“Je l’ još brojiš?”
“Aha.”
“Pa prave li pauzu?”
“Ma jok, rokaju sad svako 30 sekundi, ali nema veze, hoćemo ići?”
“Može, hej hoćeš ti s nama?”
Okrenuli su svoja blijeda lica prema meni iščekujući odgovor. Očekivali su da se probijem pored ostalih ljudi, uskočim u bijeli golf i krenem s njima. Ja sam se ukopao od straha. Gledao sam ih i šutio. Nije mi se nigdje išlo. Otelo mi se par riječi.
“Ma nema šanse, sad da idem?! Ti reće da je primirje i da možemo danas iz Zenice krenut’ u Brezu i vidi sad, ne možeš nosa pomolit’ napolje kamol’ do Breze da se vozimo…”
“Šta ja mogu?! Nisam ih valjda mogo’ nazvat’ da pitam kad će rokat’? Ionako kad ćemo ako sad nećemo, ne možemo ovdje ostat’ čitav dan, već je tri sata.”
“Ja neću, hajte vi.”
Iz pogleda sam im vidio da su odustali od nagovaranja da krenem s njima. Bilo je očito da mi se strah već u kosti uvukao. Klimnuli su glavama i istrčali ispod podvožnjaka. Vidio sam Namira kako uskače i pali auto, a onda se Cole okrenuo i viknuo:
“Ako ne stigneš do mraka kući, vratit’ ćemo se po tebe.”
“Ali, ali… Halo! Pa kako ćete me nać’?”
“Neka ti, ne brini, tražit ćemo te ako bude trebalo.”
Tješilo me je to da sam bio među ljudima. Molio sam se da prestanu granatirati i da se uspijem izvući nekako. Ali nisu prestali. Polako, jedno po jedno je izlazilo ispod podvožnjaka, brojalo do deset, dočekivalo period između dva udara granate i trčalo.
Jedan,
dva,
tri,
četiri, eksplozija, bum,
tras,
pet,
šest,
sedam, eksplozija,
vrisak,
osam,
devet,
trči!
Jedno po jedno sve dok nisam ostao sam.
Kao da su skrenuli s uma, svi su trčali niz cestu a meni je nešto govorilo, ”Neka te Eno, prestat’ će pa ćeš stići kući, ne žuri ti se nigdje.” I ostao sam, sam. Sam sa ovom bukom i udaljenom vriskom ljudi koji su trčali do svojih kuća. Mogao sam im zamisliti lica iskrivljena u vapaj i oči pune nade za obližnjim skloništem. Od straha više nisam ni mogao brojati. Nedostajalo mi je zraka. Ionako nisam imao nikakve koristi od brojanja. Šta mi je broj značio, ako nisam znao kada će prestati?
Iz buke me probudio trenutak tišine. Čuo sam sebe kako teško i duboko dišem. Zar je bilo moguće da su prestali? Ustao sam i osjetio bol u grudnom košu od ležanja na asfaltu. Brojao sam do deset i istrčao van. Morao sam se kretati ponovo prema Visokom iako sam bio na samom izlazu. Zvuk detonacija me upozoravao da ne idem prema Brezi. Jedino što sam mogao je bilo da idem uz rijeku gdje su mi visoka stabla pružala zaklon. Barem do sljedećeg mosta. Nije bilo vremena da se lijepo spustim do rijeke. Skočio sam i klizio niz travu. Samo što sam ustao vidio sam kako je granata pala u blizini i izbila asfalt na sve strane. Osjetio sam kako mi je tijelo probio znoj. Počeo sam trčati a zvuk granata me je pratio. Nikoga nije bilo, samo žubor rijeke i detonacije.
Jedan,
dva,
tri,
a u meni je govorilo: “Ne broji nego trči vidiš da ne prestaju.”
U meni se pokrenuo i posljednji atom snage kad sam ugledao most na ulazu u Visoko. Odjednom ni čizme nisu bile teške, niti sam se bojao. Moje korake je diktirao gromoglasan prasak granate pri udaru u asfalt.
Jedan,
dva,
dum,
tras,
tri,
četiri,
pet,
šest,
nisam osjećao noge,
sedam i osam i devet i eksplozija.
Bacio sam se u zaklon ispod mosta.
Sjedio sam na mokroj zemlji i hvatao zrak. Razmišljao sam o tome kako se ipak isplati brojati i trčati. Na meni je bilo da se popnem i izađem na cestu. Dok sam trčao vidio sam da je ona automehaničarska radnja u koju smo se jučer sakrili kad smo krenuli prema Zenici još uvijek bila na svom mjestu. Bila je savršeno skrovište za mene. Borio sam se sa mislima da ću možda poginuti baš na ovom mostu. Pred očima mi je sijevala slika moje kćerke kako mi maše i govori, ”Čekat’ ćemo te da dođeš po nas u petak.” To mi je dalo snagu da nastavim bježati. Izbrojao sam do dvadeset. Ništa se nije čulo.
Odlučio sam da krenem. Korak po korak. Još uvijek je vladala tišina. Tračak nade u meni je skakao kao dijete kad u ratu vidi čokoladu. ”Samo da pređem cestu i biću dobro”- pomislio sam. Kad sam se popeo i zakoračio na cestu imao sam osjećaj da sam jedini ja ostao u ovom gradu. Oči sam uperio u automehaničarsku radnju čiji su prozori bili porazbijani od detonacija. Pretrčao sam cestu i ušao. Na prvi pogled je bila prazna. Prašina je škripala pod mojih čizmama. Ugledao sam kanal koji je služio za popravku autobusa. Mislio sam da sam se spasio i da tu mogu provesti noć ako se Cole i Namir ne vrate po mene. Na korak od kanala sam ustuknuo nakon što me glas opomenuo.
“Ne možeš ovdje, nema mjesta da staneš.”
“Molim?!”
Približio sam se kanalu i vidio sam uplašena lica ljudi koji su se sklupčali unutra. Na prvi pogled su izgledali kao da ih je neko nagurao u taj uski kanal i kao da i ne dišu. Počeli su vikati.
“Nema mjesta, rekli smo ti, jedino da mi na glavu sjedneš, hajde idi, vidjet’ će te neko pa će nam i ovo sklonište propast’.”
Strah me sve više obuzimao. Izašao sam iz automehaničarske radnje i počeo trčati cestom koja je vodila do obližnjeg naselja. Molio sam Boga samo da me noge ne izdaju. U daljini sam opet čuo detonacije. Morao sam prijeći još jedan mostić do slijedećeg zaklona. Ugledao sam most i zastao da dođem do daha. Granate su padale kao da me neko drži na nišanu i kaže, ”Gledaj ovog, hajde da se malo zabavimo.” Pratile su svaki moj korak. Ili mi se od straha samo tako činilo. Iz razmišljanja me trznuo jak prasak. Ugledao sam napuštenu kuću i ušao. Srce mi je bilo u petama. Detonacija od granate koja je pala u blizini je sasula sve prozore na kući. Nisam više sumnjao, neko me je sigurno posmatrao. Nisam imao kud nego da trčim kroz naselje. Imao sam plan, iako nisam ni sanjao da čovjek koji spašava živu glavu u tim trenucima može razmišljati. Trčao sam a kuće su mi poslužile kao zaklon. Čuo sam ljude kako me dozivaju da se sklonim u njihove kuće ali ja više nisam smio nigdje da se sakrijem, jer bi me i tu granate pronašle. Nisam se ni okrenuo na njihove povike. Ostavio sam ih za sobom kao i topot svojih koraka. U glavi mi je odzvanjao Coletov glas i obećanje da će me tražiti. Pitao sam se da li su stigli kući.
Morao sam stići do rijeke. Bosna me je zvala sebi. S obje strane rijeke rasle su vrbe i tu sam se mogao sakriti. Imao sam zaklon. Mogao sam se i baciti u nju ako bude potrebe. Ionako nije bila duboka. Detonacije su se udaljavale dok sam sjedio na obali rijeke. Tijelo više nisam osjećao. U ušima mi je tutnjalo i mutio mi se vid. Trudio sam se da smirim tremor u rukama. Fokusirao sam se na žubor rijeke i na trenutak odlutao. Trenutke mira je prekinula užasna pomisao da se neću odavde izvući prije mraka, da ću se onesvijestiti i da neću održati obećanje koje sam dao kćerki. Da ću se vratiti.
Nakon svih detonacija i trčanja tresao sam se od panike. Spustio sam pogled i prvi put primijetio da mi je odjeća prekrivena blatom. Na desnoj nogavici je bila rupa. Iz nje je virilo moje zguljeno koljeno od prvog pada pod mostom. Sjetio sam se da imam još dvije cigare. Izvukao sam jednu i zapalio. Mislio sam o tome kako ću nastaviti duž rijeke, pa preko pruge i valjda stići kući do jutra.
Stigao sam do pruge kad se počelo smrkavati. U tom trenutku sam shvatio da sam proveo dan u bijegu od sve sigurnije smrti. Sve više me je bilo strah.
“Neka ti… tražit’ ćemo te” – odzvanjale su Coletove riječi.
Preko brda do Breze nisam mogao, zbog mina, a na cesti nisam imao zaklona. Morao sam odlučiti da li prijeći prugu i uputiti se preko brda kući ili otići preko mosta i cestom nastaviti dalje. Znao sam ako se uputim preko brda da ću ili od straha obijeliti u trideset i nekoj godini ili poginuti. Pokreti njene male bijele ruke su mi titrali pred očima. Nisam htio da to bude naš zadnji trenutak. Morao sam se spasiti pod svaku cijenu.
Ponovne detonacije su najavljivale noćnu turu granatiranja. Prešao sam preko mosta i sakrio se kod napuštene trafike. Iz džepa košulje sam izvadio posljednju cigaru. Spustio sam pogled i zapalio. Shvatio sam da sam gladan. Od cigare mi se samo povraćalo. Čuo sam zvuk auta kako se približavao. Na tren sam mislio da haluciniram od onolikog trčanja.
Prestravljenih lica, Namir i Cole su mi mahali da uđem u auto. Nisam mogao vjerovati da su se vratili po mene.
“Eno, Eno!”
“Hej Cole našli smo ga! Hajde uskači.”
Potrčao sam i ušao u auto.
“Pa gdje si bio? Šta si radio? Mi te tražili k’o ludi? Nismo ni otišli kući…”
Pogledao sam ih i rekao: “Brojao.”
“Šta?!” – rekli su isti tren.
U tom trenutku je granata udarila u trafiku gdje sam stao da zapalim. Stari golf je zastenjao a Namir je sjeo na gas da žive glave izvućemo.
Pokoja psovka i osmjeh na Namirovom licu kao da je govorio: “Drž’ se Eno, izvući ćemo se.”
“Hoćemo, aha,
jedan,
dva,
bum, tras, dum,
tri,
četiri,
šta kažeš?
pet…”
Naida Muratović Avdović je rođena u Sarajevu gdje je i magistrirala engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Bavi se naučno-istraživačkim radom te piše prozu i poeziju na bosanskom i engleskom jeziku. Njeni radovi su se pojavili u H.OW. žurnalu, zbirci Međunarodnog spisateljskog programa pri Univerzitetu u Iowi, te u zborniku radova Prve internacionalne konferencije jezičkih i književnih studija pri Alfa Univerzitetu u Beogradu. Aktivna je članica Sarajevo Writers’ Workshop-a. Trenutno radi kao profesorica engleskog jezika.
*Prvi put objavljeno kao dio projekta Narrative Witness
Fotografija: Alyssa Nagle
ne-ma.net 