Starci ne vole da ih netko ili nešto, makar i bestjelesno, zatekne u krevetu.

Jednog hirovitog ljetnog jutra Andro je ustao prije zore i s bolnom grimasom oko usta sišao niz natkriveno stubište. Oslanjajući se na štap, zaputio se ka uskom molu na kojem je često ispraćao prve, još orne i mangupski raspoložene, ribare. Iako bez povlaštenog početka u životu za nekoliko dana proslavit će devedeseti rođendan. Neće ga naravno slaviti, neće praviti gozbu ni zvati prijatelje (vršnjaka odavno više nije bilo među živima). Miris njegove arogantnosti i škrtosti ušao je baš u svaku kuću u desetak sela rasutih uz rijeku, no nisu li nesavršenosti sjajan povod zanimljivim pričama.

Andro je zmijolovac. Najpoznatiji i najtraženiji istočno od zagrebačkog željezničkog kolodvora. Ulovio ih je na tisuće, što zaštićenih – šilaca, kravosasa, smukulja, zmajura, crnokrpica, poljarica, bjelica, ribarica, pjegavih crvenkrpica…, što onih koje se moglo bez kazni i progona zatući štapom, motikom ili već što ti je bilo pri ruci. Nalazio ih je u stogovima, kukuruzanama, tavanima, vinskim podrumima, kućama, vrtićima, garažama… Pasje vrućine tjeraju zmije da potraže zaklon jer mogu uginuti. Ne jedu. Samo popiju malo vode, a hranu onda love noću. Dok je imao ugovor s Imunološkim zavodima i dok su ljudi mogli platiti njegovu uslugu, dobro je živio.

Zastao je da propusti stado krava praćeno pastirskim uzvicima za korigiranje smjera kretanja. Pastir je oko pasa vezao platnenu torbicu za gablec, ručak i večeru. S pašnjaka se vraćao tek kada bi sunce sišlo prst iznad horizonta. Kada je kročio na drvene letvice od zimzelene crnike, dijelom zahvaćene truleži, zaškripale su pod njegovim nogama.

„Dobro jutro, Andro! Gledaš valove kako se mreškaju! Ima li ljepšeg posla?“

Pozdrav je došao sa susjednog mola. Bogatstvo se u Andrinom selu mjerilo ljudskim odnosima, nikad novcem.

„Dobro jutro, dušo!“

Andrino dušo obično je vodilo ka tome da se onaj kome je bilo upućeno osjeća maleno i nevažno, ali ovaj put je bilo blagog i slasnog okusa. Upućeno Mandi, sredovječnoj udovici čije su ga zavinute ostruge na crvenokosim uvojcima podsjećale na orlove kandže. Prije no što bi se oglasilo crkveno zvono s pozivom na jutarnju misu svoju je prošlost pokušavala sabrati uz rijeku.

„Ideš li?“

I u kratkim je rečenicama njen glas bio mek poput netaknutog pada jajeta iz gnijezda vrapčarke. Meka je bila i suknja (sva u crnom pamuku) što je lepršala otkrivajući bjelinu bedara. Manda je, ne zbog ćudoređa koje je evoluiralo i u selima uz rijeku, sve suknje nosila rezane visoko iznad koljena. A hodala je pravilno i zavodljivo, kao da je upravo izašla iz skupog ženskog liceja.

„Samo ti kreni. Stići ću ja tebe!“

Andro joj je mahnuo rukom tanjom od valjčića novina u rukama kolportera. Unatoč uznapredovalom glaukomu razabrao je stas muškarca koji je, veslajući u čamcu lokalno znanom kao korab, prilazio molu. Korab je nasukao na potporni stup, samo kako bi pozdravio starca. Ispustio je veslo i pružio mu ruku. Drugom ga je uhvatio za podlakticu. Andru su prošli trnci. Drukčiji od blagog tremora u prstima koji su svojedobno nagovijestili problem sa štitnjačom. Gnušao se svake muške intimnosti. Još kao dijete, čim su mu noge dovoljno očvrsnule, za velikih obiteljskih okupljanja bježao je pred rođacima kako ga ne bi dizali u naručja i stiskali, ljubili razmazujući svoje sluzave izlučevine svuda po njegovom licu i vratu. Neki od tih tek zamomčenih fakina znali bi ga i ugristi za obraz.

Brzo je povukao ruku svjetlobakrene nijanse puti i prošaranu pjegama. Obrecnuo se na susjeda Josu tragovi čijih su se prijestupa još vukli selom poput ocvalih mačaka. Ma koliko se trudio postati besprijekornim, stigmu dječaka iz problematične obitelji nije mogao izbrisati, a ljudsko se pamćenje zalijepi za ružno kao magnet za vrata hladnjaka.

„Kuda jutros“, zapitao je.

„Na somove. Dolje ispod začinskih vrtova.“

Začinske je vrtove u nekoliko visokih gredica što su se prostirale sve do rijeke posadila i održavala crvenokosa Manda. Zemlju s dobrom drenažom, na osunčanom mjestu, nastanila je svime što je davalo jak miris. Estragon je za prvog susjeda imao citronovac, lavanda pelin. Na svojim je balkonima u modulima uzgajala i malo rikole i bijelog papra.

„A ti, Andro, u crkvu? Na misu?

Andro bi najradije prešutio pitanje, ali je susjedu dugovao malo više od izbjegavanja odgovora. Otkako je posao stao, otkako je potreba za Andrinim vještinama i znanjem jenjala, hranila ga je riba iz Josina čamca.

„Kucao sam već i na vrata župnog dvora, i na crkvena, ali je sve bilo pod ključem. Htio sam izmoliti blagoslov za dobar ulov (svoje duše se nije sjetio), ali župnika nije bilo pa sam sjeo u čamac.“

„Svi katkad donesemo pogrešnu odluku“, pomislio je Andro, ali glasa nije pustio. Gledao je u široko i zdepasto tijelo svog dobrotvora kao da gleda ribu za kojom je ovaj pošao. Jedina razlika među njima bila su usta. Somova su velika i ispunjena sitnim, oštrim zubima dok se u Josinim, isto velikim, jedva nazirao neki zdrav zub.

Vidio je Andro u Josinu čamcu i kuku za izvlačenje ribe i zaštitnu rukavicu, i žive i mrtve mamce (kedrove, klenove, bijelke, pijavice, iznutrice, crve…), i jake i duge štapove… (čamac za jednog ribara imao je sve za poštenu borbu između čovjeka i soma), ali je ipak kao da ga, onako jadnog bez blagoslova, želi dodatno oslabiti i onespokojiti, doviknuo: „Čuvaj se!“ Somovi mogu izrasti do dva metra duljine i težiti više od stotinu kilograma što i kod iskusnih ribolovaca izaziva čuđenje i strahopoštovanje.

Čamac je prošao kroz polja lopoča. Rastjerao jato divljih plovki i zaplovio prema dubljim i mirnijim dijelovima rijeke gdje je bilo puno potopljenog drveća i drugih zaklona. Tamo gdje je rijeka poprimala sporiji tok i gdje su prijelazi iz plićeg u dublji dio bili nagli. Neraspoznatljive u visokom šašu stajale su čaplje i žličarke. Mogao je razabrati samo pokoji crveni kljun i pokrivno prsno pero boje škriljevca. Nadao se kako će se Joso zadovoljiti s ponekim klenom ili smuđem i izbjeći susret i borbu s nezasitnim grabežljivcem koji guta sve što mu se nađe pred ustima; i strvine, i školjke, ribe, ptice, kornjače, male sisavce…Vjerovao je i u ribičke priče o kanibalizmu somova. „Zamisli, oni jedu svoje. Vlastitim sam očima gledao kako iz jednog od pedesetak kila izvlače drugog koji je imao petnaestak“, pričao je Andri jedan mještanin ispijajući treće pivo pred birtijom.

Izdaleka su i Joso i čamac izgledali kao mrljica zunzarinog izmeta na prozoru. Malešni i nevažni poput zavičaja im, a opet neponovljivi kao što je i svaki kutak na ovoj zemlji.

„Djedeee, o djede Androooo…“, vikao je dječak što mu je mahnito trčao u susret. I prije nego će razaznati njegovo lice, Andro je znao tko je mali galamdžija. Djedom ga je zvao samo devetogodišnji Josin unuk Franjo. Zbližili su se jer Andro nije bio pristalica zastarjele pedagogije čiji je temeljni zakon izražen u rečenici Batina je iz raja izašla. Jedino je on imao strpljenja za dječakova nebrojena pitanja. A i znao je odgovore na upite od kojih su svi drugi zazirali. Jesu li prašnici muški dijelovi cvijeta? Koliko treba mrkvi da proklija iz zemlje? Izlažu li suncu gušteri svoja tijela samo zbog topline ili…?

„Predobro su nas odgojili, više i ne znamo što znači iskrenost“, najčešće je mislio Andro ne uskraćujući malom Franji odgovor baš ni na jedno pitanje. „Nije li odgajanje samo dresiranje djece kako bi prestala biti iskrena“, promrsio bi kroz zube. „Što šušljećeš, starče“, obrecnula bi se na nj Franjina mama. „Slažu se, a eno ih ko vjetar i žito!“ Majke su vještice. Sve čuju, sve vide i sve razumiju.

„Stani Franjo“, viknuo je Andro izmaknuvši se kako ga dječak ne bi srušio na tlo. Dan je već posvijetlio svoju paletu. Vidjelo je mnoštvo okupljeno ispred Franjine kuće. „Što je bilo?“

„Zzzmiiija, zzzmmmiiija…“, mucao je dječak.

„Kakva zmija? Gdje?“

„Uuu mo-mo-mojoj kući. Ma-ma-mama k-k-kaže po-po-posavska r-r-ri-riđovka! Sa-sssa-sakrila s-s-se iza o-o-ormara…“

Andro je znao koliko zmija može prestraviti čovjeka. Kada bi im ušla u kuću, neki bi kućevlasnici i ukućani danima spavali u dvorištu ili susjedstvu. Pogotovo ako bi zmija imala vidljive zube, ako bi puhala i vrebala ugristi.

Dotad starac koji osim oranica, zemljanih putova, neba i stabala ni za što drugo nije mario; koji je sve imao i ništa nije morao, Andro se u trenu preobratio u lovca s teretom brige na plećima i hipotekom imena podijeljenog s imenom brata apostola Petra. Uhvatio je dječaka za ruku. Svakim prijeđenim metrom korak starca poprimao je žilavost borca.

Sve kuće u selu imale su imena. One sa starim crijepom naslaganim u uzorku dlana na dlan. One čiji su prozorski okviri bili izrezbareni u obliku kićenog zrcala, a okna svjedočila neuspjelim pokušajima vitraja. Zanatlija se zaigrao raznobojnim stakalcima kao što se roditelji (u nekim zaostalim civilizacijama) i danas igraju birajući djevojke (uvijek smjerne i krotke) za žene svojih sinova. Jedna ulica i jednoredni niz kućica iz kojih su ljudi vidjeli da drugi odmiču krupnim koracima, ali su se pitali kamo? Naraštajima su se bavili poljoprivredom i ribolovom. Namjerno zaostali u prošlim vremenima, a opet ni gladni, ni žedni; ni neobuveni ni neodjeveni. Usitnjena su imanja donosila dovoljno. Lihvari i druge natruhe civilizacije nisu bile dobrodošle. Žurbu i svakovrsna kinjenja ostavljali su gradu. Nešto u tom zaobalnom krajoliku gdje je epskih razmjera bio samo žablji kreket; u vodi, travi, mirisu bakterija pri obilasku blatnih pličina, govorilo mu je: „To je tvoj zavičaj!“ Držao je dječaka za ruku. Iz dječakovog je dlana pulsiralo kao da se malo srce rijeke preselilo u nj. Lovac na zmije opet je dobio posao.

* Posavska je riđovka, uz bosansku ljuticu, najotrovnija zmija u Europi i peta u svijetu.

Bogdan Arnautović

Fotografija: Krbo

Oglasi