Rasim je kucao na vrata svoga komšije Asima već skoro deset minuta. Bio je uporan. Pretpostavljao je da spava, tek je deset ujutro, a on je... pa eto. On je - on. Ovisnik. Probisvijet. No, Rasim ne odustaje. Promrzao, samo... Continue Reading →
U spomen nedavno preminulom pjesniku Admiralu Mahiću OBNAVLJANJE Nigdje me nema. Negdje sam nestao na putu k sebi. O, ružo koja se rasipaš! Ispred smeđe zgrade predsjedništva pozdravljaju se dva stražara. Nad zgradom Predsjedništva, u daljini svjetluca planinski vrh.... Continue Reading →
''Ej... ej...'' Na izlazu iz prolaza pored parka, naziru se dvije siluete. Jedna sjedi na pločniku, šara po njemu mokrom kredom, druga usporava i skida kapuljaču od pamučne majice, pokušavajući ju ocijediti od kiše. ''Ej, da te pitam'', mala silueta... Continue Reading →
Iza tih vrata, Hazim je ležao na svom dvosjedu, još uvijek u bunilu. Ovo bio već treći dan kako je bio bolestan ali i prvi otkako se nije mogao natjerati da ustane. Bokal s vodom i čaša napola prazna su... Continue Reading →
Obukao je stare patike i ponio sa sobom stari kofer. Na putu od stana zastade jednom, te pogleda u prozore. Čisto onako iz navike. Nije sad da ga je neko gledao sa njega. Nego eto tako, samo iz navike. Okrenu... Continue Reading →
ne-ma.net 