Opet je došla. Gledam je i mislim si – kad će tomu kraj? Svaki zadnji četvrtak u mjesecu. Ili petak, kako već stigne. Dugo mi je trebalo da pohvatam taj redoslijed. Da me od groblja ne dijeli samo stari zid, ne bih ni ja znala kada mu ona dolazi. Sada, hvala Bogu, točno znamo. Ali ne znamo zašto. I tko mu je ona. I kakve veze ima ona s njim. Cijelo selo se s time muči već dvadeset godina: tko je ona i zašto tako uporno dolazi. To nam nikako nije jasno.

Ispada da se još jedino ona brine za njegov grob. Već su mu i djeca prestala dolaziti. Jedna se kćer udala u Kanadu, druga je umrla, a sin ko sin… Sa ženom se davno rastavio, poslije se još jednom oženio pa ni to nije išlo. Onda su druge dolazile i ostajale kratko, par godina ili par mjeseci, kako već koja. A bilo je tu svega, i pjevanja pod prozorom i gadnih svađa. Ali niti jedna od njih ne dolazi mu na grob, samo ova.

Uvijek ponese lampaš pa ga zapali pod križem. Ako ima korova, počupa ili poreže škarama za živicu. Oplijevi malo i oko groba, da bude uredno. Koji put ponese hamper i krpu pa si natoči vode na pumpi kraj grobljanskih vrata i opere mramorni okvir oko groba što su ga još Jožini stari postavili. Valjda su se, jadni, nadali da će on jednom nadodati mramornu ploču pa, valjda, i spomenik, ko što je red. A on ništa. Ko da tamo ne leže njegovi starci i baba Marica koja ga je toliko voljela i malenog svuda vukla sa sobom. Za života se nije pobrinuo ni da im se imena napišu na grobu. Dobro, nije baš da je to jeftino, al opet, može se – ko hoće.

Cvijeća na grobu nikad nije bilo. Niti je ona donosila niti ko drugi. Ali nije iščupala mladi bagrem poviše groba, nego ga je ogradila žičanom ogradicom i on je sad već narastao u poveliko stablo. Tako Joža svakog proljeća ima pun grob opalog bagremovog cvata. Lijepo je to za vidjeti. Možda je to namjerno napravila, možda je znala da je Joža šumar i da voli stabla. A posebno je volio bagreme. „Ja sam ti ko bagrem”, govorio je preko čaše u birtiji, „svagdje rastem, al svagda ukrivo.” Meni se Joža nije činio naheren, činio mi se sasvim zgodan i ljepušan, a i drugo sve što treba.

Jednom je dovela nekog šmrkavca pa su se parkirali pred sama grobljanska vrata. Onda su iz folksvagena izvukli karijolu i tri teške vreće pa ih na jedvite jade dogurali do groba. Gledala sam kako iz vreća sipaju na grob sitan bijeli pijesak i kako ga ona razgrće golom rukom. Kad se uspravila da izravna leđa, susreli su nam se pogledi. „Zašto to?”, izletjelo mi je. „Sita sam travuljine!”, glatko mi je odbrusila. Bome, nisam više ništa pitala. Ni ja ni iko drugi iz sela. Al smo dobro pazili šta će dalje biti.

Nikako mi nije jasno šta je Joža vidio u njoj. Visoka je, štrkljasta, možda nešto malo mlađa od mene, ali već pomalo pogrbljena, uvijek u nekoj pohabanoj odjeći. Joža je volio lijepe, skladne i oble žene. A i one su voljele njega. A voljele su ga i one druge, manje lijepe, i zaviđale svima o koje se Joža očešao. A takvih je bilo mnogo. Mnogo i previše. A, opet, nije tu bilo sreće. Bilo bi mu bolje da je našao jednu, al poštenu, pa za cijeli život.

Ali, kad bolje razmislim, vidim da nije samo on tu kriv. Krive su bome i one – da su se malo potrudile, mogle su ga zadržati. A Joža je bio vrijedan truda. Da se mene pitalo… Samo, nije me se pitalo ni onda nit me se danas pita. Samo Jula iz gornjeg kraja provjerava ponekad jel ona dolazila pa onda brže-bolje ispriča Franki i Zori. Tako za tri dana cijelo selo zna što sam ja vidjela i jesam li s njom razgovarala. A meni to bude nekako drago, da oni mene pitaju. Kad već Joža nije, nego bi samo preko ramena dobacio: „Ružo, daj litru bijeloga i litru vode!” Uvijek sam mu donosila prvomu i uvijek najbolje čaše i čista pepeljara. Nikad me nije pohvalio, a ni pokudio, ko da me i nema. Ko da sam zrak.

Dvaput na godinu ona se posebno potrudi oko groba i stavi veće lampaše – prije Svih Svetih i prije Jožinog rođendana. Lani bi imao okruglih sedamdesetpet. Već ga više od dvadeset nema, a mogao je do danas poživjeti. Koji ga je vrag nosio po ledu u birtiju? I da se barem negdje drugdje poskliznuo, a ne pred vatrogasnim domom. I da lupi glavom baš u hidrant, to mi ni danas nije jasno. Nije, siromah, imao sreće.

„Hladno je”, kažem ja. Ili: „Vrućina danas.” Ona šuti i samo sliježe ramenima. Počisti svoje, upali fenjerić, prekriži se i kratko izmoli nešto nad grobom. A onda se okrene na peti i, bez pozdrava, pobrza k vratima. A ja svaki put ostanem razmišljati zašto baš ona, šta je jadnik vidio u noj. Pored onoliko i onakvih žena, on spadne na ovu, usukanu i vječno, i ljeti i zimi, do grla zakopčanu. S druge strane, možda ga je ova voljela. Ko što su ga voljele Zora i Franka, a, bome, i neke druge, koje to sad neće priznati. Možda ga je ova voljela više i bolje nego sve druge zajedno – kad ga sve ove godine nije zaboravila, a sva je prilika da i neće. Pa mislim – možda su nešto imali zajedno, ma sigurno su imali, možda ju je u tajnosti vjenčao, samo kako to da ju niko iz sela nikad nije vidio, možda su i dijete imali zajedno. Možda i više djece. Ma baš je imala sreće… Da mi je samo znati kako joj je to uspjelo?

Čudna je čovjek biljka – neko se sav satre da nešto postigne, a nekome samo padne s neba, ne mora ni prstom mrdnuti, ko ova. Umjesto da nam sama sve lijepo kaže, ona samo dođe i obavi svoje. I vječno šuti. Ne znamo ni kako se zove. Ne zna niko u selu. Pa onda kad razgovaramo o njoj kažemo „ona Jožina”. I tako je svi znaju, ko Jožinu žensku.

Ništa o njoj ne znamo, ali znamo da ju je Joža volio. A ona njega voli još i danas. Da nije tako, ne bi valjda tolike godine skrbila o njegovom grobu. I to dobro, dobro ona to radi. Jožin je grob uvijek uredan, a ne ko drugi. Malo je ljudi ostalo u selu, raselile se familije, vidi se po grobovima. Više od polovice groblja je zapušteno, ali Jožin je grob uvijek uredan. Svaka joj čast!

Prošli četvrtak je opet bila, a ja je čekala. Malo je okasnila, došla je već pred mrak pa je brzo poredila grob. Loše se vidjelo pa sam prekoračila zid tamo gdje je srušen – trebalo bi to popraviti da ovce ne ulaze – i došla blizu nje. Ne znam što mi je došlo da joj, kad je već pošla prema vratima, kažem: „A vi ste njega baš voljeli? Jako ste ga voljeli, jelda?” Ona stane ko ukopana: „A otkud tebi to?” „Pa, mislim, kad tako brinete o grobu…” „A to”, nasmija se ona kreštavim glasom, „nisam, nisam, nisam ja nikoga voljela.” „Pa zašto to onda radite, zašto redite grob?” „Ma ja to zbog para.” „Zbog paaaraaa?”, upitam ja polako. „Jašta”, doda ona veselo, „od para se živi!” i krene ka vratima.

A tako, znači! Meni se smrači pred očima: „Pa neće ona tako o mom Joži, gadura jedna! Njoj su samo njegovi novci bili važni. Da ih je barem bilo, nego crkavica, vječno je na dug pio. A ova je, znači, sve to isisala iz njega. Zato i nije imao za čašu vina. I još se zmija time hvali, pokazat ću ja njoj!” Osvrnem se oko sebe i ugledam odlomljenu granu na grobu stare Štefe, dograbim je i odvalim onu Jožinu svom snagom granom po glavi. Ona raširi oči i promuca: „Ama zašto?” I strovali se na grob.

A ja lijepo odem preko zida doma i zadovoljno si mislim: „Eto, nije Joža ni tu imao sreće. Ali, pokazala sam ja njoj. Zapamtit će ona te svoje pare! Neće meni niko po Joži pljuvati!!!” I prvi put, nakon ne znam ni ja koliko godina, spavala sam mirno cijelu noć.

A policija je odma našla ko je nju opalio granom, ne znam ni sama kako to, kad me niko nije vidio. Kako oni to uspiju? Možda su skinuli otiske s grane, ne znam jel se to može, mislim skinut otiske s kore, jel ima takva tehnika danas? Al, eto, oni su uspjeli. Već drugi dan su se stvorili kod mene, potrpali me u maricu i ravno u susjedno selo u stanicu. Mislim u postaju, rekli su mi da se to sada tako zove.

Tamo me neki mladac posjeo za stol pred sebe i počeo s pitanjima. A ja sve čekam kad će doć neko ozbiljan pa da mu ja sve lijepo ispričam. Kako da razgovaram s ovim šmrkavcem o takvim stvarima, neugodno mi je, brate… Al nikog nisam dočekala, bio je samo ovaj.

I on ti mene lijepo jasno i glasno – valjda misli da sam nagluha – pita: „Gospođo Ružice, jeste li Vi udarili gospođu Senku granom po glavi na groblju?” „Koga, dal sam udarila?” „Gospođu Kseniju, zvanu Senka, spremačicu, jeste li ju udarili ili niste?” „Ma kakvu spremačicu?” A on ko papagaj: „Jeste li udarili spremačicu granom po glavi?” „Ma nije ona nikakva spremačica…” „Nego ko je ona?” „Ona je Jožina ženska, cijelo selo to zna…” „Kakva Jožina ženska?” „Mislim – žena ili udovica od Jože, ovaj, od Josipa Zvonara, to svi znaju.” „Koji svi?” „Pa selo, cijelo selo zna.” „Otkuda im to? Tko to kaže?” „Paaa… ja im rekla.” „Zašto ste im to rekli?” „Pa zato jer je istina.” „Otkud je to istina, zašto bi to bila istina?” „Pa to je jasno svima.” „Kome svima?” „Svima, i Bogu i ljudima, svima je jasno.” „I oni su to povjerovali?” „Šta imaju povjerovati?” „Pa tu vašu izmišljotinu.” „Nije to izmišljotina, to je istina, ja uvijek istinu govorim. Samo istinu, tako me mater naučila i župnik…” Mladac teško uzdahne i ponovi: „Gospođo Ružica, to je izmišljotina.” „A je li, a šta je onda istina, šta?” podbočim se ja. Ovaj opet uzdahne i nastavi: „Istina je da je pokojna Senka bila spremačica i da je jednom mjesečno čistila grobove i od toga je živjela. Pa je čistila i ovaj grob, a pokojnikova kćer iz Kanade ju je za to plaćala. Eto, to je istina!” „Ma ne može to biti!” „A eto, jest, tako je i nikako drugačije.”

Mene obli hladan znoj: „Ali, to niko ne zna, hoću reći, niko nije znao, niko. Morala nam je reći, morala je! Ni ja nisam znala!!!”, zaplačem ja. „A zašto je selo to moralo znati? I zašto bi baš Vi to morali znati?” „Radi Jože”, grcam ja u suzama, „radi njega. Morala mi je reći, zašto nije, zašto nije?”

I ponovo mi se odvrti u glavi slika one Jožine kako se ruši na njegov grob. I ponovim, glupo ko i ona: „Ama zašto? Zašto?”

Karmen Delač-Petković

Fotografija: FarOutFlora

Advertisements