Bio jednom car koji je umislio da je nekoć davno bio običan čovjek imenom Miki. Do toga je dana car stoljećima vladao velikim carstvom – nikakva greška i krivnja nisu mogle taknuti njegovo srce jer su mu čak i trzaji nogu u snu bili u službi same ljepote i dobrote. Žene su ga obasipale trešnjinim laticama svoje ljupke pažnje ne znajući za požudu i ljubomoru. Car se svakoga jutra kupao u izvoru tople vode, koja je imala okus čokolade, dok su mu one vrhovima kose draškale tijelo. I životinje su bile slobodne, tako da su ponekad dolazile među ljude, osobito carev najdraži ovan i lav. S muškarcima je obilazio carstvo ploveći brodom te su i njihovi susjedi znali da prolazi voljeni car jer svatko tko je bio u blizini, vidio je – car ih uči – je li važnije biti brod ili voda, car ili podanik? A oni su znali da je to isto – i brod i voda, car i podanik, ali da svi oni nisu čak ništa od toga, već samo promatrači zbivanja. ˗ A zašto nas to uvijek pitaš? ˗ upitao je jedan. ˗ Zato da ne zaboravite ako dođu dani suše ˗ odgovorio je.

Car nikada nije dopustio da se njegovo carstvo ugrozi –  tenkove i puške polijevao je vodom. Talio se čelik jer je znao – svi su ljudi povezani vodom, i kada voda takne čak i oružje, nježnost pobjeđuje. Podanici su živjeli bezbrižno: čim bi popili gutljaj vode, prožela bi ih ljubav. I tako je život cara značio voljenje dok je dane kratio skupljajući razbijene komadiće tanjura koje su mu ljudi ostavljali pred vratima. Naime, svi su roditelji carstva imali životni zadatak da prenesu svom potomku jedan tanjur oslikan prizorima iz njihovih života i iz tog je tanjura dijete jelo od djetinjstva. Kada bi roditelji umrli, tanjur se uvijek morao razbiti, a komadići donijeti caru. On ih je skupljao i od svih pomiješanih dijelova gradio mozaike i zigurate.

Problem su bili samo oni koji su pratili modne trendove plastičnoga posuđa koje nije bilo moguće razbiti. Tada je car donio zakon da takvi ne smiju sudjelovati u daljnjem produženju vrste. Oni su trebali biti pod budnim okom jer je, iako car ljubavi, bio i car mudrosti. Znao je da bi mu jednom mogli raditi o glavi.

I tako je stoljećima stolovao voljeni car.

 

No, jednoga je dana zavladala velika suša. Carev glasnik, koji je u naslijeđe dobio lijep dizajnerski tanjur, ušao je u carske odaje da mu objavi da nema razloga za paniku jer su susjedna carstva ponudila velike zalihe vode za njegovo višestoljetno dobročinstvo. No, čim je ušao, ugledao je posvuda razbacane prave pravcate metke. Car mu je, uz zvukove lomljenja zuba, punih usta, mračnoga pogleda i grozničavih kretnji, pokazao svoju postelju prepunu užadi, obruča, šiljaka, bičeva, sjekira i noževa, i to od samoga željeza. Iako uplašen, glasnik je ostao dostojanstveno stajati. I tada mu car pokaže sobu nasuprot toj – bila je mala, prepuna gustoga mraka, rupa najcrnje dubine. ˗ Od sada ćeš živjeti ovdje i zvati me Miki! ˗ naredi mu car, no glasnik se nakloni i pobjegne glavom bez obzira.

Car je izgubio ljubav, okovi i meci su pobijedili! Trčao je vičući među mnoštvom okupljenih pod njegovim prozorima, na što car iznenada kaže sam sebi: ˗ Zar sam ja lud?! ˗ uzviknuo je Miki najglasnije što je mogao. Liječnik je potvrdio: ˗ Ovo je dobar znak. Lijekovi djeluju.

Miki. Miki se vraća u jednu od stvarnosti dok leži svezan za bolnički krevet, tek sluti da su nestale žene, da je izvor utrnut, da su životinje u zoološkom vrtu. Miki leži u ovom carskom kavezu dok pred vratima sobe cijela vojska rodbine strahuje od neizgovorenih misli, od pitanja sakrivenih u ustima kao u kinderbetu svih pokušaja da se podari riječima. Da se prenese. Da se izgovori. I ležat će sve ove godine njegova sigurnost u priču o caru dok svaki put poprima drugačiji tijek mojih misli, ali ne mijenja svoju okosnicu. Miki se kleo da nikada nije bio stvarniji no za vrijeme dok je u njemu samom kucalo srce velikoga cara.

Od tada sam prošetala godine svim sporednim ulicama kako bih zaobišla glavne točke kvarta. Živim između te bolnice, zoološkoga vrta i tvornice čokolade. I u ovakvim noćima, kad miriše zagorjela čokolada, urliču zarobljene životinje i zarobljeni ljudi, nemoguće je razlikovati glasove. Urlici odijeljenih. Jedne se gleda, a druge skriva da ih ne bismo dokrajčili kao svoje nusprodukte. Odijeljeni moraju postojati da bismo mi slobodni mirno stolovali u nebeskom snu.

Ali tada to nije bio kraj. Sjatila se sva rodbina koja je po mjernom instrumentu zvanom Normalometar kotirala vrlo visoko. Sve veze i vezice potegnule su se da se Miki vrati dokazivo ispravnom životu. A Miki je, kao i uvijek, bio poslušan, pa i onda kad su ga  dodijelili na brigu Proricateljici Prošlosti, ženi koja liječi samu dušu.

Mamuran i usporen od lijekova, čini mu se da je sve ubrzano i da je prepušten kvrgavoj cesti u kolima dok srpanj korbačem bičuje konje. Juri kroz dan koji izgleda kao izblijedjeli globus iz osnovne škole. Iako su se na njemu jasno vidjele ucrtane države (mada lažnih dimenzija, pružale su sigurnost koju nikada nije propitivao), a sada mu se čini da je netko ispremještao države i više ne zna živi li na njemu ili je pao u praznu kartonsku unutrašnjost.

Na otoku bi rekli zvizdan. Na otoku na kojemu smo Miki i ja odrasli rekli bi: ˗ Čuvaj se, zvizdan je. Udrit će te sunce. Zvijezda koja između dvanaest i dva razbludi bijeli kamen i može biti smrtonosna. On je izgubio svoju zvijezdu sa čela i ova ga udara ravno u mozak.

Dolazi gospođa iz Službe za glancanje emocija, specijalistica za istjerivanje carske ljubavi. Sjednu. Upita ga za ime, prezime, osnovne podatke i: ˗ Kako se hranite? Miki je spreman uzeti nove bakanalije iz njenoga gurmanskog menija, rajske djevice da ga riješe zemaljskih patnji iz ruke Majke farmakologije. (Miki mi je pričao da je cara sjebala suša i meci čije je zalihe slučajno pronašao u onoj maloj, nikad osvijetljenoj sobici, ali da će sve poduzeti da se sada smiri, a onda će moći trezvenije misliti o svemu).

Sjedi pred njom. Ona šuti. Proricatelji Prošlosti znaju temeljito šutjeti.

˗ Recite mi nešto što ste napravili u životu, a radi čega ste osjećali zadovoljstvo ˗ rekla je napokon.

Nipošto nije želio spomenuti cara, ali je nenadano, ni sam ne zna otkuda, izvirilo deset godina staro sjećanje, neokrnjeno i svježe kao što je njegov djed na onom škrtom otoku čuvao vrijednu hranu u medu. ˗ Sa sedamnaest sam godina volontirao u zoološkom vrtu. Tamo je bio ovan opasan za okolinu. Jedne je noći počeo udarati glavom o ogradu toliko snažno da su se čak i slonovi pobunili, pa su ga premjestili u izdvojeni tor da se ostale životinje naspavaju. Dali su mu i tablete za smirenje, ali nisu djelovale. Svi su ga se bojali. Završio je misao i duboko utonuo u misli.

Zamišlja da osjeća nemir koji mu struji kroz noge jer Miki je već toliko otupio od lijekova da ne osjeća ništa, dok se u isto vrijeme ledi od pogleda na divljega ovna i njegovu upornost i koji pokušava glavom razbiti željeznu ogradu.

To je trajalo nekoliko dana kad je u paklenoj žezi, kao ovoj danas Mikiju, palo napamet da ga ošiša. Pozvao je čuvara i čim je električna šišalica krenula kroz ogradu, ovan se smirio. Kad mu je došao do rogova, zaprepastili su se ugledavši da mu je rog zarastao u meso i napredovao ravno prema mozgu. Ovan je i dalje mirno čekao oslobođenje. Miki je donio pilu, a čuvar otpilio smrtonosni trn.

˗ Nikada nisam u nečijim očima vidio toliko zahvalnosti ˗ govori. ˗ Nikada.

˗ I kako se osjećate sada kad ste ovo ispričali? ˗ upita ga Proročica.

Miki šuti u svojim ovnovskim mislima, a ona mu pogledom kaže kako ima novoga pacijenta, propisuje mu zvjezdani prah i kaže: ˗ Sutra u isto vrijeme.

˗ Ali ja imam još puno lijekova ˗ pobuni se Miki u obranu zdravoga razuma.

˗ Ovo je nova generacija i, vjerujte mi na riječ, pokazala je velik uspjeh.

Čudnom snagom nemirnih nogu ustaje i izlazi na ulicu. Grad je nastanjen samo pticama i ova mu tišina godi. ˗ Zamisli – kaže sam sebi ˗ pa ovaj put vodi prema zoološkom vrtu. I krene, svojevoljno krene nakon tolikih godina kroz koje su ga vukle neke tajnovite ruke bez njegovoga sudjelovanja. Baci pogled na raspucanu zemlju od suše i razabere nepoznatu mapu svijeta, sasvim drugačiju od globusa na kojemu je mislio da tako dobro raspoznaje države. Njegovo carstvo, toliko traženo, tu je! On ide u oslobađanje životinja! Od recepta za lijek napravi avion, zamahne njime, i pogledom isprati meka krila koja rasijeku zgusnuti zrak i zabiju se u asfalt.

Te su noći pronašli cara prosvijetljenoga nerastaljenim željezom i u džepu ulaznicu za zoološki vrt, a ujutro su se novine raspisale o monstrumu koji je isprva tražio prebivalište ovna. Čuvši da je nedavno umro u dubokoj starosti, istukao je zaštitara, uzeo mu ključeve i otvorio vrata nastambe lava, ali on srećom nije pokazao zanimanje za bijeg niti da ga ozlijedi dok je plesao oko njega. U bijegu je željeznom motkom razbio stakleni kavez s tasmanijskim nemanima koje su se nastavile svađati, tako da nijedna nije napustila svoje boravište. Monstrum je, pisali su, pobjegao policiji i iznimno je opasan.

Od tada su prošle godine i već je stari lav zasluženo penzioniran, iako je bio takav  još kad smo Miki i ja bili mali.

Ponoć je. Budna sam kao šišmiš. Šećem. Mikija nema odavno. Miki je pokušao nastaviti živjeti kao običan Miki, ali nikada nije zaboravio da je bio car. Car koji nije znao s ljubavlju na kapaljke. Miki s dva isušena, tamna bunara u očima umjesto s izvorom i djevojkama. U ovom ulaštenom gradu hladnom kao sjekira ne treba se igrati ljubavlju.

Rijetko mislim na njega. Naselio se u moje zakučaste misli i tek se ponekad pojavi. Ponekad kao noćas, kad je grad tako spasonosno pust i čuva ga tek raspjevana ptičja garda. Na mojim leđima sjedi sveznajući bog Google s ispisanim odgovorima svijeta. Temperatura zraka izjednačena je s toplinom moga tijela i čini se kako ne bi bilo razlike da letim ili stojim. U zavjetrini sam. Do mene ne dolaze glasovi zatvorenika.

U jednom od ovih nebodera netko ovaj tren sanja san, pripremaju se čokoladne bakanalije, stan je svijetao i prostran, svira vedra glazba, ljudi se smiju, stan je toliko osunčan da se čini da ovdje nikada ne pada mrak. Čokolada se kuha, prsti se umaču, svi mogući oblici s nestrpljenjem čekaju da postanu ta slast. Već znaju, svi su spremni s bocama vode – jaka je to poslastica. Djevojke opuštenih lica smiju se čokoladnom carstvu dok mladi muškarci prskaju po njima hladnu vodu iz dlanova. Ali u trenu zađe sunce za oblak i u stan upada vojska s povikom: –  Pretres!

Svi se bace u bjesomučnu potragu, traži se nešto, nitko ne pita zašto im pomaže i o čemu se radi, ali traže po tavanu, po podrumu, dok zagorijevaju lonci puni slatke tajne, gori čokolada i miris ispunjava nosnice do gađenja, ali potraga je užurbana, okrivljenici pomažu vojsci ne znajući što traže, sve do trena kada vojnik naredi doživotni zatvor za nedopušteno…? Što?

Sanjač se budi obliven znojem dok mu u nosnicama ostaje miris zagorjele čokolade. Sanjač ustaje. Ionako je već vrijeme za krenuti i baci kratak pogled na spremljen kofer kao na spasonosno rješenje. Ne misli mnogo da ne bi mislio previše i kao bjegunac pogleda kroz prozor na grad spljošten između teških kapaka i srca koje se smiruje od potrage. Odlazi na jutarnji let i ne zna, ali saznat će vrlo brzo, prije no što ponovno vojska zakuca na vrata, prije no što mu umru svi lavovi i ovnovi u snu, prije no što mu pokose livade i čvorci pojedu grožđe pred berbu, saznat će da odricanje nosi sa sobom. I pitat će se otkuda uvijek silna vojska s oružjem koju sanja, i neće htjeti znati. Ali ima dobar razlog, kriza je, a ovaj grad je jebena košnica i nema se para. U životu nikada ne nedostaje samo razloga i opravdanja.

A oduvijek je bilo lako otputovati. I ne pitati se. Samo se začuditi i na brzinu potopiti misao. Google ima sve odgovore, ali ne postavlja pitanja. Uvijek je bilo lako pobjeći. I baš zato ja ostajem.

 

Ida Pavlić, rođena 1985. u Zagrebu, gdje i živi. Završila filozofiju i religijske znanosti. Piše kratke priče i poeziju. Objavljivala u Quorumu, Zarezu i Riječima.

Fotografija: Nick|Allen

Advertisements