U Vilkovom susjedstvu živi stariji bračni par bez djece. Na istom katu, oni – ravno, Vilko – desno. I oni s drugih katova su isto susjedi, ali ovi s istog kata su prvi susjedi. To je skoro kao da su obitelj i onda kad su bliski i onda kad nisu.

Vilko i njegovi prvi susjedi nekad su bili prijatelji. Sad su samo susjedi. Oni su se s vremenom povampirili, iako nije isključeno ni da se Vilko povampirio. S takvim stvarima se nikad ne zna. Može biti i jedno i drugo. Oni koji se povampire ne žele to priznati ni za živu glavu. Tko zna zašto skrivaju, danas to i nije tako strašno. Ljudi su se već na sve privikli. Ne bi im valjda ni to s vampirima tako teško palo. Koga briga?

Vilko bi ponekad mislio da je velika šteta što on i njegovi prvi susjedi nisu više prijatelji, ali bio je uvjeren  da su oni na većem gubitku nego on. Možda su i oni tako mislili. Vilko je imao argumente i bili su malo čvršći od konstatacije da su oni s vremenom postali luzeri i bezveznjaci. Ne može se poreći, to je snažan argument. Na internetskim forumima svi neistomišljenici su luzeri i bezveznjaci. Tko prvi upotrijebi taj argument, taj je u prednosti. Više ne mora izmišljati nove, taj je neoboriv.

Koji su bili njihovi argumenti, Vilko nije znao, ali je vjerovao da ih imaju. Argumenti su opće dobro, lako su dostupni i mogu se koristiti u svakoj prilici. Jedva da im itko može odoljeti

E, sad, zašto je Vilko mislio da su oni  izvukli deblji kraj? To se ne može reći ukratko, ali on ima vremena na bacanje, ne mora štedjeti, pa može priču ispričati sa svim detaljima.

Svakog dana kad bi se vratio kući, otišao bi k njima. Zajedno bi popili kavu, on bi prepričao svoje dnevne dogodovštine i tako im je prolazilo vrijeme. Njihove dogodovštine nisu pretresali, jer oni ih uglavnom nisu ni imali.  Živjeli su nekako dosadno, svakog dana isto, pa je uglavnom Vilko  imao što ispričati, a oni baš i nisu. Tek tu i tamo ponešto, uglavnom  – nebitno. To ih je dovodilo u izrazito neravnopravni položaj, što se nije vidjelo odmah, ali takva neravnopravnost kad-tad pokaže svoju zlu ćud.

A možda su samo bili strpljivi i pristojni preko svake mjere, to se ne može znati. Vilku  nisu tako djelovali.

Oni su k Vilku dolazili rijetko. Trebalo mu je dobrih deset godina da to shvati.  Onda je i on prestao odlaziti k njima. Eksperimentalno. Eksperiment je pokazao ono što je već znao: on je uglavnom odlazio k njima, a oni su rijetko dolazili k njemu. Valjda im je išao na živce. Možda im ni njegove priče više nisu bile zanimljive, tko to zna? Nisu ništa rekli, možda ni oni nisu znali.

Poslije su se samo pozdravljali na hodniku, ali si nisu govorili:

„Dobar dan, susjedi! Kako je?“

Samo bi  rekli: „Bok!“, bez onog „Kako je?“.

S vremenom se i taj „Bok!“ prorijedio. S njihove strane, iza toga je Vilko čvrsto stajao.

Pitao je: „Mi se više ne pozdravljamo?“

Susjeda je okrenula glavu i nije rekla ništa.

Vilko ju je gledao i rekao:

„Dobro onda“, i više ni on nije pozdravljao nju. Njega je pozdravljao, jer je on ponekad odzdravio. Ponekad bi samo klimnuo glavom, a ponekad dignuo obrve, što je Vilko odlučio smatrati pozdravom.

Nije znao kako su to oni riješili između sebe, jesu li dogovorili neku strategiju ili je sve bilo spontano, a nije ga ni zanimalo. Dobro, malo jest, ali ne pretjerano. Onako osrednje. Ma, k vragu, zanimalo ga je, ali nije ih mogao pitati. Nek’ se slikaju

Ali, nešto je u njihovim odnosima ostalo nepromijenjeno. Oni su lupali vratima. Kako ti ljudi lupaju vratima! Od njihovog lupanja tresla su se i Vilkova vrata. Više se nije mogao sjetiti kad je to počelo. Nije li se možda pojavilo kad se njihovo prijateljstvo počelo urušavati? Nije se mogao sjetiti, samo je svaki tresak osjećao kao da mu pada na ramena i tjera ga da uvuče glavu. Bilo je to ovako: prvo jedan tresak, zatim otvaraju vrata pa tresnu još jedanput. Vilko nikako nije razumio zašto vrata zatvaraju dva puta. Možda je to dvostruko zatvaranje bilo namijenjeno njemu, a možda i nije. Nekoliko puta je izašao i rekao:

„Može malo lakše s tim vratima?“

Ona  ga je samo gledala i nije rekla ništa, pa se morao priviknuti. Nekad je bjesnio, a nekad  se pravio da ne čuje. Nekad zaista nije čuo. Kako kada.

Onda ga je jednog dana, bila je nedjelja i još je spavuckao, iz kreveta izvukao telefon.

Mogao ga je držati kraj kreveta, pa ne bi morao ustajati i glavinjati do dnevne sobe, ali obično ga nitko ne zove u nedjelju u rano jutro. Uostalom, kraj kreveta drži mobitel, ali i on je isključen.

Prijateljica ga je pitala:

„A što ako se neka nesreća dogodi noću, a ti si nedostupan?“

„Nesreća će morati pričekati do jutra“, odgovorio je.

Odglavinjao je do telefona. Bila je ona,  prva susjeda i bivša prijateljica s kojom se više ne pozdravlja.

Rekla je:

„Provaljeni smo!“

„Što ste?“.

„Provaljeni smo“, ponovi ona glasnije.

„Čuo sam, samo ne razumijem – što ste?“

„Provaljeni smo“, ona sada već viče, što njemu nimalo ne pomaže.

Vilko pomisli:

„Valjda su se bavili špijunažom, pa su sada provaljeni. Ljude nikad do kraja ne upoznaš.“, ali ne odgovara ništa, na oprezu je.

„Netko nam je provalio u stan i ukrao sedam tisuća kuna.“

„A, to!“ Vilko odahne. Ipak nije špijunaža.

No, nekako osjeća da je na stranputici i da tema ide u drugom smjeru, pa se vraća na ton i raspoloženje s početka razgovora i kaže:

„Strašno. A zašto vam je ukrao baš sedam tisuća kuna? ,

Je li mu se samo učinilo da je jauknula? To joj je sigurno bila prava drama kad to njemu govori, u nedjelju u jutro, a nisu se ni pozdravljali. Uostalom, kome ne bi bila? Njemu bi bila, samo što on to ne bi rekao njima. Ali tko zna?

Nešto je Vilko morao priznati – ti provalnici zbilja nemaju ni milosti ni suosjećanja.

Upita: „A gdje ste vi bili?“

„Bili smo kod svekrve, cijeli dan.“

Ali on je jasno čuo kako lupaju vratima, siguran je. Dvostruko zatvaranje, drugo je valjda trebalo biti potvrda drugog. Ovog puta je drugi tresak bio malo drukčiji nego prvi, ali Vilko nije znao točno procijeniti u čemu je bila razlika. To je malo odudaralo od pravila, ali tko je on da prigovara koliko puta će  njegovi prvi susjedi, bivši prijatelji, tresnuti vratima?

Odlučio je da se neće živcirati pa je otišao u drugu sobu, sjeo za  kompjutor i na forumu na kojem visi po cijele dane, napisao nekoliko žestoko sarkastičnih postova. Oni su se više odnosili na to lupanje vratima nego na temu koju je komentirao, ali koga to na forumima zanima?

„Ali, ja sam čuo kako lupate vratima, kao i obično“.

„To nismo bili mi, to je bio provalnik“, kaže ona. Vilko bi se usudio kladiti da je opet jauknula:

„Ako si čuo, zašto nisi pogledao tko je na vratima?“

„Mislio sam da ste to vi. Ne mogu svaki puta kad lupate vratima izlaziti i gledati vas. Što da vam kažem?“

„Trebao si. Mogao si ga  spriječiti“.

Ta se krivnja odmah zalijepila za Vilka. Uz krivnju u pravilu dolazi najčvršće ljepilo pa tko je ne uspije brzo razgraditi nekim djelotvornim supstancama, ostaje mu doživotno.

„Zašto mi niste rekli da odlazite?“

„A zašto bismo mi to tebi govorili? Nećemo te, valjda, svaki puta kad izlazimo iz stana, obavještavati. Ne vidim u tome nikakvog smisla“.

On ih je istog trena vidio točno sedam tisuća. Zausti da joj to kaže, ali ipak ne kaže to, nego:

„Ni ja ne vidim.“

„Mogao si spriječiti,“ ponavlja ona, kao da se pokušava uhvatiti za neku vremensku slamčicu u kojoj Vilko otvara vrata, gleda se s lopovom oči u oči i – sprečava.

Vilko brzinski razmatra svoje mogućnosti. Mogao je izaći i premlatiti tog lopinu, onako filmski – šaka u glavu, noga u prepone, prebačaj. Zatim mu oduzima alat kojim provaljuje, sigurno ga je imao, jer se kreditnim karticama provaljuje samo u filmovima, a one i nisu tako bučne.

Nije poduzeo ništa. Nije čak ni zavirio kroz špijunku pa je sve prošlo bez njega.

Što da gleda? Bivše prijatelje koji su mu sada samo susjedi i ona mu više ni ne odzdravlja, a mogla bi, nije to takva tlaka? Samo kažeš „Bok“ i to je sve. On samo nešto promrmlja, pa Vilko misli da je to pozdrav, ali tko zna, možda mu nešto opsuje i smije se u sebi.

Eto, nije poduzeo ništa. Nije otvorio vrata i nije glasno opsovao. Nije provirio kroz špijunku ni opsovao u mislima. Samo se pobjednički osmjehnuo – samo vi lupajte, to me uopće ne dira – i otišao u drugu sobu, onu u kojoj se njihovo lupanje vratima ne čuje. Čuju se druge stvari, ali što sad? Valjda se i na pustom otoku nešto čuje. To s lopovom mu nije bilo ni nakraj pameti.  A i što bi s njim započeo? Diskusiju? Što ako nije sklon diskusijama? Tko zna kako bi to prošlo?

Vilko se na kraju vratio u krevet. Ne mora nikud ići, još će malo odspavati. Ili duže, svejedno, ionako nema nikakvih planova, a ni kavu više ne pije s prvim susjedima. Sam je može popiti bilo kada.

Na kraju od spavanja nije bilo ništa. Razmišlja, kako može reći da su provaljeni. Jezik nam je stvarno otišao k vragu.  Više ne možeš znati što ljudi misle kad nešto kažu.

Onda se dosjeti, pa taj lopov je mogao provaliti i njegova vrata, njegova su desno njihova ravno. Baš se pitao po kojem kriteriju je odabrao njihova. Nije mu žao, ne može to reći, ali se pitao po kojim kriterijima lopovi općenito biraju vrata koja će razvaliti? Služe li se nekom logikom ili se oslanjaju na sreću? Ovaj njihov se sigurno oslanjao na logiku, jer da je provalio kod Vilka imao bi više sreće. Upecao bi bar dvostruko. Vilko se strese. Noge su mu ledene od stajanja na hladnom parketu.

Mnogo je krivnji bilo u Vilkovom životu, teških i manje teških.

Ovo je krivnja s kojom će nekako preživjeti.

 

Ilonka Filipović

Fotografija: Stuart Rankin