Ekran čiji se snijeg pretvara u suze

nebo se paralizira od zeppelina u kojima plešemo sovjetske valcere

i snješko kojega pravim pocrni svaki put

kad sanjam da me skrivaš

u jedan od bijelih programa svoje perilice rublja

ugasi daljinske upravljače u ovom filmu bez radnje

nešto je u nama toliko podnošljivo naopako

da ga djeca iz pustog luna parka čitaju kao teletekst pred san

šarmantno ne postojeći u obliku naših putovanja u Montevideo

 

Kirurgija bajke

žao mi je što si znao kako preživjeti moju vilinsku ćud.

stoga lakiram u plavo dane kad te nema

kao igrališta na kojima zoveš me dijete.

toliko me beskrajno zabavlja biti tvoj pčelinjak

da mi kosa prerasta u dosadu koja se hrani medom.

lijepi dječaci vežu sigurnosne pojaseve čim ujure u autobus

koji je ukinuo voznu liniju za bizant.

nije li prekasno za tvoje noćne šetnje koje će je opet uvesti?

po tome nek’ se zove lječilište čiji smrtonosni zahvat je taj

što nas je naša bajka zauvijek oprostila.

 

Šima Majić, rođena 1992. Objavila zbirku poezije Potkožni sjever za koju je dobila nagrade Zdravko Pucak i Anka Topić. Nada se da bolje od biografije piše poeziju.

Fotografija: Ruth Hartnup

Advertisements