“Ne mogu raditi jednakom brzinom kao što sam mogla dok sam bila živa. Pokušaj razumjeti.”, kažem  namrštenom Isaku. On me ni ne pogleda, već pućka cigaretu od domaćeg hercegovačkog duhana, a pogled mu preskače kolutiće od dima kao cirkusni lav vatrene obruče. Malkice je skupio donje očne kapke kao da će zažmurati, fokusirajući pogled kroz krugove – nišane.

“Ti se ljutiš, ali ja ti kažem da je nemoguće”, nastavljam. Isak se naglo trgao, tako da mu je pepeo pao na bijelu plahtu prebačenu preko mog nepomičnog, nagog tijela pod nama.

“Isprike, isprike! Sve je nešto tebi nemoguće. Dok ste živi ne stižete misliti zbog obaveza, kad ste mrtvi ne možete misliti brzo jer niste navikli. Reci, molim te, jel’ puno tražim od tebe?”

Inače ledene, modre oči su sada sjevale kao prozori kroz koje se vidi bura u glavi.

“Ne, ne tražiš puno, ali…”

“Nema više ‘ali’! Ubrzaj se i završi prvi dio izvještaja do večeras. Dosta je bilo ljenčarenja.”

Ne stižem ni započeti rečenicu, a on je već nestao. Dok se ustajao iz džepa mu je iskliznula omotnica sa duhanom. Pomirisala sam ju. Ipak to nije bio duhan, kako je on govorio. Hercegovački – možda, ali duhan ne. Ne vjerujem u anđele i vragove, te ne smatram da je Isak išta od toga, ali koja god bila njegova priroda nisam očekivala da će meni lagati o travi. Jedini mi je nazovi frend na ovom… ne svijetu, već prije u ovom stanju. Nekakav moj čuvar, šta li. Nije ni čudo što živi ne kuže što se zbiva nakon smrti, kad ni ja, koja sam ju doživjela ne kužim baš najbolje. Čekaj malo… ako mogu prepoznati miris Isakovog “duhana”, možda mogu osjetiti i druge tvari. Moram se uvjeriti. Ne bih ja to, ali sve za znanost! Pokus 1: da li mrtvaci mogu uživati u opijatima? Saznat ćemo iz prve ruke.

***

 “Kada sam odlazila iz svog grada, mislila sam sve će  se zamrznuti i čekati da se vratim. Da ljudi neće živjeti, da se dani neće nizati kao krugovi pakla, sve bliže i bliže nestanku, gašenju, umiranju. Da će se kao u bajci svi ukipiti u mjestu, kapi vode u fontanama ostati lebdjeti, a pokret postati stvar povijesti, sve dok moja noga ne kroči ponovo na poznato tle i oslobodi ga dejstva vradžbina.

Trebalo mi je nekoliko godina skužiti da od te čarolije nema ništa. Po tome čovjek vidi kako je beznačajan, mali i ništavan: svijet nastavlja jurišati svojim putovima. Ljudi koji odu tražiti blago na kraju duge, a koje im stalno izmiče, više se plaše smrti od onih koji ne lutaju previše. Znaju da kada dođe njihovo vrijeme neće proći dugo, a na grobu će im porasti bršljan zaborava, obavijajući ime i godinu, skrivajući ih od pogleda i od pamćenja onih koji još uvijek dišu. Svjetski tragači za srećom prije nego je uobičajeno skuže da svijet može bez njih, pa tuguju kao djeca koja nikada nisu imala razloga vjerovati u Djeda Božićnjaka.

Znaju da nikada neće stići gdje su naumili, ali da se nikada ne mogu ni vratiti otkud su pošli. Zauvijek ostaju u limbu, baš kao i kada umru.

U svom gradu sam stranac. Iako znam sve ceste i izloge, njegova raspoloženja i ćudi njegovog čela zvanog nebo, nisam tu za njega, u dobru i u zlu. Zato je jogunast i namćorast kada dođem, poput malog djeteta ili starca koji se uželio pažnje. Zato me ne primi u topli zagrljaj nego kaže hladno kako je ljepo što sam se sjetila doći, ali da ne moram brinuti previše jer je sve funkcioniralo i bez mene.

Novo gnijezdo u novom gradu je pozajmljeno, nisam ga ja gradila. Uselila sam u neko tuđe, polovno, iznošeno. Navikla sam na njega poslije nekog vremena, ali druge ptice kao da znaju da je moja majka ležala na jajima daleko odatle, na istoku, gdje se sunce rađa. Iako oponašam njihov cvrkut i  mijenjam perje da bude slično njihovom, osjećaju da su moja krila parala daleka neba i nikada me neće primiti u svoje jato. Tapšu me po ramenu i govore da se strpim, da ima vremena i da ću postati jedna od njih. Znam da lažu. Lažu da će zaboraviti moje podrijetlo, a ptice iz mog jata lažu da će zaboraviti da sam otišla…”

Isak je spustio papire i značajno me pogledao. Nije ništa rekao, ali se mogu zakleti da sam uhvatila trag osmijeha u ljevom kutu njegove usne. Izgledao je zadovoljan. Prije no što ga pitam, on nestaje nečujno, kako se i pojavio. Počinjem mrzeti tu smrtovnu teatralnost. Ne, ne može on ući normalno na vrata i izaći kao sav pristojan svijet, nego mi se mora šuljati iza leđa. Nadam se završiti zadaću, pa će mi, tako mu  svega, prestati dosađivati. Palim onaj njegov “hercegovački”, koji na žalost, ovdje ne funkcionira. To jest, ne funkcionira kao kod živih, ali ima placebo-dejstvo. Dok pišem izvještaj duše, lakše mi je imati neki boemski rekvizit, nego ovako, na suho. Je li to i kod mene proradila teatralnost? Nadam se da nije to po srijedi, ali za svaki slučaj gasim džoint. Čovjek-lutalica nije svjestan kada mu se pod jezik i prste uvuku riječi i geste zemlje u koju doseli, pa makar to bila i Smrtozemska.

***

 Pripremajući se za pisanje novog poglavlja za Isaka, sjetih se razgovora od prije nekoliko godina. Nonina soba puna dima, dok starica sa muštiklom dirigira dimnom orkestru. Dobro se držala za svoje godine. Bora je imala malo, ali mi se čini da su se brazde na njenom čelu naglo produbile, kao da ih kakav nevidljivi plug brige ore do samih kostiju.

“Ne, nona, ne želim, to jednostavno nije moja vizija života”, rekla sam joj.

“Ali, kako da nemaš djecu? Moraš odužiti dug svojih roditelja.”, prosiktala je.

Šta kog vraga, mislim si. Jaz među generacijama? Znajući da ovakve razgovore vodim često, kod mene je u pitanju prije jaz među planetima – jednog na kome sam ja i drugog na kome žive normalne osobe. Svesna toga, patriotski se borim za vrijednosti svoje drugoplanetne domovine.

“Niko ih nije tjerao da me odgajaju. Ne postoji nikakav dug. Danas je to stvar izbora.”

Nona se nije željela raspravljati, ali je bila vidno revoltirana. Nije mogla skužiti kako netko zdrav ne želi imati djecu. Važno je da je bar moj dragi bio na mojoj strani. On je rekao da možemo imati jedno djete ako želim, ali ne moramo, njemu je tako još bolje. Bar u tome smo se slagali, ako već u mnogim drugim stvarima ne. Zapravo, oko malo čega drugog smo imali isti stav, kad bolje razmislim. Bili smo kao materija i antimaterija. Puno i prazno. Crno i bijelo. Kada bi otišao, osjećala bih prazninu, ali u obliku siluete njegovog tijela, kao nekakav entitet koji je prisutan, a prazan. Pitam se, osjeća li on sad tako moje odsustvo? Vidi li siluetu mog ne-tela koje mora biti suprotno od mene, dakle obično, pristojno, neupadljivo, prilagođeno svijetu? Ili pak odsustvo mene vidi kao prisustvo novih mogućnosti u svom životu? Odgovore na ta pitanja neću saznati, kao što ni on ne može znati ništa o mojoj trenutačnoj egzistenciji. Želim vjerovati da smo manje različiti ako manje znamo jedni o drugima.

***

 U svojoj zemlji, u svom gradu i svom domu sam bila uvijek drugačija, neuklopljena, čudna na mnoge načine i to nema veze sa time što sam otišla živjeti negdje drugdje. Kad odeš, tvoja “stranost”  služi kao alibi za sve druge različitosti. Kad si stranac prvo primjete da ne govoriš isto i da nisi disao isti zrak kao oni od kad si rođen. Čuješ gdje šapću: “Da to je mješoviti brak, ona je došla iz inozemstva” i znaš da će dalje raspravljati o ovom ili onom možeš-li-vjerovati običaju u tvojoj zemlji, kao Marko Polo koji je tvrdio da u Kini postoje jednorozi i ljudi sa ustima na stomaku.

Kako reći novim sugrađanima da ima i većih različitosti od razlika u nacionalnosti? Kako reći noni da ima i čudnijih stvari na svijetu od toga da netko ne želi imati klasičnu obitelj sa čoporom djece, nedeljnim roštiljima i obaveznim zlatnim retriverom? Kako reći mužu da te kredit za kola uopće ne zanima, jer želiš potrošiti novac na bespotrebne doktorske studije, od kojih ćeš imati samo jedan papir više u životu? Kojim bojama naslikati da se sve različitosti mogu zanemariti kada dođe do jedne konačne: razlike između života i smrti?

Možda bi trebali tražiti posebnu boravišnu dozvolu za osobe u mom stanju? Koji bi mi papiri bili potrebni? Za koliko godina bih stekla sva prava državljanke Smrtozemske? U toj zemlji smo svi isti, da vam ja kažem. Nisam dugo ovdje i ne kužim mnoge stvari ali jedno znam: bili sahranjeni pod križom, krstom, polumjesecom ili flying spaghetti monster-om, svodi se na isto. Svi dobijemo nekog Isaka koji nam stoji nad glavom dok ne završimo izvještaj o duši. Zapravo, mislimo da ga dobijamo, a u biti on je tu sa nama cijeli naš život. Neki ga zovu savijest. Osjećaj za etiku ili moral. Ja ga zovem Isak i nadam se da će moj izvještaj zadovoljiti njegovu nezajažljivu žeđ za istinom opisanom fragilnim strunama osjeta. Moram mu priznati i one dane kada me je bilo sram zbog moje različitosti, kada sam ju krila mijenjajući boju krljušti kao kameleon. Moram se ispovediti i o danima kada sam se osjećala kao stranac u svom sopstvenom životu, jer su drugi vidjeli moju svrhu sasvim drugačijom od one koju sam ja željela. Ne krivim druge. Bila sam stranac sama sebi sve dok si nisam priznala da odlazak u nepoznato nije dovoljan paravan za skrivanje od same sebe. Razumijeće Isak, jer poznaje ljudsku dušu i njezine slabosti. Nadam se da ću tada, kada se iskupim samoj sebi, biti slobodna.

Tamara Babić je rođena u Beogradu (1986.). Objavila stručne monografije “Barke u svakodnevnom životu i religiji Egipta Starog carstva“ (2014) i „Ogledi o starom Egiptu“ (2017), kao i više znanstvenih radova. Izvršna je urednica časopisa za društvene znanosti, kulturu i umjetnost CASCA. Književni radovi, eseji i pjesme su joj objavljeni u većem broju časopisa i zbirki  u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji.

Fotografija: Jade Stapleton