Biti ili eksplodirati

            Brže-bolje sklonim se s vidika potencijalnim tračerima i znahorkama.

Preda mnom puteljak. Spušta se i zavrće prema Uni. Jedan dan pomislim da je nepodnošljiva, odvratna, da bi bilo unosno iskoristiti je za hlađenje nuklearnih reaktora, a već iduće jutro virnem kroz prozor svoje kuće i pokajem se što sam je tako ružio. Zar nije baš divna ta rijeka? I pokvariti je grdosijama od armiranog betona? Šteta bi se nanijela nenadoknadiva.

Omekšana nedavnom kišom, nizbrdica je podatno primala moje korake. Obavivši malu nuždu, zvjerao sam oko sebe kao mrmot. Vara se ko vjeruje da je moja izvidnica imala na meti eskadrilu svitaca-fratara. Intencija je bila drugačija.

Razlozi zbog kojih sam to činio – kada li su isklijali? Prije koliko hefti? Može biti onog dana kad sam saznao za jedno kasapljenje, masakr, ne lažni, ne inscenirani. Na pravi pravcati zločin se referiram, nije lako progovoriti o njemu, prisješće mi, nije to za svačije uši i oči.

Evidentirale su ankete javnog mnijenja neradnike, trutove koji obožavaju mrakaču, ubistva, pokolje. Mlade ljenguze bi i majku i oca u roblje prodali, samo da im drviš o kojekakvim užasima, da ih strašiš i rastužuješ. Meni to nije užitak. Mada za sve ima izuzetak. Mene su, recimo, jedne večeri Krivonogi Zriko i njegova družina pun sat masakrirali u Sarajevu. Prošao sam bez ozljeda, ali ne zato što sam jak i izdržljiv kakav jesam. U pitanju je bila zabava i za mene i za druge.

Poznat je svakom ovaj prizor, balavurdiji pogotovo: buba zaglavinja uz uspon, ima petlju a pameti nema, precijeni svoje snage pa se prevrne na leđa. Bespomoćno se bacaka, klati, drmusa i hop, drž’ ne daj, opet stane na noge, horna za ispunjavanje zacrtanih radnih obaveza i zadataka. Da se izbavi iz gabule, bubi je bilo potrebno malko upornosti, a meni jedan simpatični sarajevski masakr. Bez obzira na njegovo terapijsko dejstvo, ne zaslužuje on da se u ovom času potencira, kao ni onaj ranije spomenuti, stvarni.

Da se vratim na već kultno odmorište pokraj ceste. Posmatrajte mene kako razbarušene kose, u džemperu koji se još čuje na dim, bacam pogled na sve strane. Moji prsti čeprkaju po zakorovljenim brazdama i izbočinama uz puteljak. Svako malo se sagnem kao travar, ali ne zarad bokvice, hajdučke trave i drugog ljekovitog bilja.

Otpaci su na mojoj meti. Kojekuda su polijegali i namiguju svom nalazaču, a neki mu i mahnu kad ih povjetarac oživi. Njih ja opipavam znalački i ispitujem im fizička svojstva i upotrebljivost. Ne promiču mi ni uobičajeni produkti prirode. Na moje dlanove dospijevaju vlažne šišarke i grane koje su popadale po šušnju. Odabrani materijal podižem, procjenjujem:

“Limenka će se savršeno ušteliti u konstrukt, ha? Ovaj hepek, hoće li poslužiti svrsi? A da još podrobnije pročačkam po nalazištu? Ne budi brzoplet, prvim utiscima ne podliježi. Pobogu, ti si akademski građanin, promišljen do maksimuma.”

Luka Šimić, kog ćete uskoro upoznati, jedan je neprocjenjivo zanimljiv, uspješan zemo moj u širem smislu, ponos i dika ljudskog roda, grand scientifique. U svojoj bi maniri on protumačio moje vršljanje po šipražju: da se u meni probudio lovac sakupljač iz prastarih vremena. Probudi se taj s jednom jedinom namjerom u glavi. Da udovolji vlastitim sklonostima i apetitima, pri čemu mu moje stameno tijelo služi kao sredstvo za ostvarenje cilja. Ako mu već nije suđeno da lovi mamute budući da su izumrli, barem će sakupljati čepove i ofucane krpetine. Onda će, kad se dobro izigra, zaspati ko tuče, jedno vrijeme sanjati svoje divljačke snove, da bi se opet probudio odmoran i mene upregnuo.

“Hlj-flj”, mumlja moj divljak. “Jaaa i paaajdo (a pajdo sam ja) mooorati uloviti nešto danas, hlj-flj, makar kesa najlon, makar dvaaa Kesa-Što-Žiiivi-Na-Žbuuun.”

I de ga odbij kad je tako živopisan.

Iznesena šimićevska hipoteza koliko je vjerodostojna? Kao dokazani demokrata, zagovarač tolerancije, ja je, svega mi, gaziti neću. Dovoljno sam otvorenog duha da uvažavam različite, jednako validne poglede na isti fenomen.

Ono što je krucijalno jeste da je pritisak od nekoliko atmosfera napinjao stijenke prečvrste lobanje moje. Upravo me on tjerao da se opskrbljujem najrazličitijim tričarijama razbacanim po zemlji. Kosti oko mog uma pružale su herojski otpor, ali presija na njih je bivala sve jača i meni na kraju nije preostajalo ništa drugo nego da se predam. Život ili raspuknuće, biti ili eksplodirati. Disciplinovano sam se pokoravao nalozima koji su do mog centra za odlučivanje pristizali iz ko zna kojih nervnih štabova. Od mene je zahtijevano hitno izvršenje naredbi, pod prijetnjom smaknuća.

Kad god uočim štogod prikladno blizu stopala, kakav novi sastavni element, ovisnički žmarci prostruje kičmom:

“Ovu rasparenu rukavicu moram rekvirirati, zatrebaće mi kad se budem najmanje nadao. Ozbiljne finalizacije nema bez ove kuke i zakačke.”

Rekvizita kakvih ti duša poželi: patrljak plastične boce, kostur razvaljenog kišobrana, šarena vrpca, nekakva kegla, trnovite rašlje, krnjetak ukrasnog stakla.

Otpatke koje sam u tom razdoblju munjenosti pribavljao odlikovala je specifična namjena. Kad se sad, s pozamašne vremenske distance, prisjećam te svoje posvećenosti… baš im je luckasta, ekstravagantna namjena bila. Majstorišeš dugo, brižljivo gradiš čudo svijeta za koje vjeruješ da će ga adekvatno vrednovati ponajprije komšiluk, mahala, a zatim i ostatak ljudskog roda. Zalažeš se za jednu sveobuhvatnu agendu, dok ti na kućni prag ne bane kćerka iz same jezgre nekadašnje Habsburške monarhije, odakle se vijekovima upravljalo podjarmljenim narodima i narodićima. Imala je tamo vremena napretek da se isteše u vladara.

Dođe mi jednog dana takva, nakostriješena, a još upoznata s mojim slučajem, na vrata, gastarbajterka tatina. Zapaljivi temperamenti se ne daju kontrolisati, nerazrješiva su enigma i za najkomplikovanije prognostičke obrasce. Ni jedna veličina poput Big Laleta ne bi mogla naslutiti da će mi moje rođeno dijete, i to žensko, sve polomiti i opustošiti. Ako ćemo tjerati mak na konac, Big Lale se proslavio kao mađioničar, a ne kao prorok, ali jasna je moja poenta. Jal Big Lale, jal neka luda koju još veće lude plaćaju da im se ludira s kartama ili grahom.

Sagledavajući iz sadašnje perspektive taj svoj pretjerani obzir prema odbačenim stvarima, koji je bilo-pa-prošlo, ne mogu a da ne rezimiram: džaba ti toliko preguranih godina, džaba neosporno životno i internacionalno iskustvo, džaba i radni i bračni i roditeljski staž, sve to mačku o rep okači. Što stara drtina može da pomahnita (ne klinički) a da joj mozak i dalje radi ko sat! Jer on jeste besprijekorno štimao. Inače me ne bi, kad god gori pod nogama, tužilaštvo prvog zvalo za usluge vještačenja. Firma mi je poslovala bez gubitaka i značajnih dugova, a da vam je znati kako je tek bilo u zlatno doba!

Čula non-stop budna

Sa staze koja se odmotavala ka obali izuzmem nekoliko handrmolja. Neke su bile od čiste plastike, druge od kombiniranih materijala. Mrdalice koje niko ni za šta ne bi umio upotrijebiti osim mene. Ponečim iskoristivim me obraduje i čestar na padini zarivenoj u riječne dubine.

Pritisak u glavi je prestao. Vrijedilo je prošvrljati i pomučiti se, polaskam sebi. Toliko sam bio ponosan na šta? Na prikupljenu sitnariju koja će, umjesto u kanti za smeće, završiti u prtljažniku mog automobila. Zalupivši gepek, riješim da konačno sjednem za volan i zapičim domu svome. Na rezervi sam, ali neće se gorivo potrošiti do kuće.

Ne dade mi u kola nekakav bihuzurluk. Na teritoriji koju sam maločas obilazio i pročešljavao, šta me uzrujalo? Neki višak se tamo nametao. Izvjesna vizuelna nepravilnost izazvala je smetnje u mom organu za vid. O čemu govorim, znaćete ako ste burgijali zid pa naišli na nenadanu prepreku. Nema teorije da je borer probije, samo sklizava i odskakuje. Koliko god čovjek forsirao bušilicu, rupa se ne produbljuje.

Odmarširam nazad onim puteljkom nizbrdo. Na zaokretu prema Uni, izboči se na zemlji živa žila drveta i potkači me za vrh cipele, a ja malne trehnem koliko sam težak. Dva-tri teturava koraka, ne više, i povratim balans. Nije zapamćeno da je Mensuru neko nekad nogu podapeo, pa neće ni jedna joha, topola, ili kako se već legitimiše.

S obale, čiji je jedan odsječak ljeti figurirao kao skrovito kupalište, pretresem pejzaž okom sokolovim. Svrdla mi pogled kako po vodi tako i po kopnu, sondira kvadrant po kvadrant, zakrivuda i pokojom izohipsom, i na jednoj tački zastane, smrzne se. Od trtične kosti do potiljka preplave me ledeni trnci. Ekspresno ih iskontrolišem i svedem na podnošljivu mjeru.

Na neznatnoj udaljenosti od pješčanog jezička uz Unu leži potrbuške na patuljastom izdignuću nepoznato fizičko lice, koje kao da se natakarilo na kvrgu neke u zemlju ukopane nemani. Oči mu sklopljene. (Iako sam de facto vidio samo jedno oko, logično je bilo zaključiti da je i drugo zatvoreno. Simetrije nas navode na neka prihvatljiva i razumna domišljanja.)

Nedvojbeno, riječ je o djetetu, maloljetniku bez potvrđenog roditeljskog nadzora. Tijelo je ukočeno. I živo. Po napetosti njegove muskulature ne bi se reklo da se N. N. onesvijestio ili da spava.

Munu mi kroz mozak da je to on, on kad je bio dječačić. Ista zdrava plava griva, pivom dohranjivana, ista obećavajuća tjelesna konstitucija, iste snažne i pomalo žablje šake što stišću kamenje zabijeno u tlo. Prenijelo me, narode. Fleš asocijacija. Pridavati mu suviše značaja bilo bi neozbiljno.

Nihad Hasanović je rođen 1974. godine u Bihaću. Završio studij francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio drame Podigni visoko baklju (1996) i Zaista? (2000), zbirku kratkih priča Kad su narodi nestali (2003), te romane O roštilju i raznim smetnjama (2008), Čovjek iz podruma (2013) i Laki pogon (2016). Objavljivao takođe pjesme, priče, eseje i prijevode (uglavnom s francuskog, a ponešto i s engleskog i španskog) po književnim časopisima, štampanim i on-line. Preveo roman Kenizé Mourad Vrt u Badalpuru (2001), dnevničke zapise E. M. Ciorana Sveska iz Talamanke, kao i Duh terorizma Jeana Baudrillarda. Živi u Sarajevu.

E-mail: nihad.hasanovic@gmail.com Web stranica: www.nihadhasanovic.com

Fotografija: Jon Matthies