ja sam yo-yo

(za tebe da budeš dobro)

 

jučer sam plakala od mirisa tvoje kose u jorganu

umorna od toga kako mirišem kad dobijem

popunjenu prazninu ključnih kostiju u džemperu

istodobno pitam koji te dio maskuliniteta boli

onaj dok dišeš glasnije od mene

ne znam kako da ti kažem

zeleni pauk i žir u kosi

(i da razumiješ)

uzmi si vremena spavaj

iako je roditeljima najviše pogrešno

u tvom sam pretincu za rukavice

kadar neo noir filma iz ’58.

nepokretna kuhinja negro bombona

točno 11 dana otkad pijem kantarion

od depresije

natašte

na ekranu sam

baci soju na mene

prijelazno zaštiti se

 

HBO emitira samo Damona Lindelofa

 

iz drugog pokušaja uspiješ polizati stablo.

jer sutra će mu grane samljeti u mlinu

protjerat će vjeverice i bacati ih na ugljen

jantarom će zatrudnjeti njihove žene

iz vjeverica će smanjenom rezolucijom izaći presličice

i čut ćeš samo susjedin glas lijep ti je kao marlon brando tata bio

pitajući se što ti to znači sad

a soundtrack the leftovers-a šuštat će preko njenoga glasa

kevinova promašena analogija uznesenja

sutra-neću-da-me-bude i tomu slično

bože, ako te pomalo posvuda ima, vrati me u to panonsko more

tamo su pauci još mladi, lagani ili

me pretvori u sestrinu zihericu

balaton je, ne neretva, tatina voda

možda ljetuje ili carini bicikla tamo

zemlja se ljušti, peruta

novorođenče guta herbiko sa medom mjesto majčina mlijeka

ljubav ti dođe nešto kao bobi pikant

i nemoj više plakati

i mogu li te zagrliti

i kanitin mali papagaj miki

s kistom umjesto kljuna

 

 

faktori nježnosti

 

zalijevala sam jutros prozore u kući

i spojila sve produžne kablove na jedan

i spavala s podignutim koljenom

usnula polja puna malih skakavaca

oguljeno krzno srušilo me na cestu

i odvuklo u brlog i obuklo šlapice i odvelo u zoo

tamo su medvjedicu kotrljali po kavezu kao kliker

šapama je gnječila modre oči i tražila suosjećanje

i bili smo ljudi, a ona zvijer

i bili smo veća zvijer od zvijeri

udarit ću u mislima vjetar i pincetom iz zemlje izvući guju

neću više čekati da se otkriješ ispod toga krzna

da u povrtnjaku prostreš svoj identitet pred nas

neki glasovi, dok ih slušaš, mnogo su mekši s mrežastih zvučnika

a svako strpljenje i svaki čovjek jednako ne ozdravlja

 

Osvojite svoj primjerak zbirke “Perlinov šum” ovdje.

Anita Pajević (Mostar, 1989.), magistrica hrvatskoga jezika i književnosti. Dobitnica je prve nagrade “Mak Dizdar” za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis 2015. godine. Dobitnica druge nagrade Fondacije Nijaz Slipičević za zbirku “Perlinov šum”. Poeziju objavljivala u časopisima Asymptote Journal, Sarajevskim sveskama, online portalima za književnost Strane i NEMA. Organizatorica i moderatorica niza pjesničkih i teorijskih programa. Dosad objavila zbirku poezije Perlinov šum (Slovo Gorčina, Stolac, 2016.). E-mail: nocni5leptir@gmail.com

Fotografija: Stinging Eyes

Oglasi