Prethodne nastavke pronađite ovdje i ovdje.

 

CRKVA

 

Nekoliko brda okružuje Polje, a na jednom je X već bila. Na vrhu susjednoga brda nalazi se čitava pamet Vojske, Crkvo-Vlada. To je kombinacija Crkve i Vlade, ali pretežno Crkve. Crkva je crkavica doline. Crkva je jedina crkva koja postoji, turbo-crkva. Vrh toga brda glavni je grad doline, jedino mjesto na svijetu. Kažu da iza brda žive Levijatan i druga morska čudovišta, a tko god pokuša doći tamo, pada preko ruba svijeta. Osim, očito, čudovišta. Ako je to rub svijeta, odakle voda za morska čudovišta? No, pustimo detalje! Dakle, Crkvo-Vlada je mozak svijeta, vrlo, neizrecivo, eksponencijalno mudriji od bilo čijega drugog mozga. Oni znaju sve, čuju sve, popiju sav alkohol i sav mozak. Tako su napredni da se čitava dolina klanja i nudi spolne usluge velikom feudalcu za šačicu kruha. Pokajte se!

Uglavnom, s obzirom na to da je prekrasno doba godine, X odlučuje posjetiti državni vrh. U proljeće drveće napokon baca rumeno lišće. Crkvo-Vlada je smještena u kamenoj tvrđavi poput Bastillle, okružena vodenim rovom s trima aligatorima. Ima četiri male kule na rubovima krova kojima patroliraju papige. Prići se može jedino drvenim mostom, a pri ulazu je željezna rešetka koja se spušta tijekom opsade kao u srednjem vijeku. Oko tvrđave se nalazi gradić ili selo, kameni zidovi, crveni crijepovi. Pored tvrđave je mala crkva, kao da želi biti razorena. Ispred crkve se nalazi zeleno, umjetno jezero s malim vodoskokom, okruženo niskom ogradom. Ograda je presvučena kožom anakonde, toliko dugačke da izgleda kao poraženi zmaj. X je došla do ruba svijeta i pogledala dolje. Doista, bio je to kraj svijeta baš kako su rekli, beskrajne plantaže oblaka. Na njima pasu meteorološki baloni, plivaju duge. Tamnosivi neboderi vise s nebesa poput brade savršenoga Boga. Žuti prozori, plavo nebo, bijeli rajski eter.

– „Sviđa li ti se pogled?“ – upitao je glas iza nje.

Bio je to fratar, zakopčava šlic i pruža ruku milosrđa.

– „Ja sam Onaj koji Jesam, drago mi je!“

Iz stražnjih vrata župe iskrao se pokunjeni dječak i nestao.

– „Kako se ti zoveš?“ – pita Onaj koji Jest.

– „Zaboravila sam. Može biti da se zovem kako kod da su me nazvali, ali ne bih inzistirala na imenu, drago mi je!“

X se rukuje s fratrom.

– „Pa dobro, ženo, što radiš ovdje? Piše da je ovo zabranjeno za smrtnike, samo Duh Sveti može kročiti ovuda.“

Fratru se učini da se djevojče osjeća krivom pa udjeljuje oprost grijeha.

– „DominusnosterJesusChristus te apsolvat; et ego auctoritateipsus te apsolvoabomnivinculoexcommunicationisetinterdictiinquantumpossumet tu indiges. Deinde, ego te absolvo a peccatistuisinnominePatrisetFiliietSpiritusSancti. Amen.“

– „Što to znači?“ – pita X.

– „To znači da su ti grijesi oprošteni i da možeš bez tereta krivnje hodati pod kapom Gospodnjom. Inače život postane težak kao oklop kornjače, ljudska se kičma savija od srama pred Božjom osudom. Dođi, dijete, idemo se pomoliti zajedno!“ – odlaze prema kapeli.

– „Gdje su ti roditelji?“

– „Doma, majka pravi ručak, brat piše zadaću, a otac je na poslu.“

– „Dijete, ne moraš lagati pred Gospodinom, tvoji su roditelji mrtvi, zar ne?“

X se potpuno izgubila, više nije bila s propovjednikom, ni pored fontane, ni na kraju svijeta, nema je. Fratar ju tješi.

– „Znaš, ništa zapravo ne umire. Bog se pobrinuo da svemir reciklira nebeska tijela, zemlju, kadavere. Možda tvoja mama bude jednoga dana gorivo za automobile kao što su danas dinosauri. Zamisli da mamica leti na svetom oblaku ugljičnoga dioksida. Ili da tata posluži kao umjetno gnojivo za naše veličanstvene farme. Moraš voljeti ovo podneblje, rat – mir, ljubav – mržnja, siromaštvo – bogatstvo… Sve ti je to isto. Svi smo jedno, jedno je sve… Ili je možda sve jedno, svejedno. Bog se pobrinuo za patnju i glad u svijetu jer Bog je dobar. Patnja je dobra jer loše je isto što i dobro. Tvoji su roditelji mrtvi, božja volja, a ti moraš biti zahvalna što ti je On podario savršeni stroj za preživljavanje – mozak. Bog je evolucijski uredio da svi budemo savršeni, nitko nije bolestan, nesretan, postoje samo pohlepa i oholost, jedini problemi svijeta. Bog nas testira, rezultate ispita dobivaš u Crkvi. 40% je za prolaz, a ako padneš, ideš u pakao, naravno.“

– „Kad su ispravci?“

– „Dušo, nema ispravaka, nema popravnih rokova. Ti si žensko, a Bog mrzi žene. Pokaješ li se, Bog će te voljeti. Da bi te Bog volio, moraš se osjećati kao smeće. Ja sam samo smetlar, dozvoli da te pokupim s ulice, molim te!“

– „Dobro, u redu, ako On tako želi. Ali žena ima više nego muškaraca. Znači li to da Bog prezire većinu čovječanstva?“

– „Da. Apsolutno. Bog voli mrziti, takav mu je ukus.“

U crkvi je sjenovito, kroz tamu sjaji zlatni oltar, krv se prolijeva niz predivne odvode.

– „Lijepo, lijepo je bome!“ – reče fratar. – „Sviđa ti se?“

– „Da, lijepo!“

 X nije razmišljala ni o čemu, naprosto ponavlja što god joj se kaže. Nema smisla ubijati se oko sitnica, valjda fratar zna što govori, nadala se da zna.

– „Crkva je sveto mjesto. Svake nedjelje prinosimo mlade djevice i koljemo ih na žrtveniku. Time dobivaju život vječni. Nismo li milosrdni?“

– „Jeste.“

– „Amen. Bome …“ – fratar je imao poštapalicu „bome“, možda je to sveta riječ. Ivan Pavao Bome. Fratar je kleknuo pred krvavo zlato. Oltar izgleda kao komad svježega kitovog sala.

– „U ime Oca, Sina i Duha Svetoga: Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi kuja naša, kako na cesti, tako u bordelu. Kruh naš pljesnivi daj nam danas, objesi nas za jaja naša kao što mi vješamo žrtve naše, i povedi nas u napast, i… što god da već treba. Amen!“

– „Sviđa mi se!“ – kaže X.

– „Da. Molitva je nebesko programiranje. Samo uneseš odgovarajući kod i vjetar donosi promjene“ – objašnjava pop.

– „A, što ako nema vjetra?“

– „Onda se pomoliš da zapuše. Zapravo, ne znam. Možda ovo, možda ono. Kako bilo, ja sam u pravu, nikad u krivu. Kaješ li se za svoje grijehe?“

– „Kajem!“

– „Ali nemaš grijeha jer sam te odriješio grijeha prije pet minuta. Ali da! Čak se i bezgrešni trebaju pokajati.“

– „Zašto se onda moramo odriješiti grijeha?“

– „Za slučaj da se nešto ne promijeni, nikad ne znaš.“

– „Ali vi ste rekli da nikad niste u krivu.“

– „Pa i nisam! Može se zemlja otvoriti, a ja sam i dalje u pravu, Bog je u pravu.“

– „Ili ste u pravu ili niste u pravu: tautologija, nužna istina!“

– „Ne seri! U pravu sam, kako ne bih bio, Bog je u pravu. Ne kažem da sam Bog, ali kažem da mogu sve što Bog može, komuniciram s njime, govorim što on kaže, dišem što on diše, mislim što on misli. Nisam Bog, ali ti zaključi sama!“

– „Bez uvrede, ali je li taj Bog nekakav glas u glavi?“

– „Zašto uvreda? Pa naravno da jest!“

– „Čula sam za jedan neobičan psihijatrijski slučaj koji se zove šizofrenija…“

– „Zaveži jezik, budalo! Kakva šizofrenija!? To što čujem glasove, ne znači da sam lud!“

– „Glasovi… znači li to da ih ima više? Mislila sam da je Bog samo jedan.“

– „Mrš! Mrš! Izrode! Zmijo u rajskom vrtu! Proklinjem te! Da, čula si, Bog te prokleo.“

– „Ali rekli ste da vi niste Bog!“

– „Bog te prokleo kroz mene!“

– „Znači, Vi ste kao telefonska govornica, mogu li ja pričati kroz Vas?“

– „Mrš! Mrš! Ma znaš što… sad ćeš kleknuti i pričati kroz Duha Svetoga!“

Fratar je stao micati haljinu i otkopčavati šlic. Na oltaru je pored velike svijeće kutija s raznom šminkom. Nabacao je crvenu, zelenu, crnu i bijelu maskaru preko lica, stavio srebrnu vlasulju na glavu, trči prema djevojčici. X vrišti dok se love oko klupica, mirno je u kući Božjoj.

– „Stani! Stani Sotono!“ – viče klaunski fratar. – „Proklinjem te! Preklinjem…“ – dahće debeli, našminkani svetac.

Zna prvi zakon svetosti: što više mrziš žene, to si svetiji. Pa je mrzio, i mrzio, i trčao, dahtao i mrzio. Sotono, Sotono… Sotona se nije dala zaustaviti, okretna je, zdrava, mlada i pametna. Umorio se, ništa od razmnožavanja danas. Na trenutak svoga života, tijekom potjere, zaboravlja kakvo je zapravo krme i osjeća se kao mužjak roda Homo sapiens.

– „Što je s vama!?“ – viče X.

– „Što je sa mnom? Što je s tobom? Zašto si tako normalna? Zašto je tebe Bog morao podariti normalnošću?“ – plakao je pop na klupici.

– „Nije mene nikakav nebeski lutkar podario normalnošću. Mene su stvorili mama i tata, oni su mrtvi, ubijeni zbog izroda poput Vas!“ – djevojče se zamalo rasplakalo, prvi se put osjeća živom nakon dugo vremena.

– „Nebeski lutkar… zar ti ja izgledam kao lutka? To misliš o meni?“

X gleda u našminkanu spodobu koja jedva podsjeća na ljudsku figuru. Rekla je iskreno:

– „Da, mislim da ste vi lutka i da ste panj u duši, ako imate dušu.“

Fratar briše suze krvavom šminkom.

– „Dobro. U pravu si, ja jesam lutka! Svi smo lutke na koncu Svevišnjega. Ako on želi da te ubijem, ti prokleta, vražja spodobo, neka bude!“

Ustao se potpuno odmoran i nastavio loviti djevojče naokolo župe, klupica, oltara, po skliskoj krvi i otiračima za cipele.

– „Proklinjem, preklinjem…“ – mrmljao je sebi u bradu.

X je umorna, ali adrenalin i ATP još kucaju na glavna vrata. Fratar se također umara, zamišlja se kao samuraj ronin u borbi za Kristov grob. Spreman je na harakiri bude li poražen u ovoj bitci. Veličanstvena, vjerodostojna smrt, paranje crijeva katanom. Zvono zvoni podne. Kolosalno zvono podrhtava na sve strane kao fratrova haljina u potjeri. Lepršavo. Fratra je konačno izdalo srce. Srušio se na svijećnjak, svijeća je pala na njegovu halju i zapalila klauna. Bog mu je dao snage da ustane i potrči kroz glavni brod Crkve kao zapaljeni mornar, odleti po stepenicama poput galeba i sleti na mirni žal zelenoga jezera preko anakonde. Dimljeni se mrtvac otkotrljao u baru vrišteći od radosti. X stoji na pragu župe gledajući pokojnika dok kruži jezercem kao ubrzana ura. Zbogom Pinocchio!

Preživjela i potresena odlazi prema Bastilli, središtu Crkvo-Vlade. Na vrhu zida patrolira papiga.

– „Lozinka?“ – kaže ara.

– „Bome!“- sjetila se X.

– „Lozinka točna!“ – ara stavlja kandže na ručicu i aktivira spuštanje drvenoga mosta, podizanje rešetkastih vrata. Aligatori veselo plivaju vodenom barijerom. Pozdravila je aru i došla na glavni trg unutar dvorca. Žedna, kakva je bila, spazila je izvor svete vode i napila se. Nije sama. Nasred trga nalazi se pozornica, ljudi pripremaju kakav nastup, audiciju, teško je reći. Atmosfera je prijateljska, puštaju rock-glazbu. Na zapregama donose pakete knjiga, stolove, gazirana pića. Na samom rubu trga netko skriva konjanički spomenik, vjerojatno brončani. Sa strane važnoga kamenog prolaza stoje dva preparirana polarna medvjeda.

Ljudi iz čitave ekumene pristižu na događaj, veselo je. X žvače grickalice sa stola, danima nije ručala, samo što se ne sruši. Kao da postoji nešto u njoj što ju cijelo vrijeme spašava, razbuđuje, ako sanja noćne more. Naslonila se na zid kako bi lakše stajala jer još uvijek nema stolica. Tip namješta mikrofon, noj čisti perje na bini, štosni stvor. Kažu da nojevi polažu topovske kugle, što bi objasnilo vatrenu moć Crkvo-Vlade. Mjesec se nadvio nasred bijeloga dana, žuti žeton poput čipsa. Trg se napunio posjetiteljima, ali vrata ostaju otvorena za slučaj da tkogod želi doći.

– „Dobar vam bio… ovaj tragični dan!“ – veselo će voditelj zbivanja.

– „Dobar dan!“ – mlako će gomila.

– „Danas… zapamtimo datum, Crkvo-Vlada mijenja naziv u Crkva! Crkva, ljudi, Crkva! Razjebali smo temelje sekularne države, hu-ura-a-a!“

– „Hu-ura-a-a!!“ – uzvraća narod.

– „A sada! Ponavljajte za mnom historijske riječi: Be-e-e! Be-e-e, ovce moje, be-e-e-e!“ – bleji voditelj.

Narod ponavlja za njime: – „Be-e-e-e!“

X također ponavlja, nije ju briga što pričaju.

– „Da-a-a, be-e-e, ja sam vaš vuk, a vi ste moje ovce! I znate što? Ako ima ovaca, neće falit vune! Ako imate bilo što, zaista, bilo što u vašim tjeskobnim, počešljanim glavicama, ja ću to naći i obrijati boga iz vas! Jeste čuli? Boga iz vas! Be-e-e! Recite! Be-e-e-e!“

– „Be-e-e-e!“

– „Dobro, dokazali smo poantu! Neće nama nikakvi liberali propovijedati što možemo, a što ne možemo. Možemo jer hoćemo. Prvi je fašizam, zatim vjera, mi, razum, sloga, a onda ako ostane mjesta za emocije, dobro je. Ima li koga ovdje da mu to nije savršeno jasno?“

Mrtva tišina.

– „Dobro. Znate li zašto smo još ovdje?“

– „Da“ – čuju se glasovi iz gomile.

– „Znate, naravno. Kako ne biste?!?! Ovo je važan dan, slavni dan. Zašto je slavan? Bilo tko?“

Šute.

– „Zato što danas otvaramo antološki sajam knjiga, ovogodišnji Inter…liber!“

– „Je-e-e!“ – viče gomila.

– „Nego što! Predsjednik Vlade je danas potpisao rezignaciju i prepustio državu Svetoj Stolici, Svetoj Zahodskoj Školjci. Dupla fešta! Ajmo svi… Be-e-e! Ha-ha, to se traži!“ – narod je oduševljen.

– „Ove ćemo godine, za razliku od prethodnih, osim knjiga, zapaliti i nekoliko vještica. Naime, radi se o bludnicama, zakonitim ljubavnicama našega dragog, katoličkog, velečasnog, presvetog čovjeka kojem ne mogu izgovoriti ime. One su ga varale i odavale se bludu. Kao što vidite, sve su crvenokose, ali vještice se skrivaju u svakakvim formatima.“

Ljudi raspakiravaju kutije, bacaju knjige na hrpu pred binom.

– „Tako je, djeco moja! Bacajte, bacajte slobodno! Ovo je sajam knjiga, tome knjige i služe, da ih se baci.“

Dvoje je ljudi podiglo drveno raspelo, a na njemu je nalijepljena slika Krleže koja se veselo smješka, kao da je iznad svega.

– „Tako je, podigni debeloga, neka i on gori! Majku im njihovu! Ti književnici, misle da imaju pravo terorizirati naše mozgove ljepotama, skladom, humanizmom… Pa što oni misle, tko su oni? Mi to ne trebamo, mi to ne želimo, nećemo!“

Narod kliče uz euforiju.

 – „Spalite ga, razapnite, spalite ga!“ – viče gomila.

– „Ovo je zločinac koji nas je proganjao čitavo školstvo, ugnjetavao, njegove drame, novele, sve smo to morali gutati. A sada će on gutati plamen naše srdžbe, naše pameti, naše vjere. Gori debeli, gori!“

Gomila se raduje voditelju i baca knjige na lomaču. Vatra počinje gorjeti.

– „Nemojte nikoga štedjeti! Ujević, mater mu jebem, neka gori, on i njegove patnje. Šta nas briga za njegove patnje, stara budala!? Kafka, Šimić… na lomaču!“ – i gorjeli su.

– „Ako im je tako teško, zašto nisu sjeli za računala kao mi, ili se ispovjedili u Crkvi? Svi smo mi patnici, a ne samo oni. Nitko nije velik pred Gospodinom.“

– „Hoćemo žene! Žene, žene, žene!“

– „Kad ste već radosni, bacite i žene na vatru, neka gore s takozvanim velikanima!“

Bacili su žene na vatru i opkolili ih trozupcima, one su razgolićene i vrište. Zatim je netko bacio Bibliju na vatru preko gomile.

– „Tko je bacio Sveto Pismo na oganj? Neka se javi!“

Žene vrište kroz tišinu.

– „Šutite! Šutite, zaboga, želim tišinu! Ne mogu misliti od vas!“

Žene su ubili trozupcima.

– „Dakle?“

– „Sveto je Pismo traćenje toalet papira!“ – povikao je djevojački glas.

– „Tko je to rekao? Ti! Što si rekla?“

– „Rekla sam: jebi se, pope!“

Bacila je upaljač na hrpu Biblija polivenih benzinom, Biblije gore.

– „To je vještica, držite ju! Antikrist!“

X je u bijegu. Provukla se ispod drvenih rešetki vrata prije nego su se zatvorila. Gomila urla, gasi svoje knjige. Krleža se i dalje smije. Našla je granatu u svom džepu i bacila ju među aligatore. Brana je raznesena i reptili se slijevaju nizbrdicom prema selu. Djevojče odlazi.

 

Nastavlja se…

Tibor Makarije Torbica, rođen 1998. u Rijeci. Student je filozofije i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Fotografija: Angelo Andiario

Oglasi