Noćni klub polako se punio.

Povukao sam se dalje od reflektora i svjetala.

Mamurluk je bio opipljiv.

Ljepio mi se za sljepoočnice i zatvarao mi oči.

Odlučio sam izliječiti ga pivom.

Žmirio sam kad mi je prišla.

 

– Mogu li te zamoliti za cigaretu?

– Naravno.

Zapalila je i pogledala me.

– Piješ sam u mraku?

– Nije bio mrak kad sam počeo – rekoh.

Nasmiješila se i zahvalila na cigareti.

 

Zažmirio sam opet i prepustio se muzici.

Bas mi je trgao utrobu.

DJ nije imao milosti.

Pogađao je svakom pjesmom.

Pearl Jam, Alice In Chains, Faith No More.

Aperkat, kroše, direkt.

Osjećao sam blesavi smiješak na svom licu.

Nečija ruku primila je moje rame.

Svijetla light showa su bljeskala.

Slatka curica od dvadesetak godina stajala je ispred mene i smiješila se.

 

– Mogu li te zamoliti za još jednu cigaretu?

– Naravno – rekoh.

Uzela je cigaretu i čekala da je zapalim.

– Pivo je OK – rekla je kroz smijeh.

– Da?

– Htjeo si me pitati da li sam za cugu.

– OK – nasmiješio sam se i krenuo prema šanku.

 

Primila me je za ruku, pogledi su nam se susreli. U njenim očima bilo je toliko nevinosti i topline da je mogla otopiti ledenjak i spasiti Titanic.

Prvi put kad je došla nisam primjetio koliko je predivna bila.

Te pune crvene usne bile su kao semafor, mogle su prizemljiti avione, ne samo zaustaviti automobile.

Krenula je ispred mene i vodila me.

Zamišljao sam kako miriši ta predivna duga smeđa kosa.

Jedino duže od kose bile su njezine noge. Kratka haljinica otkrivala ih je dovoljno da zaustavi dah i pretvori muškarce u slinave idiote.

 

Dvadesetogodišnjaci su me mrzili.

Četrdesetogodišnji dinosaur imao je u rukama ulov godine, dok su oni u rukama imali maramice za brisanje sline koje su im dodavali gay frendovi.

 

I ja sam mrzio njih.

Bio sam gori od njih, ružniji i opakiji. Oni su imali svijet pred sobom, a ja više nisam imao što za izgubiti. Uživao sam u njihovoj mržnji koju nisu mogli skriti u očima dok sam u ruci držao anđela koji me je vodio.

 

Prema šanku.

 

Prema još jednom padu.

 

Nije me bilo briga.

 

Zamišljao sam kako milujem tu kosu i udišem njen miris.

Kako joj ljubim vrat i ta malena ramena dok mi nudi poluotvorene usne spuštenih kapaka u iščekivanju.

Kako se ljubimo polako, dugo i potpuno. Upijajući jedno drugo. Vodimo ljubav, nježno i divlje, u parku pod krošnjama i zvijezdama koje se gase od ljubomore.

Kako doživljavamo vrhunac u poljubcu, nježnom, jedva dodirujućih usana.

 

Hodamo prema šanku, držeći se za ruke.

U mislima, njeno lice zamijenjuje drugo.

Moj stisak popušta.

Film, pregledan puno puta, premotavam na kraj i puštam odjavnu špicu.

Kupujem pivo i dajem joj.

Gledam ju.

 

Preslatka curica.

 

– Idemo malo na terasu? Manje je buke, možemo pričati – predlaže mi.

– Sorry – odvraćam joj – super mi je muzika, idem još malo unutra. Uživaj – mahnem joj i odlazim.

– OK. Vidimo se – odmahuje mi.

 

 

Marijan Falica (1975) trenutno živi u Zagrebu, piše prozu i poeziju. Od 2014. Sudjeluje na raznim književnim natječajima. Piše na blogu: “King For A Day… Fool For A Lifetime” – http://zivotnizvodno.blogspot.com/  Kontakt: marijan.falica@gmail.com

 

Fotografija:Winter Recluse Imagery

Advertisements