kolači koje smo mama i ja pekle pa ih zagorjele. smijeh
kućice od drvenih daski i kolači od blata

nema bolnica ni vrištanja (tata, tata, tata ustani)
straha da ga pogledaš jer ne znaš hoćeš li ga prepoznati ispod ožiljaka
čekanja da se mama probudi u bijeloj prostoriji sa žicama i čudnim vrećicama

žutim i crvenim i žuto-crvenim
ledenog čaja na previsokoj stolici dok se praviš da ne vidiš kako baka plače

moja su sjećanja na djetinjstvo sretna:
šetnje s bakom i smiješni dječji strahovi (vjetar će me otpuhati, čuvaj me)
priče za laku noć, beskrajno recitiranje ježeve kućice, jelenko
zagrljaji. zagrljaji. zagrljaji.
ljuljačke i dvorci od pijeska i penjanje po drveću i narukvice od tratinčica

nema hladnih zidova ni hladnih postelja ni hladnih ljudi
nema čitanja u mraku, ispod deset deka koje nikako da te utople
ni pišanja u krevet
nema plakanja jer je i peti pas uginuo od otrova jer što’š trošit pare na psa, ionako su potrošna roba
nema potajnih odlazaka u kuhinju da ne vidi da si uzela sestrinu čokoladu jer ih za tebe nikad nema
(za kopile su dovoljne čarape pa što bi ona htjela, dala sam joj krov nad glavom)

moja su sjećanja na djetinjstvo sretna:
vau-vau bonboni
odlasci u trgovinu pa sreća u obliku snjeguljice ili rumenka ili njofre
valjanje po snijegu dok netko viče (pazi, prehladit ćeš se)
vinograd, berba i djed koji mi daje samo gutljaj vina (neće djetetu ništa biti)
prva kava. prva cigareta. prva zaljubljenost. prvo pijanstvo. prvi poljubac.

nema žileta ni ožiljaka koje pokušavaš sakriti dugim rukavima
beskrajnog plakanja u mraku da te sestra ne čuje da se mama ne zabrine
ni odlaska u dom da ne moraš izabrati, da se ne naljute, da ne ispuni prijetnje, da je ne nađeš na podu kupaonice pokraj prazne kutije tableta
nema vrisaka koje nitko nije čuo.

u nekom drugom djetinjstvu
moja su sjećanja na djetinjstvo sretna:
u njemu su mama, tata, baka, djed, sestre. na nedjeljnom smo izletu, jedemo kolače
tata ljubi mamu, baka se smije, mi okrećemo glavu (kako se mogu ljubiti, nije to za djecu)
ali opet je nekako lijepo

u nekom drugom životu
u nekom drugom djetinjstvu

jednom kad me ne bude strah

napisat ću memoare
i nikome neću promijeniti ime
i svi će znati
(i ona)
koliko je bila važna
da mi je dvaput spasila život, triput poeziju i bezbroj puta razum

sestrama ću reći neka ne brinu
i da mi je žao što su plakale, a nije me bilo
da ih uhvatim za ruku
i kažem im da će biti u redu
da mi je žao što su morale
prerano odrasti
ovdje sam

zatim ću zagrliti tatu
reći ću da ga volim i koliko mi znači što je tu
dugo ćemo i glasno plakati
reći ću mu koliko volim njegov smisao za humor
i da se potajno veselim svakom lošem filmu kojeg izabere
da ga ne želim izgubiti
neka me poljubi posred čela
kao što me nekad ljubio
i reći ću mu još da samo on zna
otjerati čudovišta

jednom, kad me ne bude strah
popit ću rakiju
zmija će mi iskočiti iz prsiju
siktanje će zamijeniti misli
prolijevat ću otrov

vratit ću se u onu ulicu
dugo ću promatrati trošnu kuću
i drvena vrata s bravom koja ne funkcionira
pa ih treba podložiti drvenom daskom
da ostanu zaključana
(ako ih dotad ne zamijene)
jednom, kad me ne bude strah

možda među kukuruzom
pronađem
izgubljeno djetinjstvo

Lara Mandli rođena je 1996. u Čakovcu, na dan kad je umro predsjednik Bangladeša. U Zadru studira ruski jezik i književnost i filozofiju. Stalno je dostupna na lara.mandli15@gmail.com

Fotografija: Paul G