Stajala je kraj drugih djevojaka i podigla desnu nogu kojom će započeti kolo. Tek što su krenule, zapjevale, njoj je, po crnoj suknji, počela kliziti vunena šarena pregača i da on nije poskočio, pridržao pregaču i povukao nju iz kola, vjerojatno bi se saplela i pala. Na seoskom prelu ima mnogo djevojaka, ali njemu je za oko zapela baš Roža, visoka, nasmijana, stasita u narodnoj nošnji, nekako drugačija od ostalih, za glavu viša od njega. Nije se dao smesti, nakanio se baš na nju pa što bude.

Nasmijanih očiju, vragolasta pogleda, naherio je ličku kapu, prikrao se djevojci iza leđa, odvezao vezicu pa kad je kolo krenulo, a pregača kliznula, pritrčao je i eto ga, nakanio-ostvario.

Kad su se njih dvoje odmakli u stranu, to je vidio susjed i doviknuo je Ivi:

„Neka, Ive, cure, ima drugih, pusti ovu.“

„Pa puštena je, nije `tica, neće odletit’.“

„Neće odletit’, ma će otplovit’!“

„A vid`t ćemo“,  reče Ive i pogleda Rožu, još krivlje nakrivi kapu i povuče je u kolo.

„Okan` se cure, ona ima kartu za Ameriku, ode ti ona.“

„A vid`t ćemo“, dobaci Ive iz kola ne mareći za sve što je čuo te još jače i žešće počne udarati opancima u tlo, ne skidajući oka s nje.

Za mjesec je selo došlo ispratiti Rožu na put. Zapregom će do grada, „prugom“ će do mora, a odatle brodom u daleku Ameriku gdje je, kako je dogovoreno, čeka ženik, Mile, mlinarev sin. Seljani su čekali pred kućom da Roža ponese i pisma za njihove drage. Iz kuće je izašla djevojka, ali ne u nošnji, već u građanskoj robi. No to nije bila Roža, već Jela. Selo je u čudu otpratilo mlađu sestru koja odlazi preko oceana s Rožinom kartom. Svi su se čudili onoj koja je odbacila život o kojem su sanjali jer su čuli za svakakve stvari u dalekom svijetu, o svijetlu u kućama, o crnoj tekućini koja izvire iz zemlje, o automobilima, o medicini koja pomaže kod teških bolesti. Bilo je teško vjerovati da je poslala Jelu u daleki, bogati svijet samo zbog ljubavi. Trebala se maknuti iz ove sirotinje, govorkali su seljani, možda bi ljubav i došla, ali što će ti, od nje ne meš živ’ti. Ljubav dođe i prođe, a seljački život rano ostavlja brazde na licu i trajne žuljeve na rukama.

Izabrala je svoga Ivu i Liku. I svoje selo okruženo stoljetnim jelama, mirisnim pašnjacima jer ovdje slobodno diše, u zagrljaju divlje prirode i pitomih ljudi.

Voljela je zemlju, njezin miris i težinu kojom se branila na svaki udarac motikom, toplinu i darežljivost kojom je rađala i hranila, mirisne rosne trave koje bi joj vlažile vunene čarape dok bi ranom zorom krave i ovce izvodila na pašu. Nikad se nije žalila, nikad nije požalila.

Ranim jutrom, prije svanuća, toplom kuhinjom su se iz padela širili mirisi palente, kiselog kupusa, suhog mesa. Kraj njih se grijalo mlijeko od kojeg će raditi basu, meki sir koji su mazali na kukuruzni kruh. Sve je trebalo biti spremno kada dođu radnici. Nije lako biti žena kirjaša. Ljudi koji su uz pomoć konja izvlačili trupce iz šume, trebali su rano i dobro jesti. Vrijeme ih nije štedjelo. Ni sunce ljeti, ni kiša i blato u maglovitim, sumornim, jesenjim danima. Bilo je svega, i prignječenih prstiju, slomljenih i uganutih nogu i kod ljudi i kod konja. Za svakoga je trebalo imati medicinu, a ona je imala, od ličke rakije, za rane i dušu, do puhove masti, gorkih trava i zdravo-seljačke ženske mudrosti. Bila je svoj na svome, u svakom trenutku, u svakoj situaciji.

Najteži dani bili su ratni dani. Vojske su dolazile i prolazile, iza sebe su ostavljale nered. Svaka svoj pečat, veći ili manji. Narod je govorio: „Kuda vojska prođe, tu trava ne raste.“  Pred svima su bježali, skrivali djecu, prikrivali hranu, i goli i bosi, i promrzli i gladni, ali ostali su živi.

U skučenoj sobi, oko tople peći, uz oskudnu svjetlost petrolejke, Roža, Ive, djeca, svi su se skupili oko jedne padele s mlijekom i palentom. Mali jedva drže žlicu, ali ne odustaju. Ona ih bodri dok jednog po jednog miluje po glavi i majčinski se osmjehuje.

Nekima su stizali paketi iz Amerike, ali ne i njoj. Ponekad bi dobila pismo, tek svake druge, treće godine. U njima slika djevojčice u bijeloj haljinici s cvjetnim vjenčićem na glavi. Prva pričest Jeline kćeri.

„Ma vid’ je, ista moja Jela“, rekla bi suznih očiju dok je žuljevitim rukama gladila sliku.

Za dvije, tri godine, opet slike. Ovoga puta dječak u tamnom odijelu s leptir-mašnom. Prva pričest starijega sina.

„Aj’ vraže k vragu, ovaj je isti ćaća. Nikad mu od mladosti sliku vid’la nisam, al’ ako nije na Jelu, a ono je na ćaću. A ljep li je, bože jedini!“ gledala je umilno dječaka. Nije joj palo na pamet da su na tog ćaću mogla sličiti i njezina djeca.

Prolazile su godine. Djeca su stasala. Postali su ljudi. Lika se mijenjala. Roža se mijenjala. Samo su slapovi Plitvičkih jezera istom snagom udarali u sedrene stijene. Smreke su se povijale pod snažnim vjetrom koji je glasnim fijukom nadjačavao plač udovice za voljenim mužem. Kao žena bila je sama u hladnim noćima, kao majka bila je okružena toplinom svoje djece.

U godini kada je prvi čovjek stupio na površinu Mjeseca, i Jela je, nakon dugih godina, ponovno stala na tlo svoje rodne grude. U poodmakloj dobi, u ružičastom kostimu od tvida, lakiranim cipelama, izašla je iz bijelog Fiće kojim ju je dovezao Rožin sin. Na mjesto s kojeg je u zaprežnim kolima, pokrivena vunenom ličkom šarenicom, otišla uplašena djevojka, došla je dotjerana, sredovječna Amerikanka.

U sjeni razgranatoga, starog oraha, dvije sestre požurile su jedna prema drugoj i u čvrstom stisku plakale i ljuljale se čvrsto zagrljene. Rastale su se kao djevojke, sastale kao udovice. Između dva zagrljaja, cijeli jedan život.

Nakon što se popila šljivovica, pojeo dimljeni sir i škripavac s krumpirom, domaćom slaninom i suhom šunkom, jedna od nevjesta donijela je lučenicu, Jelino najdraže jelo. Dok je nepce dodirivalo hrskavo tijesto natopljeno mašću i zapečenim češnjakom, misli su se vraćale u djetinjstvo i mladost. Razvezla se priča, tko je ostao, a tko otišao, koliko je vršnjaka živih, tko je čiju kćer ili sina oženio u selu, a tko u Americi. Teta je podijelila poklone. Poklonima se ne gleda u zube, ali ipak se očekivalo nešto više od plastičnog češlja, lažne zlatne naušnice, najlon bluze žarkih boja, pištolja na vodu i sličnih sitnica. Domaćini nisu navikli na darivanje, ali kada su seljani u iščekivanju pitali što je sve donijela teta iz Amerike, mahnuli su rukom i rekli: „Ma, svašta, svega tu ima.“ Ako je suditi po poklonima, onda su oni tamo više gladni nego siti.

Kada su navečer ostale same, Roža je sjela na stolicu kraj kreveta i promatrala sestru dok je raspremala kofer. Nije se čudila raznobojnim torbicama sa šminkom, šarenoj robi koju je sestra vadila. Vidjela je na televiziji kako se tamo oblače. Jela je za nju, na neki način, bila strankinja, nije pripadala ovamo pa ništa u vezi nje nije bilo čudno, čak ni to što joj je na poklon donijela cvjetnu haljinu žarkih boja. Sigurno je zaboravila da ovdje starije udovice ostatak života nose crninu ili tamnu robu.

Jela je sjela na krevet, pogledala sestru u oči i pitala:

„Jesi li ikad požalila?“

„Što bi požalila?“

„Pa to, što nisi uzela kartu i udala se za mog Michaela?“

„Što bi žalila, ja Milu nisam ni poznavala, ni vol’la. Meni je moj Ive bio dobar. Mi smo se vol’li, naprav’li kuću, stvor’li djecu, lijepo, pošteno živ’li k’o ljudi. Jedino što sam udov’ca. A i ti si! Eto, nema ni Mile, opet bi mi bilo isto. Djeca mi, fala Bogu, rade. Svi su zdravi, neki su tu, neki u gradu. Unuci rastu, ništa meni ne fali.“

„Drago mi je. Nekad sam se pitala, pogotovo za ovog rata, kako bi bilo da sam ja ostala. Što bi bilo sa mnom, kud bi me život okrenuo?“

„E, to nećemo nikad znat’. Tako je, kako je.“

Prošlo je više od dvadeset godina od tog razgovora. Nikada se poslije nisu vidjele. Više nema ni Jele, a svih ovih godina njezina su se djeca javila tek nekoliko puta. Bratići i sestrične nisu se upoznali, ne znaju ništa jedni o drugima. Prvo koljeno, potpuni stranci.

Nije se Roža godinama sjetila ovog razgovora. Ni onda kad su se nad Liku nadvili gusti oblaci dima iz gorućih kuća okolnih sela. Ni kada ju je sin, pod zvucima sirene i kišom granata, na rukama unio u podrum svoje zgrade u gradu. Htjela je ostati kod kuće. Prestara je da bi išla ikuda. Nije željela biti na teret djeci i seljakati se od jednih do drugih. Nije nikome ništa bila kriva, zašto bi nekome smetala starica koja već preko devedeset godina mirno živi u svojoj kući? Puno toga nije mogla shvatiti. Ako njihovi napadaju naše pale naša sela i pucaju po nama, zašto je ona sada u stanu svoga zeta koji je njihov, a otišao je u rat sa svojim i njezinim sinom?

Osjećala se potpuno izgubljeno. Mnogo puta je poželjela umrijeti, ali Bog je nije htio. Vjerovala je da je imala dobar život, da je vrijeme da ode, proživjela je puno dobrog i lošeg, zašto bi još trebala biti tu? Nije razumjela sve do onog dana kada su se sin i nevjesta blijedih, ukočenih lica, s ostalom njezinom djecom zavijenom u crninu pod okriljem grobne tišine, vratili s pogreba najstarijeg unuka i spustili joj u ruke mekanu tkaninu.

Blijedi, uredno podrezani nokti počivali su iznad artritisom izobličenih zglobova koji su izgledali kao da žele pobjeći svaki na svoju stranu prsta. Ispod smežurane tanke kože, prozirne poput opne, bubrili su spletovi žila. Plavičasti, beskrvni dlanovi djelovali su kao da se u njima smrt već polako gnijezdila. Uzela je zastavu presavijenu u obliku trokuta, drhtavim rukama je prinijela ustima, poljubila i privila je u njedra. Suze su tekle. Upijalo ih je meko platno. Nemoćno tijelo ritmično se trzalo, bez glasa.

Dok je stiskala glatki trokut u rukama, učinilo joj se kao da ponovno stišće onu kartu koja ju je trebala odvesti na drugi kraj svijeta.

Bol joj je razdirala dušu i čupala srce koje je, u staračkim grudima, naumilo puknuti. I puklo bi, no trebalo je izdržati dovoljno dugo da prihvati i sve sljedeće zastave koje su bile na putu.

Senka Čorak

Fotografija: James Windsor