Život… Vječni rastanci i tjeskoba. Razmišljao je vrlo negativno na proljetnom suncu ugodno se smjestivši na klupici u parku. Proljeće – konačan izlazak iz  zimske depresije i monotonije. Svejedno, žuljale su ga teške misli, kao i štap koji je često brusio uz nogu pri hodu.  Trenutak žamora i dječjeg smijeha u parku pružao mu je utjehu i predah od buke isuviše napadne svakodnevice i buke u njegovoj vlastitoj glavi. Mlade majke vodile  su svoju dječicu po parku koja su vrištala u razdraganom dječjem tonu i razilazila se kao mravi, uživajući svaku sunčevu zraku.  Topole su postale prozračne u  pastelnom odsjaju sunca. Na pomolu nema ljudske mržnje, obijesti, taštine ni crne ljutnje koja bi zamračila prosuđivanje. Samo čista i prozračna ljudska dobrota?

Majke su čavrljale, očevi se glasno smijali: sve skupa prizor iz devetog kruga… raja. Ptice su pjevale i svoju srčanu melodiju isprepletale sa sunčevim zrakama. I on sam blago je zacvrkutao oponašajući tu melodiju prirode. Čovjek kada oponaša prirodu uvijek dodaje nešto svoje, dio svoje jedinstvenosti. Najednom mu se približi znatiželjna djevojčica koja nije mogla imati više od četiri godine.  Upita ga tanahnim glasićem: „Striček, zašto imate taj štap?“  Pažljivo poprati pogled djevojčice u crvenoj haljinici i tankoj sivoj jakni koja je prestravljeno zurila u štap. Osmijehne joj se i strpljivo odgovori: „Srce. Taj štap mi pomaže u hodu.“ Djevojčica sjedne do njega na praznu klupu i  ponovno djetinjom nevinošću znatiželjno upita: „Boli vas noga?“   Nije mogao ne odgovoriti na to pitanje.  Duboke, iskrene oči jednostavno su iziskivale odgovor.  „Ne, ne boli me noga. Samo je malo umorna.“ odvrati i rukom prebaci nogu preko noge. Želeći utješiti tog nesretnog gospodina čija je noga toliko umorna da ju treba poduprijeti štapom, djevojčica osjeti potrebu podijeliti i svoju bol i nekako ih umanjiti: „Striček, i ja sam nedavno ozlijedila nogu.“

„Gdje si ozlijedila nogu srce?“ bez razmišljanja on uzvrati. Djevojčica automatski zadigne haljinu i prstom pritisne svježi flaster na bedru. Umilnim pogledom se zagleda u njega i kaže: „Evo tu. “  No, prije nego je stigao odgovoriti, zamijeti kako je djevojčica najednaput potamnjela, a zrake sunca su izgubile svoj sjaj. Nad njom se nadvila sjena odraslog muškarca koji oštrim tonom  zapovijedi djevojčici da se ode igrati drugamo.

„Bolesniče! Ovdje si došao tražiti žrtve?!“ grubim se obrati hromom uzroku i svjedoku rađanja kolektivne  paranoje i nepovjerenja. „Ne razumijem što želite reći?“ čuđeći se odgovori  bijesnom čovjeku dok ga je ovaj probadao pogledom punim mržnje. „Ja ću tebi pokazati bolesniče! Ovdje pred svima si došao tražiti nevine djevojčice da se  s njima poigraš?!“  Muškarac prostrijeljen metkom  gnjeva uhvati za vrat hromog promatrača koji  je do pred nekoliko trenutaka samo želio uživati u nježnim zrakama sunca i  baci ga na zemlju.  Nogom mu pritisne lice dok mu kroz zube suklja čisti gnjev: „Ja ću tebe naučiti pameti!!“

Okruži ih hajka divljih pasa što režeći žele iskaliti gnjev na ranjenoj gazeli sve zbog gluposti i paranoje. Na susjednoj klupi potpuno nijemi promatrač bilježi prizor na svom prijenosnom računalu uređujući blog: „Svugdje su oko nas. Vrebaju iz svakog grma u parku. Upravo sam svjedočio pokušaju jednog predatora iz parka koji je igrajući na kartu bespomoćnog starca….“ i s nekoliko brzih klikova miša objavljuje sadržaj na webu.

Klik, [objavi], [objavi].

Zoran Hercigonja rođen je 1990. godine u Varaždinu gdje i danas živi. Bavi se likovnim stvaralašptvom te piše kratke priče i poeziju.

Fotografija: Dennis Skley