Pola sata tristo kuna

 

Kroz Francuzov jezgroviti prikaz Houellebecqove

Opće spisateljske i ljudske promašenosti

(O suvremenicima pohvalno ako su prisutni za stolom)

I Hrvatovu srčanu borbu da glavu održi

Uspravnom (odakle odjednom to?)

Smanjuje se broj bonova za piće dok se žene

U suknjama i hlačama kratkih nogavica

Smiješe jer dobivaju očekivanu pozornost.

 

Trijebim uši svojoj ulozi na događanju:

Naravno ja njima služim za to da popune program

No za što oni mogu trebati meni? I kako se uzgaja

Osjećaj važnosti? Ne podastirem teorijsku

Osnovu nemam jasnu sliku onoga što želim postići

Niti me zanima »povlačenje sredstava«;

Francuz prihvaća Célinea

A Hrvat uspijeva obraniti granicu svijesti.

 

Domska djeca razbacala su obzorom crvene i žute klikere

U jezeru vlastitih govana kurčimo se zahodskom četkom;

Prekidam razgovor odlazim s terase kluba

Zovem prijatelja govorim da je gotovo

Neka dođe po mene.

 

Sutra ili najkasnije prekosutra leći ću u svoj krevet

Obići mačke uz Dravu izvesti kantu za smeće

Život će se nastaviti.

 

 

Pjesma koja čeka jutro

 

Susjedi iz dvorišta uslijed manjka prostora za parkiranje

Prije nekoliko godina dali su zabetonirati mali travnjak

Ispred svoje kuće, koji su desetljećima održavali oni

Koji su živjeli u njihovoj kući prije njih.

 

Jučer su radnici na poziv predsjednika kućnog savjeta

Zabetonirali i jedan zajednički dio dvorišta

Pa tamo sada umjesto iskrzane opeke

Mahovine, glistâ i neuglednog busenja trave

Obitava monumentalna siva ploča ograđena zgodnim konopčićem

Tako da i nehajna ili neupućena noga znade kako joj onuda

Nije kročiti dok se djelo posve ne osuši.

 

Izišavši pred vrata u sav taj napredak

Zapalim cigaretu i kratko mjauknem mačkama

Opruženim na krovu garaže i prepuštenim ranojesenskom suncu

Na što se obje dadu u paničan bijeg prema svojem dvorištu

Vjerojatno gonjene sjećanjima na različite projektile

Kojim ih se u posljednje vrijeme zasipa s okolnih prozora.

 

Razumijem vas, mali prijatelji.

 

I mene su primorali na to da želim uteći

Ali nemam kamo.

 

I na mene bi pucali

Samo kad bi na trenutak pomislili

Da neće biti odgovora.

 

Ti smiješni

Betonski

Ljudi.

 

 

 Šipak

 

Ležimo na krevetu i ona mi spušta zrnje šipka u usta;

Sitne ledene kuke provlače mi se kroz osrčje

Dok kisele crvene bobice pucaju pod zubima.

 

Ne mogu razlučiti radi li se o žilama koje se začepljuju

Ili o protezanju onog što je začepljeno

Od vremena do kojeg mi seže pamćenje.

 

Zima širi svoje glatke ubitačne ruke

I u sobi je četiri ili pet novih zelenih biljaka.

 

Sjetimo se mesa kad ostanu samo koštice

A mi ih poželimo ispljunuti.

 

 

Noćne pelene 

 

Pred kraj druge boce šljivovice, prije dva dana u osječkoj Retfali,

Jedan neobvezno napomenu: Treba nam svjetlost,

Da nas podsjeti na mekoću, najokrutnije obmane

Ionako izgovaramo u sebi. A drugi kičasto odvrati:

Ma treba nam samo jača bomba, da nas podsjeti

Na zemlju. U premoćnoj sparini stan je vonjao na

Moždani udar. Na to u prostoriju uđe žena ovog prvog,

S potomkom spremnim za previjanje, i mi se

Pred njezinim nabreklim grudima

Zaista donekle utišasmo, da bismo onda nastavili

Lupetati, praćeni plačem koji ipak tek treba

Upoznati mogućnost izbora.

 

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.), poeziju i prozu objavljivao na internetskim stranicama te u periodici, zbornicima i fanzinima. Za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša objavio: Netko nešto ništa (2010.), Bilirubin (2011.), Vidiš kako je lijepo (2012.), Tri mrava (2013.), Najbolje je da se ne javljaš (2014.).  E-pošta: ivan.zrinusic@gmail.com

Fotografija: Migle

 

 

 

 

Advertisements