U spomen nedavno preminulom pjesniku Admiralu Mahiću 

 

OBNAVLJANJE

Nigdje me nema.

Negdje sam nestao na putu k sebi.

O, ružo koja se rasipaš!

Ispred smeđe zgrade predsjedništva

pozdravljaju se dva stražara.

Nad zgradom Predsjedništva, u daljini

svjetluca planinski vrh.

kao visibaba.

Kako bi bilo da se i ja zaposlim

u zgradi predsjedništva?

Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća

i otići stražarima da traži posao.

Mogao bih biti solidan stražar, a moguće

i solidan predsjednik.

Ipak, prvo bih se oženio.

Da nisam zalutao negdje

između sfera.

Treba popraviti prislušne uređaje

između neba i zemlje.

Sve su me sfere natopile

i mene ne trebaju provjeravati, meni

treba vjerovati. Iako ne znam

otkud sol u moru

meni treba vjerovati.

 

NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA

 

Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.

 

JESAM LI DAO SVE OD SEBE?

Dok u okno voza zurim

i stubovima ususret jurim

djevojka sa cigaretom u ruci i kosom

kao svila kukuruzna

pala je u polusan

Tako lijepa i tako umorna od svoje ljepote.

Kako doći u njen zagrljaj, u krug rajskog obzora,

kako je otrgnuti od sna

i sakriti je između listova moje nevažeće

zdravstvene legitimacije?

Ostavljeni su mi samo vozovi što jure

u neznanstvo

drugog razreda

i veliki bijeli brodovi u plavim lukama

što bljeskaju na zrelom suncu.

Ostavljeni su mi prizori u glavi,

djevojke što plivaju sa mnom između lađa

mirisnih od nara i smokve

koje ne srećem ili koje me ne vide.

I niko ne tone, sve se rađa iznova

u istom bljesku nepobjedive nježnosti

Ali kako sada, u ovom životu…

Kako pasti u kose neznane djevojke

čije su ruke izujedane kokainskim iglama?

Želim dijete da imam!

da me primi svijet, da me uzvitla

snažnije od bure! Duša glasno da zri

u mjesečevoj visini, kao žitno polje.

O životu koji nemamo da čavrljamo i pjevamo.

Nas dvoje ujedno, i njena ruka sakata, jer

ne mogu dati sve od sebe bez istine ljubavne!

 

Oglasi