Žanrovski i stilom različiti, ali generacijski i ljubavlju prema pisanom riječi povezani – tako sami sebe opisuju članovi mlade književne grupe 90+. Ovi pisci i pjesnici u ranim dvadesetima nisu sjedili i čekali da im apstraktni Netko nešto ponudi, već su odlučili stvarati vlastite prilike. Iznenađujuće lijep kontrast poslovičnoj inertnosti, ova skupina već ima poveliku bazu fanova te više od 600 sljedbenika na svojoj Facebook stranici. Osim suosnivača Lane Bojanić i Josipa  Razuma, grupu još čine Jakob Filić, Marija Janković, Vedran Jurić, Antonio Karlović, Lara Mitraković, Ante Nenadić i Vigor Vukotić (donedavno je član bila i Maja Černeli koja je zbog obaveza izašla iz družine).

Nedavno smo porazgovarali sa članovima kako bismo pokušali saznati malo više o njima samima, ali i grupi općenito.

 

grupna
Prva grupna fotografija: 22.10. 2015. (Stoje:Josip Razum, Lana Bojanić, Lara Mitraković, Vigor Vukotić, Ante Nenadić. Sjede: Vedran Jurić, Marija Janković, Antonio Karlović. Čuče: Maja Černeli, Jakob Filić)

 

Kako ste došli na ideju da oformite grupu? Koji su vam ciljevi i planovi za budućnost? Mislite li da će grupa u nekom obliku postojati i nakon što svi diplomirate?   

JOSIP: Na ideju smo došli Lana i ja jedne večeri, potaknuti kojom čašom piva, kada smo zaključili kako trenutno u Hrvatskoj ne postoji grupa koja okuplja mlade ljude koji pišu te da nam je to potrebno jer: a) postoje mladi autori koji imaju nešto za reći, a već je neko vrijeme prošlo od zadnje grupe koja ih je okupljala, odnosno “eventualista”, b) bilo bi lijepo kada bi se ti mladi autori mogli družiti i podupirati međusobno, kako bismo jedni drugima postali više od imena koja viđamo na rezultatima natječaja i c) to je dobar način za unošenje neke nove dinamike u zagrebačku i hrvatsku književnu scenu. Nemamo iluzije da će grupa trajati vječno, niti bi to bilo poželjno, ali ne vidimo završetak studija kao neku točku raspada grupe. Naime, Lana i ja smo pred diplomom te smatramo da ćemo nakon toga čak imati i više vremena za rad u okviru grupe. Zbornik je ključan cilj, koji predstavlja nešto što želimo producirati kao testament našeg djelovanja i ostavštinu budućim generacijama. Smatram da će kraj prirodno doći, a bio bih sretan kada bi se do tada barem neki do nas afrimirali kao autori, a drugi dobili dobar poticaj za daljnje pisanje.

 

 Što je s ostalim članovima? Kako ste se uključili i koja su vam očekivanja?

ANTONIO: U grupu sam došao na način da su me njeni osnivači “headhuntali” na jednoj književnoj večeri. Čuli su neke moje pjesme i pozvali me na sastanak. Pristao sam iz znatiželje. Prvenstveno očekujem da će grupa kao i njene aktivnosti očuvati moju znatiželju.

LARA: Kolega sa sociologije pozvao me na jedan od prvih sastanaka grupe. Nisam poznavala nikoga osim njega. On je nakon toga sastanka otišao, a ja sam ostala do sada.

 

Jesu li svi članovi studenti, odnosno, studenti Filozofskog fakulteta?

ANTONIO: Svi osim mene koji studiram na Fakultetu političkih znanosti. No, ne osjećam da je moj interes za poeziju  ‘neprirodniji’ od kolega s primjerice komparatistike. Objašnjavam si to onom izrekom kako ‘ljubavne pjesme više govore o politici nego političke pjesme’.

 

Trenutno brojite 9 članova. Jeste li otvoreni za primanje novih?

JOSIP: U načelu da, ali samo ako pokažu određenu kvalitetu, potencijal i volju za radom.

 

Funkcionira li grupa kako neka vrsta radionice? Sastajete li se redovito, dajete li kritiku i savjete kolegama?

LANA: Sastanke održavamo što je redovitije moguće, u prosjeku dva puta mjesečno, ovisno o obavezama. Od samog početka se inzistira na komentiranjiu tuđih radova, to je jedno od rijetkih ustaljenih pravila. Također smatramo da negativni komentari kao takvi ne postoje; to su u suštini sve sugestije i osobni ukus. Na sastanke ponekad dođu i ljudi koji pišu, a nisu u grupi, tako da se sastanci često spontano prometnu u druženja.

4.12.2015. čitanje u Booksi (slijeva nadesno: Ante, Antonio, Lara, Josip, Marija)
4.12.2015. čitanje u Booksi (slijeva nadesno: Ante, Antonio, Lara, Josip, Marija)

Kada i kako si počeo/počela pisati? Kako izgleda tvoj proces pisanja? Kako bi opisao/opisala svoj ‘stil’?

LANA: Počela sam pisati s devet godina. Moja prva pjesma je bila šaljiva, pisana vezanim stihom i zvala se “Pjesma o muhi”. Kolege iz grupe moj stil u poeziji opisuju kao narativan, što je uvijek dobra šala budući da me se s druge strane “optužuje” da u svojoj prozi imam poetskih elemenata. Pomalo cirkularno definiran stil.

JOSIP: Oduvijek sam ponešto zapisivao, a prvi ozbiljniji pokušaj pisanja imao sam tek sa 17 godina. Iako mi se uradak činio dobrim, dobio je neke pomalo nespretne kritike žirija jednog srednjoškolskog natjecanja u pisanju proze; vezane više uz njegovu temu, nego kvalitetu, tako da me to obeshrabrilo i od pisanja sam odustao do daljnjega. Naivno sam mislio da više neću pisati, a onda sam se na trećoj godini faksa počeo družiti s Lanom i intenzivnije čitati, pa je nekako došla i inspiracija za pisanje. Moj proces pisanja najčešće kreće od ideje koju razrađujem dok ne formiram neki kostur fabule, a tek onda krećem tipkati. U zadnje vrijeme eksperimentiram i s nekim poetskim elementima tako da je to sve skupa u velikoj mjeri “in construction”.

VIGOR: Počeo sam pisati rano, kroz većinu osnovne škole svojim sam jezičnim manipulacijama šarmirao učiteljice, u srednoj sam cijelom razredu pisao mrske sastavke iz vjeronauka u zamjenu za dodatnu užinu, i zapravo se pisanje provlači kao neki lajtmotiv kroz cijeli moj život. Sam proces pisanja je zapravo jednostavan: sjednem i napišem. Mislim da nikada nisam pisao niti jednu pjesmu duže od 15 minuta, iz razloga što sam je ili već okvirno smislio u glavi ili zato što sliku koju želim pjesmom opisati potpuno jasno vidim.

LARA: Počela sam pisati u nižim razredima osnovne škole. Tada sam bila zaista hiperproduktivna, ali sada se tim radovima mogu samo smijati jer nisu ni blizu nečega umjetničkog. Teško mi je opisati svoj stil jer se u zadnje vrijeme stalno dosta mijenja iskrivljen mojim raznim eksperimentima.

 

Koje književne vrste/stilove najviše voliš čitati? Koliko se ono što pišeš i kako pišeš razlikuje od tvojih čitalačkih preferencija?

JOSIP: Iako nemam nekih općenitih  preferencija,  postoje neke stvari koje su zajedničke svim uratcima koji mi se sviđaju. Volim pročitati djelo u kojem se vidi razvijen autorski stil i originalnost: u temi, kompoziciji, ili nečem trećem. Volim kada djelo ostavi dojam na mene, pobudi u meni emocije i natjera me da razmislim o bitnim stvarima u životu. Radi se o pomalo neuhvatljivom i miješanom osjećaju zadovoljstva zbog čitanja i kontemplativne melankolije zbog pročitanog. Rekao bih da sva dobra književna djela imaju tu odliku da u nama dotaknu nešto, da se na neki način poistovjetimo s dvojbama, strahovima ili srećom junaka te tako intimni svijet likova i autora uključimo malo u naš vlastiti. Ono što pišem je na mnogo načina slično: trudim se razviti neki stil, biti inovativan te barem djelomično uključiti stvari koje me muče ili vesele. Naravno, smatram da sam još prilično daleko od razine na kojoj se nalaze moji omiljeni autori.

LANA: Ne mogu reći da imam jasne preferencije, premda volim poigravanje s realnošću, tako da mi ni žanrovi poput SF-a ili horora nisu mrski te sam u tom žanru napisala i nekoliko kratkih priča (npr. priča “Izlet” koja se može pročitati na portalu Večernjeg lista ili priča “Pak” uvrštena u zbirku horror priča “Nešto diše u mojoj torti”). Kada govorimo o poeziji, premda puno čitam i strane i domaće autore, ovdje se trudim da njihov stil pisanja što manje utječe na moj.

JAKOB: Trudim se čitati što raznolikije, mijenjam često nacionalne književnosti kojima autori pripadaju, kao i književna razdoblja i pravce. Kada primjetim da mi ne ide, znam da premalo čitam. Autori koje čitam velika su mi inspiracija. Ponekad je to samo na motivskoj razini, ponekad i na stilskoj. Često čitajući vlastite pjesme primjetim podsvjesne utjecaje autora koje sam čitao u vrijeme nastanka pjesama. U zadnje vrijeme pokušavam ove procese i osvijestiti. Tako se trudim, na primjer,  napisati pjesmu koja bi bila u stilu nekog od velikih meni dragih pjesnika. Smatram to jednim oblikom odavanja počasti svojim pjesničkim uzorima.

VIGOR: Ono što čitam i ono što pišem su dvije potpuno različite stvari. Ne bih mogao izdvojiti neki preferirani žanr niti nacionalnu književnost, jer smatram da kvaliteta prelazi granice tih kategorija. Ako je nešto dobro, jednostavno je dobro.

LARA: Čitam stvarno sve i svašta jer me zanima raznolikost i eksperimentiranje. Izbjegavam samo ljubiće i krimiće. Koliko god mislila da ono što čitam ne utječe mnogo na moje pisanje, obično se prevarim jer sam primijetila kako mi se stil jako promijenio s vremenom.

Čitanje u Ksetu (Stiholoporter) 26.01.2016. (Slijeva nadesno: Lana, Jakob, Josip, Vigor, Vedran)
Čitanje u Ksetu (Stiholoporter) 26.01.2016. (Slijeva nadesno: Lana, Jakob, Josip, Vigor, Vedran)

Koliki udio u onome što čitaš čine domaći/ suvremeni/ suvremeni domaći autori? Misliš li da čitaš dovoljno (u odnosu na to koliko bi želio/željela)? Čitaš li književne časopise?

JOSIP: Trudim se čitati djela domaćih autora, i to pogotovo suvremenih, iako me često razočaraju. Ipak, smatram da je to normalna stvar s obzirom na relativnu veličinu naše književne scene u usporedbi s nekim drugima. Unatoč tome, i tu sam uspio naći neke novije naslove koji su mi se svidjeli, poput “Sonnenscheina” Daše Drndić ili “Tamnog ogledala” Ivane Rogar. Volim i suvremene strane autore, i oni su uglavnom ono što čitam, budući da je vremena malo, a knjiga mnogo. Mislim da je omjer 70:30 u korist stranih. Književne časopise čitam uglavnom u elektroničkom obliku i to najčešće kratke priče objavljene u “Zarezu”, “Afirmatoru” i drugim domaćim i regionalnim časopisima te također priče objavljene u “New Yorkeru”. Definitivno ne čitam dovoljno u odnosu na ono koliko bih htio, ali radim na tome.

JAKOB: S obzirom na to da studiram komparatistiku i francuski jezik i književnost, većinu moje lektire čine djela koja moram čitati za razne kolegije. Kad ulovim vremena čitati ‘za sebe’ trudim se postići podjednak omjer između klasika i suvremene hrvatske književne produkcije. Od suvremene poezije istaknuo bih svakako Anu Brnardić, Danijela Dragojevića te Branislava Oblučara (inače profesora na komparativnoj). Što se proze tiče, jako mi se sviđa stil Marinka Koščeca (koji je ujedno i moj profesor na francuskom) te onaj Pavla Svirca (pseudonim  Željka Špoljara).

VIGOR: Većina onoga što čitam svodi se na akademske i novinske članke, jednostavno zbog  studija (antropologija) i zato što mi aktualnost takvih tekstova pruža jednu posebnu vrstu inspiracije. Ne vidim direktnu poveznicu između čitanja i pisanja poezije, niti bih nekog autora mogao izdvojiti kao uzora ili trajnu inspiraciju. Proza i poezija koju ipak pročitam dolazi do mene tako da me netko od prijatelja uhvati za ruku i izdere mi se u lice “OVO MORAŠ PROČITATI!” a onda i pročitam, jer rijetko koji tekstovi izazivaju takve reakcije. Trudim se čitati koliko mogu, iako znam da bih mogao više.

LARA: Budući da studiram kroatistiku više čitam domaće autore, ali to ne znači da ne čitam i one strane. Zapravo sve ovisi o raspoloženju. Veliki utjecaj na moju lektiru imaju i prijatelji koji mi svakodnevno savjetuju neku literaturu pa kula nepročitanih knjiga na mome stolu nezaustavljivo raste. Trenutno ne stižem zbog obaveza čitati onoliko koliko bih htjela, ali se nadam da će se uskoro to promijeniti i da ću nadoknaditi propušteno.

 

Writers’ envy: Postoji li neki stih ili rečenica za koju si pomislio/pomislila ‘Da sam se barem ja toga prvi sjetio/sjetila?’

ANTONIO: Writers’ envy zasigurno postoji kod svih nas. Kada se suočiš s rečenicom koja savršeno izražava neku emociju ili ideju koja nam je svima bliska , naravno da kao umjetnik osjetiš ljubomoru , no kao čovjek osjetiš radost jer to ipak znači da imaš nešto zajedničko s drugima, da ipak na ovom svijetu nismo sami. Taj se osjećaj kod mene javlja često kada čitam svoje najdraže autore, no zna se dogoditi i među članovima grupe.  Pada mi napamet stih kolege Vigora Vukotića “moja majka umire svaki dan” koji me baš oborio s nogu.

LANA: “Lovci u magli ne vjeruju očima” Vigora Vukotića i čitava pjesma Lare Mitraković “Svi umiru ljeti”, ako govorimo o kolegama iz grupe. Ako ne, onda stih Darka Šeparovića: “ono kao da grliš granatu pred paljenje/samo još beskorisnije”. Mislim da je writers’ envy nepogrešiv znak, kao lakmus papir, da je ono što čitam kvalitetno. Doživljavam to kao ugodnu emociju, motivator i moguću inspiraciju.

JAKOB: Rimbaudova pjesma “Sensation” koju je napisao sa samo 15 godina. Posebno prvi stih, koji u prijevodu glasi: “U plav ljetni suton krenut ću na staze”

 

Što ti najviše smeta ili nedostaje na tzv. hrvatskoj ‘literarnoj sceni’?

LANA: Nakon što sam se malo uključila kao sudionik u neafrimiranu i kao promatrač u afirmiranu književnu scenu smatram da dvije stvari ključno nedostaju: novac i odmak od stalno istih, prežvakanih tema. Kažem novac, jer vidim da entuzijazma zapravo ne nedostaje koliko se čini na prvi pogled. Međutim, književni časopisi se gase ili prelaze na web oblike, književnim se nagradama ukidaju fondovi, svi bježe u besplatnu sigurnost interneta. Otuda dolazi i iskrivljena percepcija da ljudi više ne čitaju; moje je mišljenje da čitaju više nego su ikad, ali u elektroničkom obliku što je teško pratiti.

JOSIP: Slažem se s Lanom, a dodao bih i da sam kroz naša i druga čitanja te surfanje kroz prostranstva Facebooka i interneta shvatio da ljudi i dalje imaju potrebu za kvalitetnom književnošću, mnogo veću nego što se to često misli. Maknuti književnost iz krugova onih koji pišu i njihovih  prijatelja te ju na odgovarajući način ponuditi široj javnosti je u ovakvom svijetu u velikoj mjeri odgovornost i književnika samih.

JAKOB: Jako mi smeta miješanje književnosti i politike. Ne mislim pri tome da književnost ne bi trebala biti politična ili angažirana, već da je žalosno da je glavni kriterij vrednovanja umjetnosti postao pripadnost, odnosno odmak od različitih ideologija. S jedne strane književnici, s druge pisci; s jedne strane desni, s druge lijevi. Pa onda još muško i žensko pismo, i sve druge slične kategorije. Po principu ovih binarnih konstrukcija ponaša se većina književnih natječaja, časopisa i današnje književne kritike. Jedina stvar koja se mijenja jest institucionalno davanje prednosti jednoj ili drugoj ideologiji, a do kojeg dolazi promjenom vlasti. Osim ministarstva upliću se još tu i različite skupine moći koje propagiraju svoje politike. Vrlo je indikativno za uvid u ovakvo stanje pogledati većinu književne kritike ili objašnjenja izbora na natječajima. Često se događa da se zapravo samo prepričava tematika, odnosno radnja, a misli se da se na taj način donosi određeni vrijednosni sud o nekom djelu. Mogli bismo možda i posumnjati u kompetencije ili interes i angažman takvih kritičara koji se ne miču dalje od osnovnoškolskog prepričavanja “onog što se u djelu dogodilo” i “onog o čemu se priča”.

VIGOR: Pa dobro je, šta sad.

2.3.2016. čitanje u Kavezu (Lana, Jakob, Josip, Marija)
2.3.2016. čitanje u Kavezu (Lana, Jakob, Josip, Marija)

Lana je spomenula problem novca. Smatrate li da je dužnost države da financira književnike (pisce pojedinačno, književne časopise ili književne nagrade)? Je li to idealna situacija? Koliku slobodu tada pisac ima? Nadalje, može li se očekivati da jedan književni časopis opstaje/zarađuje od prodaje? Josip spominje ‘odgovornost samih književnika’ – što ona točno podrazumijeva?

ANTE: Da, smatram da je dužnost države da u nekoj mjeri financira književnike. Naime, književnost jest jedan od načina na koji se itekako poželjni intelektualni kapital može sačuvati, ali je i odašiljač ideologije čiji korijeni služe kao potporanj svim vrstama struktura, pa tako i državi. Pritom ne mislim nužno na desne i lijeve ideologije nego na općenito sve idejne sustave i sustave značenja. To bi svakako bila idealna situacija ukoliko bi pisac imao apsolutnu slobodu pri izražavanju. Zaštita od eventualne zlouporabe pozicije nalazila bi se u vidu platformi i aparata koji bi vrednovali i filtrirali umjetnička djela, iako sam smatram da je takvo što svar prošlosti i da je jedini objektivni kriterij procjene zapravo čitateljski interes (na to, uz visoke cijene knjiga, ukazuje i broj prodanih primjeraka). Možda neka ‘kandidatura’ za izdavanje ne bi bila na odmet. Književni časopisi kao fenomen ostaju u kulturnom pamćenju, a na scenu stupaju tzv. e – magazini koji dalje demokratiziraju književnu djelatnost. Samoobjava se može promatrati kao subverzivna djelatnost koja na određen način sublimira suvremenu težnju ka oslobođenju od procesa selekcije, danas svatko može “samoobjaviti” djelo koje u konačnici boravi na internetskoj mreži kao i neko drugo djelo koje zaista i jest prošlo podroban proces selekcije. Magazini i stranice s uredništvom za sada odnose “Pirove pobjede”.

 

Pronašla sam Jakobov citat koji počinje s “Mi još nismo uključeni u ono što se naziva književnom scenom.” On je već spomenuo vlastite frustracije vezane uz ovu temu, no što je s ostalima? Želite li biti uključeni? Uključeni u ovakvu scenu kakva postoji ili želite uvesti neke promjene? Pritom ne govorimo o tome koliko i što čita građanstvo, već dinamici koja postoji između pisca i drugih pisaca te pisca i izdavača?

ANTE: Uključen u što? Nemam dojam da uopće postoji književna scena, barem ne u Hrvatskoj. Suvremene tekovine toliko su razvodnile produkciju da je teško govoriti o homogenoj sceni. Naravno da ne mislim da je takvo stanje vrijednosno negativno. Ja osobno ne želim stvarati ‘novu’ scenu niti mijenjati ‘postojeću’. Nije da postoji gumb kojim se uključuješ u tu već toliko puta spomenutu scenu. Scena su ljudi koji pišu i svima nama je vrlo vjerojatno cilj izdavanje djela, a ako ne to, a onda barem osobno zadovoljstvo piskaranjem u prazno. Dinamika zasigurno postoji, sredstva i interes još su ‘čudesne’ kategorije. Na tom trebaju poraditi kako književnici, tako i izdavači.

 

Smatrate li da su hrvatski pisci još uvijek suviše inertni?

ANTE: Mislim da da. Sebe navodim kao primjer. Možda je to u mom slučaju samo stvar osobne lijenosti, ali i određenog “ne-još” stava.

 

Kako komentirate činjenicu da se zbirke poezije u Hrvatskoj prodaju po 80ak, a romani i po 120 kuna ili više? Smatrate li da su te cijene realne (u odnosu na kupovnu moć, ali i  samu cijenu tiskanja i promocije – pogotovo ako uzmemo u obzir da mnogi izdavači ne nude mnogo po pitanju promocije, ako uopće)?

VEDRAN: Prvo što treba naglasiti jest da je svako bavljenje umjetnosti u biti vrsta šoubiznisa, a šoubiznis, kao što mu samo ime kazuje, jest vrsta biznisa. Svaka je cijena realna, jedino ambicije mogu biti nerealne. U tom smislu smatram da je bilo koja cijena prihvatljiva za bilo koji umjetnički proizvod, samo je pitanje hoće li djelo biti dovoljno ‘vrijedno’ da ‘zasluži’ cijenu koju ima, a to je stvar publike, ne frustriranih neuspješnih pisaca. Koliko god idealizirali umjetnost i odvajali je od svijeta realnosti, ako se želimo njome baviti moramo je promatrati kao vrstu posla, a posao sam po sebi nije ništa idealizirajuće već realnost koju znaš ili ne znaš obavljati. Hoće li pisac staviti veću cijenu na svoje djelo kako bi zaradio ili će staviti nižu cijenu kako bi ga više ljudi čitalo jest stvar autora i njegovih želja, ali kukati da nisi dovoljno zaradio, a da nisi nimalo proučio posao kojim se baviš je po meni nedopustivo.

ANTE: Prilično dobro odražava financijsku politiku cijele države. Ako prodaja ne ide, poskupi dovraga, da se barem nešto skupi od onih pet prodanih primjeraka. Rezultati pokazuju stratešku uspješnost što znači da cijena, dakako, nije primjerena. Hvala bogu na antikvarijatima.

Čitanje u Sarajevu, Theater caffe (Vigor, Lara, Jakob, Lana)
Čitanje u Sarajevu, Theater caffe (Vigor, Lara, Jakob, Lana)

Za kraj, natrag na malo veseliju temu. Koliko često imate čitanja i kako ona izgledaju? Koja vam je najdraža uspomena?  

VIGOR: Naša čitanja obično budu miks oduševljene publike, loših razglasa i osobnih drama nas samih i publike. Ispada da su večeri čitanja osobnito pogodna za donošenje velikih životnih odluka, a mi volimo misliti da je to pod utjecajem bujice emocija koje izazivaju naše pjesme.

MARIJA: S čitanjima smo startali u jednome malome kafiću pa je nakon toga slijedila ogromna pauza. Sada su vremenski intervali između čitanja sve manji i manji, a prostori sve veći i poznatiji – u svakome slučaju ne idemo s konja na magarca. Pravilo je 3 pjesme po osobi i da se, po mogućnosti, ne ponavljaju. U publici sada već ima dosta poznatih lica i ne želimo da stalno slušaju isto, iako, naravno, nema nikakvih imperativa i svatko sam slaže svoj repertoar. Ali, ako je neko čitanje posebno bitno, pogotovo ako gostujemo i publika je svježe meso, radi se ‘the best of’ pa naravno da onda većina nas i ponovi one stvari za koje smo dobili najviše pohvala.

LANA: Naša su čitanja uvijek solidno popunjena, očito postoji potreba za ovakvim događanjima. Najdraža uspomena mi je gostovanje u Sarajevu, točnije, suradnja sa studentskom udrugom Filozofskog fakulteta u Sarajevu – STAFF. Divno su nas ugostili, čitanje je bilo uspješno, a odaziv na open mic potakao nas je da to uvrstimo u sva naša čitanja.

ANTE: Posebno je lijep osjećaj uspješno okončati inicijalno čitanje. Čak i zrak postane katarzičan. Posebno se zahvaljujem Luki Rosandiću (by Jakob) i Hajduku koji živi vječno. Vigor je navodno gladan još od čitanja u Pogonu.

MARIJA: Meni je nekako najsmješnije kada se sjetim svoga prvog dolaska na sastanak. U grupu su me dovukli Ante i Jakob, a ja sam tada bila toliko ustrašena da je Ante (inače osoba s najboljom dikcijom u grupi) morao čitati moje pjesme ostatku grupe dok sam ja zurila u pod sva u grču pitajući se kakve li ću komentare čuti. Na svu sreću smo svi kliknuli i nema straha ili srama, a tako je i s čitanjima, na svako dolazimo sa sve više samopouzdanja. Evoluiramo kao Pokemoni.

 

M.Š.

Advertisements