12.

Dragi prijatelju,

 

je li sudbina

isto što i ova voćka

iz tisućljetnog vrta

osušena od Sunca

opijena od kiše

ogoljena od vjetra

i naposljetku ostavljena,

ostavljena usnuti

kada se smiri drhtavilo

od sniježne groznice

 

u ovome voćnjaku

voćke su nepomične,

ali žilave, takve tanke

dok iznova čekaju proljeće

 

*Poslušajte Zvonimira kako čita ovu pjesmu*

 

23.

Dragi prijatelju,

 

noćas mi pogledi odvlači

a i misli

s prozora silna rijeka crna

koja se zavalila

kao kakav ugojeni gmaz

što spokojno spava

pod zvijezdom

 

pod zvijedom

u koju je uprt

tvoj prst

i za koju si pričao

da iza ovih betonskih

nijemih divova

i iznad rojeva

jarkih očiju grada

ona biva i sja

 

a ja sebe vidim

kako plutam

u bijeloj svjetlosti maglenog jutra

tiho kao lađa

natečen

 

i tebe vidim, prijatelju

u gomili glava na obali

podignuta pogleda

i uvijenih rubova usni

kao repovi moje zvijezde

koji bi grlili

kao Sunce

 

ali daleko sam ja

od Sunca

 

za tebe ja sam

u jednom daljem zviježđu

blijeda i blaga točka

preko koje oko preleti

i na trenutak

se u njemu odrazi

i to si dobro rekao

 

jer što sam ja

pred smrtnicima

i pred bogom

nego jedan fijuk

vjetra kroz ključanicu

jedna struma

u dimu

ili još jedan cvijet

što sam

dršćuć’ izdržava zimu

 

*Poslušajte Zvonimira kako čita ovu pjesmu*

 

26.

Dragi prijatelju,

 

pođi sa mnom u ovu kišnu noć,

jer još večeras, neće zima proć’.

 

pođi sa mnom u uličicu jednu

u tmini ispruženu

gdje ćemo točit’ i nazdravljat’

rakijom riječi

dok nam se oči ne zamagle

kao okviri sna

i bdjet’ ćemo sneni, gegat’ se zagrljeni

mi- fantasti iz mraka

pod gradskim svjetlima

okruglima i bijelima,

kao zreli cvjetovi maslačaka

 

i ako te more oni

koji nas zaustavit kane

kasno je za njih sad –

majke mi moje uplakane

 

al’ ti  biraš k’o i uvijek

ostati sa strane

pa tebi ostavljam posljednji list

koji će otpast s moje grane:

 

Zimski notturno

 

tanahne tamne tkanine

i ljeskanje inja

nakita noći

 

čama oboljelih zgrada

flekavih fasada

 

treptaji nijemog lišća

i šuštaji papirnatog cvijeća

pod ispijenim žilama

utrnulog drveća

 

potmuo žamor

kloparanje cipela

i škripa tramvaja i tračnica

 

zebnja zemlje crne

i ravnodušje mjeseca

 

sklopivši se noćas

jedna je zvijezda minula

ili je samo utihnula

kao blago u špilji nekoj

polako posuto prašinom

 

*Poslušajte Zvonimira kako čita ovu pjesmu*

 

Zvonimir Prpić roðen je 1992. u Slavonskom Brodu. Diplomirao je engleski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku te gdje je i trenutno na diplomskom studiju. Clan je studentske književne udruge ALEPH.

Fotografija: matt saunders