Prvi dio priče pronađite ovdje.

 

CIKLONA

Vrijeme. Jedino, nedodirljivo, pokvareno, subjektivno, jedva postojeće vrijeme. Oblaci, naoblaka, još kumulusa, altokumulusa, cirokumulusa, kumulonimbusa, stRATokumulusa, altostRATusa, stRATusa, nimbostRATusa, cirostRATusa, cirusa, bla-bla-bla. Lijepo se vrijeme uzvitlalo iznad bakrenih sajli, zelenih, metalnih povijuša. Oblaci su, više ili manje, manje ili više, voda, po sastavu ili što god. Zeleni oblaci iznad crvenih rijeka, žutih rijeka i prekrasnoga plesa kadavera nizvodno. Burleska, soldateska, burleska! Papige na granama čiste perje. Zeleno se lišće rukuje s riječnim valovima.

– „Dobro jutro, harekrišna jebena rijeko, izgledaš neodoljivo danas! Izgledaš kao kornfleks što ga djeca jedu za doručak, medvjedi, kadaveri, srne, medvjedi, čokoladni medvjedi.“

Ušće otvara usta, gravitacijskom žlicom prinosi i potapa kadavere. Još jedan tragičan dan. Rijeka teče kroz ogromno polje, Polje, ono famozno Polje. Koje polje, uostalom? Podrhtava zapaljena pruga, granate, još malo pa ruše most deset kilometara od polja. Grimizno-zelene kacige jurišaju kroz grimizno-zeleni krajolik, kroz jutarnju šizofreniju. Bum, bum, bumbala! Kabum, kabum, kabum! I opet, kao i svakoga jutra do kraja vremena, rijeke ispiru nanose tragičnosti.

– „Utješite me, utješite!“

O, da! Ona pošteđena djevojčica u stanu stoji u kadi. Hoće li vrijeme, subjektivno, ružno, proturječno vrijeme koje toliko mijenja naše živote, promijeniti činjenicu, jednu malu činjenicu, da su joj roditelji kadaveri? Hoće li? Možda. Nikad ne znaš, nije na odmet čekati, od čekanja nema zla. Možda Bog nešto učini, ne bismo mogli samo tako reći da neće. Možda hoće, možda hoće. Ipak je Svemoćan, majku mu jebem! To nisam rekao ja, već general po izlasku iz kuće. On je rekao tu psovku.

Djevojčica izlazi iz kade, iz goruće nedjelje koja traje… Nećemo više govoriti o tragičnosti, dovoljno je rečeno. Kadar na djevojčicu. Izlazi iz kade. Požuri se malo! Samo da premotam. Grli mrtvoga oca, pola sata kasnije. Brat je mrtav, ojojoj! A što ćeš sada, jado? Bog šuti, vrijeme više nema utjecaj na naše živote, pa dobro…tko je kriv za ovo? Pogledala je preko terase i eno krivca! Na padini brda, veliki crni dim uzverao se preko borova, crno-zelenih borova. Slasno kao varivo. Crni se dim penje do nimbostRATusa, a u dimu se nalazi neobična figura. Tri kilometra visoka figura u crnoj haljini, s ogromnom golf-palica u ruci. Ili je to srp? Ima kapuljaču i zamahuje po brdu, po jelama, po crnom dimu. Je li to Smrt ili Snop Žita sa Sjekirom ili Zastavnik, tj. Rat, nitko ne može biti siguran. Pojavio se ogromni Smrt-Rat-Snop i zamahuje golf-palicom-kosom.

Osjeća srdžbu prema Ratu-Smrti-Snopu, želi narasti tri kilometra i zadaviti prokletoga gada. On je kriv. Kriv je. Rat-Smrt-Snop, ogromna halucinacija na padini brda, naspavala se i pokosila jutarnje klasje. Ljudska pšenica. Pokosila je misli, pokosila je suze, otkucaje srca, a sad se kreće prema Polju, prema djevojčici, prema Vojsci. Tko god da se našao u prizemlju, na padini, u Polju, pred Vojskom, riskira da bude pokošen. Cak. „Ako nema dima, nema ni halucinacije!“ – sjetila se. Možda djevojčica može uperiti veliki ventilator prema padini brda, otpuhati požar, vatru i dim, otpuhati ljudsko klasje. Idi, klasje, slobodno si! Postaje zamorno pisati Rat-Smrt-Snop, Smrt-Snop-Rat, Rat-Snop-Smrt, Smrt-Rat-Snop, Snop-Rat-Smrt, Snop-Smrt-Rat i tako dalje. Kao da sam informatičar. Neka bude Rat! Može biti da sam u krivu, naravno, ali to je rizik života, biti u krivu.

Umivena svježim suzama djevojčica X izlazi iz kuće nakon što je potencija obitelji sa X*4 pokraćena na čisti X. Možda gdjegod postoji kakva druga obitelj, društvo, obitelj Y, na primjer. Ne daj se, Limes! Izašla je na ulicu. Čistačica očito ne zna zanat, pustiti ovako neuredne pločnike i ulice, u bogatim zemljama dobiješ otkaz i za manje.

Dalekom ulicom teku jasni glasovi iz kuća koje nisu sravnjene. Jednu od takvih posjetili su oficiri. Majka je izašla iz kuće i pala na koljena od tuge.

– „Gospođo, ne morate mi popušiti! Samo sam došao reći da Vam je sin mrtav! No, no, svi umiremo!“ – kaže mladi oficir, zatim šaptom komentira: – „Doduše, ne znamo gdje mu je leš ni kako je poginuo. A jebi ga!“

Javio se stariji: „Gospođo, čemu suze? Nikamo neće dezertirati, majku mu jeb…, oprostite! Ovaj…umro je časno, za komad trave. Ali ne one trave koja se puši, nego one koja se gazi. Vi djelujete zdravo i mlado, imat ćete na tone djece. Ja ne znam ni kako se moji zovu, a kamoli koju sam sve napunio…dakle, ništa se ne sekirajte! Ja bih to nazvao deficit suficita, dobitak/gubitak, razumijete?“ – potapšao je mlađega oficira po ramenu.

– „Ha-ha, nadam se da patiš, kujetino! Porodila si govno, u govnima je krepao!“ – utješno će mlađi oficir.

Oficiri su joj dali stoticu da si kupi novu periku.

Djevojčica gorko plače, ovoga puta nije gluma. Oblaci su tako skladni, uzvišene sublimacije vode, sive anđeoske guzice. Cesta u daljini izgleda crveno, aleja drveća je crno-zelena, tamnozelena. Bogami… Djevojčica se želi osvetiti generalu, dobro, ne baš odmah. Najprije traži utjehu, zagrljaj nečijih prokletih pazuha. Sva sreća, ženska od oko šezdeset godina, starija od mnogih krokodila i ružnija, zagrlila je djevojčicu.

– „Ne ne…ne plakati…ne-ne-ne…“ – tješi je stara prostitutka.

Ne vrijeđam, samo činjenica. Moj spektar emocija nije dorastao emotivnosti toga trenutka.

Gospođa je dovezla auto i ponudila prijevoz djevojčici. Pitala je djevojčicu želi li poći s njome. Auto je maslinaste boje, starinski.

– „Aha“ – dijete briše suze i zahvalno sjeda u kočiju.

– „Kamo idemo?“ – pita djevojčica.

– „Na jedino mjesto koje postoji, u Polje.“

– „Z-zašto?“ – pita djevojčica.

Starka se nasmiješila.

– „Zato što nemamo kamo. Ne postoji drugo mjesto osim Polja, nema izbora. Polje je Polje ili Polje nije Polje, kužiš?“

– „Ali…“ – pokušava joj proturječiti djevojčica.

– „To“ – baka nadglasuje dijete – „je nužna istina! Tautologija, baka je uvijek u pravu. Veži pojas, mila!“

– „Neću ići u Polje!“ – opire se djevojčica.

– „Tada nemoj! Ali ti želiš isto što i ja, otjerati Rat. Hibridni rat. On misli da zato što nemamo dovoljno veliki ventilator za otpuhati ga s lica zemlje, da zato ima pravo činiti što ga je volja. E pa nema! Nema!“ – baka se emotivno uskopitala. „Nitko te ne može prisiliti ni na što, dijete drago. Ali ja zaista moram u Polje, pobirati šparoge i kupiti kutiju cigareta, što mogu kad sam ovisnica? Život nas troši na razne načine. Onda, idemo li u Polje, narumenjeno, usnulo, romantično polje?“

– „Aha!“ – kaže djevojče.

– „Odlično. Nemamo vremena za gubljenje. Ah, vrijeme, subjektivno, nadiskustveno vrijeme! Zar ne misliš?“ – upita je baka.

– „Aha!“ – tako je baka legla na gas i pokrenula intergalaktički auto.

Uskladila je brzinu sa svojim godinama, 65km/h. Maslinasti auto, maslinaste, nevoljene krošnje. Brrr, grmi auto. Tihi, jedva čujni kašalj, jedva čujni snop zagađenja leluja za njima.

– „Poznajem te svega pet minuta, a već te volim kao unuku, je li to čudno?“

Djevojče razmišlja, prvi put, ozbiljno razmišlja. Što je normalno, a što čudno? Imaju li simpatija i prijezir kakvu zajedničku notu? Mogu li se pomiriti nespojivosti, crna tijela i bijeli snijeg, crvena krv i zelena tajga? Ili je svemu suđeno biti u sukobu, biti zaronjeno u iluziju mira?Čim odgovori na pitanje koje baka postavi, hoće li time prekinuti tu veličanstvenu laž, ljubav?

– „Ne. Nije čudno. Mogu vam biti unuka ako vi budete moja baka.“

Prostitutka se ozarila, bilo je to nešto najljepše na cijelome svijetu. Suze su joj prekrile maslinaste šarenice, sijedu kosu i svijetle obraze. Bila je prekrasna još jedanput. A onda se skucala u drvo. Umrla je. Djevojka se još radovala okrajkom duše, možda ipak negdje pripada. Sjedili su zagrljeni u autu, bezvremenski. Sjetila se slatkiša iz frižidera, ukradenih. Jesam li kući? Ne djevojko, nisi kući. Na zavoju si, na rani cesto-redarstvene inteligencije. Tko je stavio zavoj na tako opasno mjesto? Otkaz. Toliko su plakali putem da nije nikakav problem pronaći put do kuće gledajući srebrne lokve. Jutro je, noć nije ni pala na ovaj zavoj. Kamo sada?

– „Nabrat ću šparoga za tebe…bako.“ – djevojče je poljubilo meko tjeme gabora i nastavilo krivudavom cestom pjevajući tužne pjesme.

TRGOVCI

Cesta ju dovodi do velikoga skladišta oružja nasred polarnoga mora. Obale podrhtavaju, ledeni asfalt izgleda kao sapun Smrti. Gavrani lete prema Polju poput milijarda meteora. Lako njima, izvanzemaljskim mudracima. Livade čahura zvekeću prostranim hangarima, žute livade, spremne da ispune svoj smisao, ma što god to značilo. Izdišu umorne, prejedene kanalizacije, siroti krvotok gradskoga lica. Civili pakiraju municiju, zatvaraju drvene kutije, zatim kutije pakiraju u kamione, kamione u kolone, kolone u odljev ranjena čovječanstva. Polje. Najvažnija stvar na svijetu, misli djevojče. Nikad nije bila u Polju ili polju, nije se činilo važnim, a eto… Odrasta i uviđa da je Polje veoma važno, vele-važno. Oblaci. Zamisli koliko vode imaju, mogli bismo ugasiti ljudsku žeđ. Ili napojiti suncobrane. Kamioni odlaze, dolaze, voze se, odlaze. Brrrrr, grraa-graaagraaa… viču kamioni, gavrani, kamioni. Je li to dizelaš ili benzinac? Benzinac… a čuj! Nema modernoga vozila koje se tako glasa, progutalo ih živo blato prošlosti. Zato ljudi zaboravljaju prošlost, zar ne, djevojče? Ne želim te izrugivati. Zvat ću te X. Tko se ikad uvrijedio kad bi bio oslovljen sa X? Nitko. Dakle, X hoda prema hangaru zvanom Y. U hangaru Y živi trgovac po imenu Z, kao Zlo, Zoro, Zabadalo, Zlikovac, Z. Ugledao je X.

– „Izgledaš izgubljeno. Imaš li roditelje?“ – upita je.

– „Naravno. Moja mama radi ručak, tata je na poslu, a brat rješava zadaću iz matematike. Mi smo velika sretna obitelj!“ – ponosno će X.

– „Z-z-z-z!“ – zujao je Z. – „Dobro, pa kako to da samo tebe vidim? Nije li tkogod s tobom, djevojče?“

– „Rekli su da mogu sama u grad, u Polje. Imate li viška oružja?“ – sa zanimanjem će djevojče.

– „Zašto?“

– „Zanima me oružje, luda sam za poluautomatskim puškama. Doduše… nemam novaca. Ali ne mora biti potpuno ispravno, toliko da puca.“ – objasni mu ona.

Z gleda u nedoumici.

– „Mogu platiti kasnije, nagovorit ću mamu za novce.“ – ustraje X.

– „Ja… ne mogu ti pokloniti takvo što. Ali imamo granate, dobre su za bejzbol. Ako imaš susjeda koji te živcira, samo mu baciš u kupaonicu dok se prazni.“ – smije se Z. „O.K., izvoliš!“ – poklanja kutiju granata gratis.

– „Hvala puno!“ – sretno će X.

Nije imala susjeda jer je vojska razorila čitav stambeni blok.

Hoda pored lanaca dućana, imaju crvenu tendu na kojoj piše bijelo slovo K, možda kratica za Kadaver, Konzum ili Kriminal. Ulica je tamna, nebo svjetlosivo. U mraku drveća, naziru se trgovine, oker-slova, grimizna slova, zeleni križevi, plave svastike, stara gospoda, trgovci. Radio hrče, cijelo selo spava. Tamne figure prodaju svjetleće voće, kruške, limete, rakete za proslavu. Čekaju, strepe od krvave kiše.

– „Kupite nešto, lju-u-udi …“ – nariče trgovkinja, tužna lavica bez mladunčadi.

Ratni veterani sjede na zidu, igraju ruski rulet praznim cijevima. X pogađa tuga, briga, ne izgleda sretno, no! Što se to nadvilo nad brdima, odjeveno dimom i sunčevim zrakama? Izgleda prekrasno, kao idealna vjenčanica, baš je tako zamišljala idealnu haljinu. Sunce. Smrtonosna djeva šutira svadbene darove, spaljuje sela, uzrokuje kvarove. Zašto Rat ne ode?

– „Odi, ostavi nas na miru!“

Rat se zamislio, ali njezin bojazni glas nije dovoljan razlog za njegovo povlačenje. Čeka na padini brda odjeven velom udovice. Sraz nespojivosti, to je Rat. Toliko se razmahao da poskakuje, levitira, blagoslivlja, uspavljuje zapaljene čete. Hajde ga zaustavi! Srest će se jednom na raskrižju neba i zemlje. Rat je tužna djeva koja gori nad poklonima mrtvih.

– „Ako te ne mogu ubiti, udaj se za mene!“ – viče lutalica kroz ljubičasti mrak.

X-e, nitko te ne čuje, posebno ne Rat. Šetnja traje cijelo poluvrijeme. Miris Polja širi se posvuda, ostaje u hrani, piću, udahu dnevnoga spavalice. Dudov svilac prede vojnu bazu na grani.

– „Djevojče, izgledaš napušteno! Ja se zovem Kako me je Majka Nazvala, drago mi je!“ – pojavila se odnekud donekle mlada gospođa. – „Kako se zove to voće koje nosiš? Avokado? Čekaj malo, to su granate! Majko mila koja si me nazvala! Odakle… gdje si ih nabavila? Skupe su, znaš.“ Šutnja. – „Daj to meni, imam svoje skladište. Izgledaš pospano, hoćeš li prespavati kod nas?“

– „Kod koga?“ – upita djevojče.

– „Nas, pa ne valjda kod Njih?“

– „Može. Ali trebam te granate.“

– „Dobro. Dođi, moja kuća, naša kuća, lijepo je mjesto. Imamo radio! Lijepi radio, ratni. On grmi veseljem. Onda se javi komentator i kaže: – ‘Trebamo pojačanje, nalazimo se u rovu broj A, A kao Agatha Christie. Donesi rakiju, ovdje vlada kriza!’ Zabavno!“ – kaže osoba koja se zove kako ju je majka nazvala.

– „Zašto mi pomažeš?“ – pita X.

– „Ne znam, tako! Zabavno je. Ti si malo manje zabavna, izgledaš potrošeno kao kutija cigareta. Moj je suprug trgovac poput mene. Trguje svime, voćem, oružjem, ljudima i ostalom stokom. Što znaš o karnevalu?“ – upita djevojčicu.

– „Ne puno“.

– „Karneval je šareno lice Rata. Simbol trgovine. Kad počne karneval, ljudi ukrašavaju ulice, nad cestama vise njegovi krvavi osmjesi, obojana užad. Volim Karneval!“ – kaže dobra vila kojoj je majka nadjenula ime.

Rat ima milijarde maski, nasmiješenih, našminkanih obraza. Rat se umorio, uskoro će se baciti na krevet Polja, utisnuti svoje radosno, krvavo, milijardama puta našminkano lice. Djeva se sprema za vjenčanje. Vila najprije razmišlja, pa nastavlja govoriti.

– „Moj suprug je dobar tip, čisti ulice od smeća, donosi novce, hranu, viceve, a ja mislim za njega. Mi smo nerazdvojni, volimo se, zaista. Što bi ti napravila da te suprug vara, teoretski?“ – pita dobra vila.

X djeluje zbunjeno, bilo bi to bezobzirno učiniti. Varati, kao varati na pokeru, nije dobro varati.

– „Pa… ne znam. Ne, ne bih bila sretna.“

– „Da, razumijem što pokušavaš reći. Gdje su ti roditelji?“

– „Oni su doma, odmaraju se.“

– „Blago njima! Ja se du-u-ugo nisam odmorila! Ovuda dušo!“ – došli su do balkona.

 Gospođa koju je majka nazvala donosi koktel radosti, s neba ubire šećernu kocku zvanu Mjesec.

– „Podsjeti me mila, je li ovo ljeto ili zima?“

– „Nešto u međuvremenu. Sviđa mi se koktel, gospođo!“ – diskretno će X.

– „Baš mi je drago! S obzirom na to da ratujemo, bit ću potpuno iskrena s tobom. Želiš li biti moja roba?“

– „Oprostite?“ – zbunjeno će djevojče.

– „Pametna si djevojka. Sigurno si zaključila da vodim lanac prostitucije do sada. To su dobri poslovi, zaista! Mušterije su samo odabrani.“

– „Molim?“

– „Koliko imaš godina?“

– „Osamnaest.“

– „Ha-ha, dobra! Pitam za ozbiljno.“

– „Dvanaest.“

– „Eto vidiš, nisi tako stara.“

– „Ne želim!“

– „Zaboga, koga briga što ti želiš!? To je dobar posao. Imaš li blage veze koliko je danas teško doći na tržište rada? Blage veze!? Tržište rada je najvažnija stvar svih vremena. Ja riskiram za tebe, da te zaposlim, a ti odbiješ. Tržište rada! Jako drsko! Jedino što je važno je valuta i ubijanje, ostalo može čekati!“

– „Hvala vam na velikodušnoj ponudi, ali morala bih poći!“

X bježi kroz akvarij ulice noseći granatu u džepu.

Nizbrdica koja teče niz planinske vrhove, kanjone i dimnjake vodi ju do nove čistine. Parkiralište, narančasti autobusi leže na suncu. Travnjak topline raste iz betona, pretvara stabla u grmlje, nebo u more, autobuse u riđovke. Ventilacije iz hladnih domova mašu pticama na krovovima. Kaučuk autobusnih cipela miruje kao jezik umorna psa na omari. Oblacima nema ni traga, no cepelini zamagljuju horizonte. Autobusi-harmonike parkirani su duž cijeloga okretišta, ali svirača nema. Sveukupno, parkiralište izgleda kao golema zvijer razjapljenih čeljusti, strpljivo čeka da naivni plijen naleti u češalj unakrsnih zubi. Aroma benzina struji zračnim tepihom, vruće je kao u gejziru. Začuo se prvi pucanj, devet puta za redom. Čarka. Mitraljezi, kalašnjikovi, strojnice, vapaj pogođenoga. Padaju čahure kao zrikavci. X je utonula u zamišljenost, vratila se u subotu. Zvuk metaka odjekuje u njenom sjećanju kao mikser za zrna kave, prije nedjelje, prije bake, Z-a, generala… Majka se rano probudila i dolijeva kavu, otac spava kao zaklan, brat je prespavao kod prijatelja, vraća se kući.

– „Prekinite paljbu, pička vam materina!“ – netko je vikao iza harmonike.

– „Ha-ha, nichtschissen! Feršten?“ – drugi se zafrkava.

– „Razumio sam ono zadnje, meni jebeš mater?“ – kaže tip na drugom kraju.

– „Reko: prestanimo, ljudi!“ – viče opet onaj na prvom.

– „Mene zoveš čovjekom? Sad si pretjerao! Da prestanemo? A… šta, zašto, ša’ predlažeš?“

– „Ako niste primijetili, s druge strane parkinga ima civila. Udrimo po njima! Po magarcima, jebeš ovo!“

Ubrzo se začulo orijaško zavijanje, pomirene strane zajednički jurišaju prema pastirima izvan ograde parkirališta. Raspalili su paljbu po nemoćnima, ovcama, starcima, psima, djeci, žene su silovali pa ubili i bili su ponosni.

– „Živio Rat!“

– „Živio!!!“

– „Tko si ti!?“

– „Ja sam ubojica!“

– „Koga ubijaš!?“

– „Nije bitno!“

– „Zašto ubijaš!?“

– „Jer mi se diže kurac na prizor leševa!!!“

–„Je-e-e-e!!!“ – urlala je horda naoružanih majmuna.

– „Ji-i-i-ha-a-a, jiha konjiću!“ – sviću duševne boli.

Natovarili su tijela na viličare, u bagere, a ponekad bi ih nosili na ramenima. Odnijeli su ih natrag na parking. Niotkuda, okupila se svjetina, pljeskali su i navijali za njih.

– „Naši osloboditelji, živjeli!“ – narod se raduje, otvorili su sajam na mjestu genocida.

Do sutona donose tijela, žene odsječenih grudiju, a ostatak noći jedu janjetinu i slažu trupla u kabine autobusa. Ljudi kupuju mrtvace, njihove lubanje tjeraju zle duhove. Kobasice se prže na roštilju, do svitanja i harmonike. Gorjele su logorske vatre, pilo se vino, osobito bijelo, za gospodu. Pojavio se pozlaćeni papa da priča o siromaštvu i blagoslovio važan događaj u borbi za Kristov grob, sveta voda ispire ždrijela. Žene liježu pored pokojnika i pričaju im uspavanke. Pod zvjezdanim nebom platane nose pelud boje limuna, neonske svjetiljke padaju po čelima noći. Autobusi bruje, tople žarulje u njima dokazuju da samo hladni metal može imati svijetli um. Parovi se grle i zabavljaju na sjedalima, pripiti, zaneseni.

Ujutro, nakon cjelonoćnoga provoda u harmonikama, teturaju kroz pritvorena vrata kao prejedeni pingvini, smrad truleži postaje nepodnošljiv. Gutljaj tekile ispire ždrijelo, ono što ostane polijeva se preko poginulih. Muhe i pare etanola jednoga su tipa srušile u nesvijest pa je skončao s ostalima. Donijeli su aparate za gašenje požara, štapove i slične male objekte, upalili autobuse i zaglavili objekte na mjestima gasa. Onda bi iskakali iz vozila kojih je bilo mnogo. Poslali su ih u različitim smjerovima, neke u centar grada, druge u smjeru sela, treće prema rijeci. Ostao je zadnji autobus, njega su zapalili i poslali pored skrivene djevojke, prema uzbrdici. Autobus riče, vrišti i pjeva, naposljetku uzlazi na vrhu brda i nastavlja letjeti nebom dovijeka. Družina se razišla.

X je sve promatrala s druge strane doline smrti. Cijelo vrijeme sluti kako se nešto gadno i mračno tetovira na njezinu mozgu. Mreža za hvatanje emocija. Osjećaji su ulovljeni poput jata riba negdje u primozgu i ne može ih pronaći, zapeli su kao bratova lopta na drvetu. Mrtva, hladna i prazna, ali ponajviše mrtva, promatra stratiše, tihe deračine koje ostavljaju blijede tračke impresije na mlakoj grimasi. Jiha konjiću!

Nastavlja se…

Fotografija: Tony Koloski