Namreškana geometrija

 

Gledali smo neki drugi grad u retrovizoru,

zgrade su se uvećavale i promicale, u odrazu sasvim nove,

neke druge, ne ove, nikad viđene, smanjivale se i nestajale.

Gledali smo neke druge prozore i pročelja

hvatajući detalj, drugu stranu baroka i secesije, drugo lice

socijalizma, četvrtu dimenziju trga kojim promičemo,

odmičemo, pokušavajući shvatiti je li to ono što smo odabrali,

odavno spoznali,

jesu li ovdje umrli svi ti ljudi

koji se smanjuju i nestaju.

Pri različitim brzinama ista ta ulica, isti taj trg,

u središnjem ogledalu bili su nesagledivi,

a mi smo daleko putovali da bismo došli ovdje,

mi smo zaista odavno putovali.

Odraz prometnih znakova u lokvi,

njihova poleđina okrenuta naglavačke, naopaki

jezik pokraj puta,

namreškana geometrija koja stalno navire,

jedna sasvim konkretna zabrana prolaska isparava u oblake

odakle će opet padati

na veoma široko područje,

uvijek isto i novo.

 

 

Vježbanje agonije

 

Dok sjedim i čekam početni impuls

nadolaze mi samo banalne stvari:

limenkama okićeno božićno drvo,

ušećerena jabuka do grla u problemima,

moja ruka u debelom crijevu krave.

 

Ipak, polja se spuštaju kao slapovi

na žalosnoj vrbi, jedno za drugim,

vinogradi, voćnjaci, njive, šume,

u nepravilnim razmacima promiču

čvornate jabuke i loza, staračke ruke

poodmakle u poreznoj reformi,

lješnjaci, lubenice, razdijeljene

linijama, strogo parcelirane, sputane

plohe pšenice kao čopora hijena u kavezu,

jasena, hrasta i topole u zbirnoj imenici,

između, u nizu, u ponavljanju.

 

Polja se dižu i spuštaju, nebo diše,

sjedim, a idem, fizika je zadovoljena.

 

 

Pjesma sjena

 

Malo po malo u meni sve je mračnije: kutovi,

bridovi, stablo limuna u podrumskom ćošku,

pod pilećom žaruljom.

Toplina ulazi u pigment kao neprijatelj

u minsko polje. Tako povijest ulazi u ove krajeve,

limfa munje, kuću otvorenih dimnjaka,

u nju, iz nje.

Iz noćne paprati izlazi pogurena sjena.

Mjesečar uronjen u pigment,

nož uronjen u vrisak svinje, goveda i zeca.

Sjena životinje

jednaka je meni,

fatalno pretapanje i gubitak između koraka,

nikad u raskoraku,

mrtvilo koje razvlači pelud

i vraća se nazad u sebe, tihu gravitaciju.

Lišće u podrumu upija tamu, toplina opada,

stojim i gledam,

dozrijevaju plodovi.

 

Izbor iz zbirke ‘Doba bršljana’ (HDP, 2018.)

Davor Ivankovac (1984., Vinkovci) završio je osnovnu i srednju školu u Vinkovcima, te Filozofski fakultet u Osijeku. Poeziju, kratke priče i književne kritike objavljuje u nizu domaćih i inozemnih časopisa i portala, a poezija mu je prevedena na nekoliko jezika, te zastupljena u nekoliko panorama i antologija. Dobitnik je nagrade Goran 2012. godine za zbirku poezije ”Freud na Facebooku”, te Lapis Histriae 2017. za kratku priču ”Ponedjeljak”. Objavio zbirke poezije: ”Rezanje magle” (2012.), ”Freud na Facebooku” (2013.) i ”Doba bršljana” (2018.).

Fotografija: Bridget Bradshaw