Ja nosim kese teške kao noći

u kojima su nastale.

Nabubrile i potamnile, kao mrak

dok su se u njih trpala moja

Voljenja,

Željenja,

Nadanja,

Žaljenja,

Kajanja,

svi moji snovi, pogrešna skretanja,

putevi što vodiše nigdje,

sva vraćanja i ponovna kretanja,

vađenja i čupanja iz lokvi

svih mojih utapanja.

Svoje kese nosim javno, svi vide,

sakriti ih ne mogu.

Vire, probijaju ispod svake pelerine

kojom ih pokušavam prekriti.

Moje kese su od kože što se pod teretom razvlači —

nikada ne puca ni jedna ručka,

samo se otegnu, do poda rastegnu

i ne deru dok se po njemu vuku.

Borim se, sakupljam snagu, podižem

ali ruke svako malo izdaju,

padaju, kese se opet vuku

po cestama, trotoarima,

makadamima, pločicama,

svim podovima kojima moje noge kroče.

Moje kese svi vide — svi gledaju

u ono što nose,

jer na površini vire komadi noći

što puca od brige;

viri dio nade

i bijes od kojeg potamniše.

Istresla bih kese; na smetljište

bih istresla sve što se u noći

sruči u njih.

Ali ne može.

Ne mogu.

Ne mogu kada ti još uvijek nosiš

pola mene —

moja sretna voljenja

i nadanja i željenja,

nosiš moj smijeh, moju radost.

Čuvas u kožnim kesama koje se ne razvlače,

ne vuku po površinama koje gaziš.

Tvoje kese su modre kao i moje

iako nose i dan,

a moje samo noć.

Moje glatke i mekane,

a tvoje se boraju da čvrsto

drže sve moje.

Drže mene,

ne daš mene meni,

kriješ me da niko ne vidi.

Nosiš kese koje ne vide svi.

Biraš oči koje će ih gledati,

ruke koje će ih pridržati,

ti biraš ko će sve moje umjesto mene imati,

ko će uzdisati moje uzdahe,

ko će rađati moju djecu,

ko će spavati mojim snom,

ko će za svim mojim suze prosipati —

Ti biraš ko će biti ja

i pored mene.

 

Nermana Česko

*prvi puta objavljeno u H.O.W Journal

Fotografija: Valentina Bunić

Oglasi