Karepovac nije mit.

A na ovoj rivi galebovi ne uzmiču pred ljudima.

Svakim kilometrom udaljeniji od laptopa i činjenicom da si na pitanje „Želite li isključiti alarm?“ odgovorio DA započinje tvoj kratki bijeg.

Ljetovanje na moru za tebe ne može biti ljetovanje na moru jer ti ljetuješ i jesenuješ i zimuješ i proljetuješ na moru.

Ti ne možeš nositi rashladne torbe pune organskih kašica i pelena i kantice i grabljice i vlažne maramice na neku gradsku plažu gdje ćeš se naći sa svekrvom jer, eto, žena ima vremena, a ti ne znaš odbijati ljude. Ti ne možeš imati četiri tjedna godišnjeg odmora i ti ne možeš završiti sa sjednicama i maturalnim zabavama i popravnim ispitima i ekskurzijama i rokovima pa se izležavati na nekoj gradskoj plaži premazana Niveinim zaštitnim faktorom 30. Ti ne možeš ni otići na pet dana u Irsku pa se napajati onom njihovom vilenjačkom zelenom i bajkovito olovno sivom. Ne možeš ni u Sarajevo, ne još.

Ali zato svoj tjedan slobode (poput Fantoma slobode, slutnja i zagonetka; nagovještaj mogućeg) započinješ kombiniranjem zaljubljenosti u antičko doba i sedmu umjetnost – forma: samo kratko, molim! Žesta na platnu u mraku u kojem stvarno nemaš pojma ama baš ni o kome.

Splitski filmski festival podsjeća te na umrli zadarski filmski festival – formom, volonterima, nekolicinom „imena“ koja su već afirmirana u tom svijetu u kojem je važno imati svoj glas i definirati stil, činjenicom da na headlinerske filmove dolaze oni koje ne zanima toliko film koliko fotograf ispred mjesta projekcije, činjenicom da na kratke filmove koji su kao praline u kutiji – nikad ne znaš koji okus te čeka dok ne zagrizeš – dolazi malobrojna publika.

Split ima savršenu kinodvoranu nasred Dioklecijanove ulice, idealnu za ovako „male“ projekcije za malo ljudi. Ono što si pogledala te ili:

  1. a) zgrozilo zapravo
  2. b) pozitivno šokiralo + zgrozilo na ugodan način
  3. c) rastužilo
  4. d) nasmijalo
  5. e) sve od navedeno

To je moć kratkog filma. Kao i kratke priče, to je kostur, krletka, vješalica, biskvit bez kreme i glazure.

Ne moraš ga pretjerano razumjeti. On je samo trag u vremenu, otisak, definicija stila, ideje, prezentacija snimateljske i montažerske tehnike. Što bi samo rekao Dioklecijan da zna da sjediš u kožnoj fotelji i da si skinula čizme jer te bole stopala i nitko te ne vidi u mraku, a na sjedalu piše „Alfred Hitchcock“, ipak si ti došla iz Zadra.

A Peristil te dočekao u sivom plaštu. Ma… i malo žućkastom, opran kišurinom, prepun turista pod kišobranima bijelim, crvenim, crnim, prozirnim, rozim, bomboni Smarties prosuti po Peristilu, sa svojim selfie štapovima i maskama na licu i blago zainteresiranim pogledom, sa svojim vodičima, sa svojim golemim fotoaparatima kroz koje jedino i vide ono oko čega se kreću.

Ona mala sfinga šuti i jako je umorna.

Kiša ne prestaje padati, a ti otkazuješ dogovor za prvu kavu pa je piješ sama nasuprot pokojnoj knjižari Morpugo i slušaš prvo Daleku obalu pa Josipu Lisac pa Queen pa Erica Claptona, sve po izboru radija Dalmacija.

Malo si gladna, ali adrenalin i kiša jednako su snažni. Podsjeća te sada Split na Zadar 11. rujna 2017. i moliš se antičkim božanstvima da se ne ponovi takav scenarij jer ove čizme su nove i još ih ni mazala nisi.

Kavu piješ polako, bliži se podne i čuje se zvono. Upoznaješ ekipu s festivala, popunjavaš putni nalog i to na engleskom jer više nemaju na hrvatskom jeziku pa se osjećaš baš nekako strano, kao da pušiš i nosiš beretku i ime ti je Emmanuelle ili Claudette. Ne možeš odoljeti, tražiš najbolje svjetlo – ispod popularnog „kruga“ s komadićem neba – fotkaš se stoput unutar Vestibula – znaš da je ovo mjesto posebne težine, predvorje za cara, u glavi čuješ neku glazbu koja bi ga dočekivala kada bi se pojavio u nekoj skupocjenoj togi.

Kiša lagano prestaje i rijeke i rijeke turista kreću se gradom, ti ne znaš ima li ovdje Splićana, dodiruješ palac Grgurov i nekako si sretna i istovremeno napeta jer moraš jesti i naći stan u kojem večeras spavaš. A znaš samo adresu i ime „tete“ Ane. Nemaš pojma gdje je Spinut, ali Google Maps sve zna.

Oblaci se razilaze, počinje pržiti onako kako inače zna u Dalmaciji, onako da te bole oči od neba i sunca i refleksije na bijeloj rivi i plavom plavom moru.

Ručak kao tankanje goriva i ideš dalje. Orijentacija ti nije jača strana, ali zato imaš moć u nogama. Navikla si na pješačenje. Zastaješ na svakome zanimljivom izlogu, a ima ih tako puno.

Nemaš puno vremena. Ni prostora! Ovdje je sve uže nego u Zadru i sve je nekako zagušljivije i kamenitije, uzbrdo i vijugavo i klaustrofobično. Baš kao u Zadru i ovdje vlada carstvo pizze i burgera.

Turistkinje omotane ružičastim maramama u jednome malom poke bowl kafiću nazdravljaju zelenim smoothiejima. Tu je i Djed Mraz, viđala si ga po Zadru, ali izgleda da mu je Split prvotna postaja.

Prokurative. Zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta. Gori. Gori, gori, ovo nije Zagreb, ovdje isto vrijedi pravilo „gori-doli“.

Pronalaziš zgradu i stan, upoznaješ tetu kod koje spavaš. Soba je ogromna i samo tvoja, ali nije važno jer već si natrag u centru. Kava s pogledom na more, razgovori koje razumijete samo prijateljica i ti, književnost, kultura, turizam, ljudi i običaji, mačke, psi, zakoni i natječaji, projekti i planovi, čitanje i čitateljsko prigovaranje, hahahahah – dosada živa!

Dioklecijanovi podrumi su impresivni, posebno kada se sjetiš da je to zapravo bila crna jama grada. Opet te probadaju scene iz serija i filmova, zatrovana si tim virusom tipa HBO. I vrijeme je za filmove…

Sljedeće jutro – glava ne boli – dobro si prošla, pazila si da se ne napiješ kao što uvijek i paziš jer se nikada ne opustiš toliko da te netko mora prebaciti preko ramena i nositi doma. Put te vodi prema Bačvicama koje su tako tihe i mirne u deset sati kao da ljeta nije ni bilo. I ovdje je prisutnost turista nešto manja, čuješ riječ ŠKOVACA što stiže sa stola do tebe u kafiću Žbirac i to ime ti je nekako splitski simpatično, čini ti se kao da su oko tebe TBF-ovci i bivši Dječaci i muškarci nose neke niske patike, a žene ne puše cigarete, nego duvane i imaju jarkoružičaste ruževe i goleme naočale za sunce, a sunca ni nema.

Prijateljica te vodi u antičku Salonu gdje si potpuno očarana amfiteatrom i još više iznenađena kako ovaj golemi turistički potencijal djeluje kao napušteno nogometno igralište. Reljefi su prekrasni i pitaš se gdje su samo nestali svi ti ostaci jer ovo je ljudima bila oaza kamenog materijala za gradnju, privatni kamenolom, a kako se sunce pojavljuje, ona kamena bjelina dobiva na jačini i nestaju jutarnje sjene. Pokazuje se duh antike u svome punom sjaju.

Putovanje se bliži kraju, sjediš u busu i znaš da ne ide autocestom, nego obalom. Imat ćeš priliku doživjeti i Trogir i Kaštel i Primošten i Šibenik i u Šibeniku ćeš se sjetiti kako imaju super knjižnicu koja te podsjeća na NASA-in institut i doživjet ćeš napadaj panike kada skužiš da si trebala na WC dok je bilo vremena i malo ćeš poludjeti kada baba iza tebe ne prestaje lajati na mobitel, a ne rade ti slušalice i malo će te nekako stegnuti oko srca kada dođeš do Pakoštana jer već si jebote tu, kako je bilo sporo pa sad odjednom više nije. Imaš nešto videomaterijala i još nisi savladala neki dobar program za montažu, ali to ti uopće nije važno jer te zabavlja slagati mali mozaik s putovanja. I evo ga Zadar, radovi na Bulevaru – ŠTO JE NOVO – državni je praznik pa je ponedjeljak postao nedjelja.

Ali nema odmora za one dečke koji i danas tamo na Peristilu glume legionare.

Repriza iz povijesne čitanke za nove rijeke turista koja se ponavlja i ponavlja baš kao što se umnažaju fotografije tih drevnih znamenitosti na društvenim mrežama, u bespućima virtualne stvarnosti, jer ako jednoga dana sve pogodi neka sila i sve nestane, ostat će zabilježeno, u međuprostoru, gori? doli? Negdje u nekoj drugoj dimenziji.

 

Iva Pejković (1984., Zadar). 2009. diplomirala na Odjelu za izobrazbu učitelja Sveučilišta u Zadru. Objavila roman Mačka u čizmama (Katapult, Rijeka, 2007). Vodi Klub čitatelja za mlade u Gradskoj knjižnici Zadar. Glavna urednica portala eZadar. Nekoliko godina vodila blog za Večernji list s književnim kritikama i tekstovima posvećenima knjizi. Kratke priče objavila na više portala te u Zarezu, Slijepom putniku i zbirkama Samo ti pričaj i Rukopisi33. Predsjednica Udruge Zadarskih pisaca ZaPis s kojima organizira Kalibar festival i više kulturnih događanja tijekom godine u Zadru i županiji s ciljem inovativnog pristupa književnosti i promocije domaće pisane i čitane riječi.

Fotografija: Elliot Margolies

Oglasi