BEZ VEZE

Ćudljiva se narav stvara iskustvima
materijal skupljen s više lokacija
Sjevernije od toga ne ide – rekli su
Ali išla sam..išla bih ponovno
Što god da mi tvrde kako ne može
Dokazati ću suprotno
Jer jarice rogove često u tuđoj ogradi ostave
Kudikamo sreće za ovu što ležala je godinama
Pod kamenom
Uparena u toj misli, djelujem individualno
Samotno
Moćno
I stružem s lica skamenjenu masku nakaze
Stružem, stružem otpatke prolaznika
Dolaznika, susretača
Otpatke..patke..ot..ot
Od svakoga emocionalna inteligencija guta ćorak
I ostajem samo ja
Sa sobom
Zauvijek
Oduvijek
Vijek..jek..jeka..eko..eho..
Reci mi
Spavaš li
Dišeš li
Gledaš li
Kopneni moj zumbule
Pješčani moj pokrivaču
Idejni ljubavniče
Splela bih se i opet s tobom ponovno
Počini na mojim prsima
Nisu za vraga oblikovane teškim kostima
-Godine izgleda ipak čine svoje
Moje, naše, Janezovo, tuđe
Tuđe..tko je u tuđini od nas?
Spas? Ma
Jebe se prirodi za ljudsku vrstu
“Ne naseljavajte jebene planine i okolice vulkana ukoliko niste spremni na iznenadno umiranje”
Pojmovi poput -nikada, uvijek i sigurno- ne postoje
Izsolite ih iz svojih rječnika
Nepovezano zaokružujem procijeđenu poantu
Tretiraj ljubav kakvu bi i sam grlio
Jess..
Ne..
Da..da..da..
Grlio je.. je
Zvonio je pod mojim prozorom kao bijedno mače
Dozivao me mislima kojima sam se vjerno predala
Jesam, jesam priznajem.
Htjela sam pobjeći ali vezao je moje srce od utega šest
Samo šest.. možda dva
Možda je vezao
Ono.
Zasigurno nikada nije pošlo za rukom ijednom živućem do tada
Da tracka svoj ugled oblikujući staro željezo
Stare mašine..stare pećnice..staro..
Uređaj u red daj, u nešto svrsihodno
Oh da..uređaj
Alat i krijes u jezgri posaditi…ta, nećemo liječiti posljedice kad nam je uzrok poznat
Hmmm…jebeni NLP i tvoje vješto površno skičanje
Jebi se, onako mudro kako samo ti znaš
Što se mene tiče
Svejedno mi je razgrćeš li našu postelju dok stiskaš bedra neke domišljatije.
Malo je reci kako mi se zgrči tijelo od same pomisli na djetinje iščuđavanje i potanko seciranje svake milisekunde bezobrazlukom
Intuicija mi je toliko puta rekla: bježi
Bježi i ne vraćaj se, nikada
Ti Petra nemaš stanište
Prebivalište, boravište, odmorište ne
Ne ne ne
Ni da ni ne ne ne
E
Konkavna su moja osjetila..repetitivno udaram glavom o zid
I probijam ga..o da
Odlazim
Ja i moji rogovi
Pratimo zamak dana
Jer znamo gdje se skriva sveta monotonija
Ponovnih rođenja
Brata Sunca

Jednom kada profiltriram bujice ..rasplinuta sjećanja vezat će cjelinu
Biti će to crtež života
Prvi
I odista
Posljednji
Jednom
Nekada
Na kraju ove melodrame
Bez početka i kraja
Tko drži konce
Lutkara?

 

 

OBLIKOVANA OKTAVOM

 

Hang ostavlja vječni trag, Wertheru
osluhneš li ga sekundu duže…nestaješ
evo moja duša zaplesa uz žuborne oktave
gubim se, nestajem
žlijezde izlučujem stvarajući šrge
želim te još malko slušati
obećajem, nikada se više neću razboliti od tuge
razorenoj fantaziji lijepi stara čulstva
handpan, pa sve kida, kida i lomi
zaboravi zaboraviti
voljeti
oh da
naučiti ću te, šapuće Hang
dok ti se niz vlasi kestenje provlače pahulje
i nikada nije hladno
pleši
oh da
usnama oblikuj ukras najljepši…osmijeh
i digni ruke visoko u nebo, dodirni ga
prepusti se organumu, triplumu…

pod kožom se mreškan sastav budi
samoobnovljiva suzna paperja
stilom ophođenja ka lukavošću osjeta
zajedno crtaju mapu negdje u dubinama svemira
olukom se djetinje krčkarim
spremna zaletjeti se u neizvjesno Sutra
popločeno u vremenu bez vlasti nad gorčinom
potencijalna za ubrizgavanje glazbene nedođije
sviraj mi
neka, gubim, se
ipak, zaljubljena sam u ansambl lutalica
Svarogov trenutak

 

Petra Zelenika

Fotografija: Anne Bolinho

Oglasi